Ukrainepolitik

Samo nekoliko dana nakon ruske aneksije Krima, glavni izvršni direktor njemačke kompanije Siemens Joe Kaeser pred kamerama je pozirao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u njegovoj rezidenciji blizu Moskve. S druge strane, njemačka kancelarka Angela Merkel i američki predsjednik Barack Obama iz Washingtona šalju poruku o jedinstvu Zapada u osudi ruskih pretenzija prema ukrajinskom teritoriju i Ruskoj Federaciji prijete novim, snažnijim sankcijama. Takvoj politici Angele Merkel javnim su se istupom suprotstavili predstavnici vodećih njemačkih korporacija: kemijskog diva BASF-a, Siemensa, Volkswagena, Adidasa i Deutsche Banka. Iz poslovnih krugova njemačkoj premijerki stižu upozorenja kako bi nove sankcije Rusiji negativno utjecale i na njemačku ekonomiju.

Odbor za istočnoeuropske ekonomske odnose, njemačka lobistička organizacija koja zastupa interese velikih kompanija, procjenjuje kako 300 tisuća radnih mjesta u Njemačkoj direktno ovisi o poslovanju s Rusijom. U Ruskoj Federaciji je aktivno 6.200 njemačkih kompanija, više nego u cijeloj Europskoj uniji zajedno. Rusija je Njemačkoj tek jedanaesti trgovinski partner, u 2013. robna razmjena dviju zemalja iznosila je 76 milijardi eura. Energetski aspekt suradnje dviju država puno je veći i bitniji od trgovinskog: Rusija je vodeći svjetski proizvođač i izvoznik plina i drugi svjetski izvoznik nafte. Više od trećine nafte i plina koji pokreću najmoćniju europsku ekonomiju dolazi iz Rusije. Njemačka je ovisna o ruskim energentima, a Rusija je u EU-u pronašla najveće tržište za svoje resurse i ovisna je o sredstvima sa Zapada. Ukrajina je ključna tranzitna država kroz koju prolaze plinovodi transferirajući ruski plin u Zapadnu Europu. Kriza u Ukrajini reafirmirala je hladnoratovsku podjelu u kojoj su se Njemačka i Rusija našle u suprotstavljenim taborima, a loši politički odnosi mogli bi narušiti i gospodarsku suradnju.

Sankcije koje su dosad teretile Rusiju bile su usmjerene prema kompanijama ili pojedincima i gotovo uopće nisu uzdrmale rusku ekonomiju. U zajedničkom obraćanju javnosti Merkel i Obama najavljuju kako bi Zapad mogao sankcionirati čitave sektore ruske ekonomije nastavi li se Rusija miješati u ukrajinska unutarnja pitanja, što bi bio ozbiljniji udarac Moskvi. Prema sankcijama su skeptične Italija, Grčka i Španjolska, ali njemački glas za ili protiv dodatnih mjera čini se ključnim.

Unatoč tome što Putin tečno govori njemački, a Angela Merkel ruski, komunikacija između Moskve i Berlina sve je lošija. Čini se kako je, zbog pritisaka iz Washingtona, prva ekonomija Europe sklona dovesti u pitanje svoje odnose s Rusijom iz koje uvozi trećinu plina i nafte, ali i revidirati vanjskopolitičku doktrinu koja joj je desetljećima oblikovala interese. Ideološki neutralnu vanjskopolitičku doktrinu Ostpolitik (istočna politika) implementirao je početkom 1970-ih Willy Brandt, tada kancelar Zapadne Njemačke. Osnovna ideja te doktrine, koja se zadržala do danas, bili su dijalog i kooperacija s Istočnim blokom u cilju smanjenja tenzija s komunističkim režimima u Istočnoj Njemačkoj i drugdje. Od tada, stabilnost i pregovori bili su u prvom planu njemačke vanjske politike, ispred nesigurnosti i konflikta, neovisno o djelovanju druge strane. Wandel durch Handel, promjena kroz trgovinu, krilatica je njemačke politike prema Rusiji ili je to barem bila do ukrajinske krize.

Njemačka je status quo sila i nema ambicija politički voditi ujedinjenu Europu. Velika Britanija je vojno i politički bliže mlađem bratu preko puta Atlantika nego Uniji čiji je član, a Francuska se čini žrtvom negativne selekcije vlastitih političkih elita koje nemaju kapaciteta voditi Europu. Sva nesposobnost političkih elita EU-a da riješe eskalaciju nasilja u Ukrajini očitovala se potpisivanjem mirovnog sporazuma u Kijevu 21. veljače, koji nije vrijedio ni 24 sata. Atlantizam se čini kao jedina ideologija koju slijedi ujedinjena Europa. Kada Njemačka vodi, Europa slijedi; čini se da nakon ukrajinske krize kada SAD vodi, Njemačka slijedi.

Kada je o Ukrajini riječ, gotovo nema stava službenog Berlina koji se suštinski razlikuje od onoga iz Washingtona. SAD je razvio pokroviteljsko-klijentelistički odnos s desecima formalno suverenih država u svijetu. U današnjem svjetskom poretku tako nije neobično da Amerikanac vodi tajne službe države članice EU-a. No čudi da je takvu ulogu prihvatila i cijela Unija i da se u političkoj areni pozicionirala ne kao partner SAD-a, nego kao poslušnik koji će poštovati i provoditi odluke Washingtona, čak i kada su one direktno suprotstavljene njezinom interesu.

Energenti su danas, između ostalog, i sigurnosno pitanje i snažno oruđe vanjske politike. I za Rusiju i za Njemačku izvoz i uvoz energenata ključni su za nacionalnu sigurnost i ekonomiju. Europa je najveće energentsko tržište, a Rusija najveći proizvođač energenata. Njemačka, Francuska i Italija pouzdani su kupci ruskog plina, a baltičke zemlje gotovo su potpuno ovisne o njemu. Smirivanje situacije u Ukrajini vrlo je važno i za Europu i za Rusiju, a iz Moskve poručuju kako bi Ukrajinu trebalo ustrojiti po federativnom modelu i dati veću autonomiju istočnim pokrajinama. Uz prihvaćanje realiteta da je Krim završena priča i ruski teritorij, jer iluzorno je očekivati da će se Rusija odreći svoje jedine pomorske luke na toplom moru što je stoljećima prioritet ruske vojnopolitičke doktrine, federalizacija zemlje vjerojatno bi spriječila sukobe i daljnje komadanje ukrajinskog teritorija.

Ruski je plin prema Zapadnoj Europi tekao i za vrijeme Hladnog rata i vrlo je vjerojatno kako isporuku neće zaustaviti ni ukrajinska kriza. No dodatne sankcije Rusiji dovele bi do zaoštravanja odnosa u međunarodnoj politici, a kriza bi se mogla pretvoriti u ekonomski sukob Istoka i Zapada. Ruska je ekonomija danas prilično otvorena, a eventualne šire ekonomske sankcije mogle bi to promijeniti i stvoriti protekcionističku, zatvorenu ekonomiju sovjetskog tipa, što bi uzdrmalo i izvoznike sa Zapada, a posljedice bi se sigurno osjetile i u zatvaranju ruskog društva i atmosferi nepovjerenja i nestabilnosti. Prva dva kruga sankcija, koja su uključivala zamrzavanje razgovora o viznom režimu i stavljanje na crnu listu pojedinaca koji su, prema mišljenju Zapada, odgovorni za krizu u Ukrajini, nisu pretjerano impresionirali Kremlj. Daljnje sankcije čitavim sektorima ruske ekonomije bile bi neučinkovite bez najveće europske ekonomije, one njemačke, a takve bi sankcije posljedično oslabile i samu Njemačku i čitavu ionako gospodarski slabu Uniju.