Ziheraštvo na nesigurnom terenu

The War on Drugs: Lost in the Dream (Secretly Canadian, 2014)

Filadelfijsku grupu The War on Drugs već hvale kao zagubljeni, ispod površine top-lista smješteni biser rock-glazbe zbog kojega vrijedi rovariti po muzici koja je posljednjih godina poznatija po gubljenju daha i duha nego po osvajanju novih imaginativnih prostora. Što to najčešće znači kada se kritika raspiše kako je neki sastav zakopan u blato, a zaslužuje biti na vrhovima privatnih top-lista osoba koje drže do sebe? Čini se da je Adam Granduciel pronašao tu magičnu formulu koja, prevedena u riječi, znači kako je “Lost in the Dream” album s melodijama koje podsjećaju na Dylana i Springsteena, kako je na albumu moguće čuti nešto od američke kozmičke glazbe s konca osamdesetih – ne baš Dream Syndicate, ali tu negdje blizu, možda nedovoljno blizu, ali blizu; najbliže tome bili su Sonic Youth na svojim slabijim, od publike bolje prihvaćenim albumima.

Gitare su na albumu reske i povremeno dovoljno distorzirane da pokrenu lanac uspomena na pravu distorziju, jer The War on Drugs nisu neoprezan nego prije ziheraški bend, čije namjere nisu beskrajna putovanja zemljom buke, nego siguran prelazak preko granice. Doduše, i njihov je prelazak ilegalan, odnosno njihova glazba ipak ima dovoljno elemenata koje je čine neispeglanom, njihovo ziherašenje je ziherašenje na nesigurnom terenu. Tako svoj treći album započinju s mrvicu divljom i kakofoničnom “Under the Pressure”, slijedi slabašna “Red Eyes” u kojoj zvuče kao tipični pop-sastav iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, da bi u “Suffering” započeli kao Stevie Nicks, što nije pokuda.

Takve producentske i aranžerske šare nisu iznenađujuće, jer su na albumu radili oko godinu dana. Granduciel se tijekom snimanja albuma oporavljao od ljubavnih lomova i spas tražio u radu. Grupi se to isplatilo, jer je “Lost in the Dream” njihov najbolji album dosad (što se tiče njihovih namjera, vjerojatno je najdefiniraniji), a spomenuta šaranja po prostranstvu adult-rocka prije su za pohvalu nego za kritiku. Nekoć su se takvi bendovi proizvodili serijski: Tom Petty i Fleetwood Mac prvi mi padaju na pamet. Kao i Springsteen, kojeg ima i previše u “An Ocean in Between the Waves” – iz te se pjesme cijedi Bossova “Born in the U.S.A.”, iz vremena najveće popularnosti, kada se rock-glazbu još znalo zapakirati za plesni podij.

The War on Drugs uspjeli su se riješiti uplakanosti koju je u njihove pjesme unosio otpali član Kurt Vile, a osim Granduciela na albumu su svirali Dave Hartley (svirao i na prvom albumu “Wagonwheel Blues” iz 2008.), po bubnjevima je udarao Patrick Berkery, a klavijature je (i to vrlo upečatljivo, dajući cijelom sastavu osnovnu intonaciju) svirao Robbie Bennett. Čitajući tekstove o albumu, osobno sam očekivao više dilanovske atmosfere; ako na “Lost in the Dream” i ima dilanovštine, to je onda Dylan sa “Shut of Love”, trećeg u nizu albuma kojima Zemljanima saopćava kako je našao Boga, ali to više nije ona poletna i prpošna vizija Boga sa “Slow Train Coming”, nego nizanje ispranih slika, prije posteri iz crkve nego vizije.

The War on Drugs snimili su značajan album, kako za nastavak svoje karijere tako i u smislu okretanja prema godinama podcjenjivanoj baštini srednjostrujaških izvođača poput Toma Pettyja ili spomenute Stevie Nicks, odnosno Fleetwood Maca iz blistavih vremena albuma “Rumours”. Znate li one pisce koji u svojim knjigama vole dati i soundtrack? Sudeći po glazbi koju sluša u romanu “Potresno djelo nesigurna genija”, The War on Drugs mogao bi voljeti pisac Dave Eggers.