Kronika

Povratak u ništa

Daruvarska poduzeća su propala, a povratnici su ostali bez radnih mjesta. Iako gotovo sve strukture zagovaraju povratak, nisu vodile računa u kojim će uvjetima povratnici nastaviti živjeti

Pitanje povratka jedno je od onih koje su institucije postavile među prioritete, no ni do danas obnova i povratak u domove nisu u potpunosti ostvareni. Deset godina garancije ostanka u obnovljenoj kući, zabrana prodaje, iznajmljivanja ili bilo koje druge vrste raspolaganja nekretninom, čini se neprihvatljivom solucijom za nekoga tko jedva čeka dan da se vrati u svoj dom.

Iako su povratnici većinom samci ili stariji parovi, ima i radno sposobnih. Nakon povratka ekonomska sigurnost ne postoji pa time ni egzistencijalna. Firme u kojima su ljudi nekad radili propale su uslijed loše provedene privatizacije. Primjer daruvarskog područja potkrepljuje takvo stanje u privredi na gotovo svim povratničkim područjima.

Nekadašnja poduzetnička zona u Zrinskoj ulici u Daruvaru u najboljim je vremenima zapošljavala nekoliko tisuća ljudi. Firme koje su poslovale u tom dijelu grada izgradile su Daruvar, a gotovo da se ne može pronaći niti jedan stanovnik koji nema nekoga tko je tamo proveo dio svog radnog vijeka. Daruvarčanka, Dalit, Novogradnja i Veterinaria firme su u kojima je radilo pola grada i okolice. Sve one propale su po istom scenariju, nepromišljenom privatizacijom. Danas se nalaze u stečaju, a radnici na burzi rada.

Dalit je bio najveća metaloprerađivačka firma u ovom dijelu regije, sa više od dvije tisuće zaposlenika. Uz privatizaciju i pogrešno povučene poteze u poslovanju, jedan od odlučujućih koraka koji su ga odveli u stečaj bilo je podizanje kredita u Centar banci koja je također 2013. godine završila u stečaju.

Nikola Bosanac, povratnik iz Katinaca u okolici Daruvara dio je svog radnog vijeka proveo u Dalitu. Po struci strojobravar, kao i supruga Rada – kovinotokarica – radili su četiri i pol godine u Dalitu, do 1991. godine. S nostalgijom se prisjećaju tih vremena.

– Na posao smo išli vlakovima i autobusima u kojima nije bilo mjesta za sjesti koliko su bili puni, a ne kao sada. Kada samo završili zanate posao nas je odmah čekao. Nije bilo toliko procedura, a kao radnici bili smo dobro organizirani. Sindikat metalaca tada je bio veoma jak, radnička prava na visokoj razini, a unutar postrojenja imali smo čak zubnu ambulantu i ordinaciju opće prakse. Zapošljavali su se radnici raznih profila i to iz svih krajeva. Sklapalo se dosta brakova i ljudi su ovdje ostajali živjeti. Kada sam se ’99. godine vratio u Katince nisam mogao pronaći posao, pa se supruga i ja sada bavimo poljoprivredom, no sve je to slabo u usporedbi s prošlim vremenima – kaže Bosanac.

Druga velika tvrtka, Daruvarčanka, bila je prehrambena industrija koja se bavila preradom i konzerviranjem mesa, poljoprivrednim uslugama za biljnu proizvodnju i stočarstvo, trgovinom na malo i veliko, izvozom i uvozom.

Ispočetka je firma funkcionirala kao poljoprivredna zadruga Brestovac pa se spojila sa zadrugom Daruvar – Uljanik – Dežanovac. Nastao je PIK Ilova, koji se kasnije udružio s Podravkom. Tvrtka je jako dobro poslovala, a pogotovo kada je bila u sklopu Podravke. Međutim, nakon izvjesnog vremena sve kreće po zlu. Dio koji je Podravka imala privatiziran je i od tada kreću problemi. Tadašnji radnici, vlasnici jednog dijela dionica, htjeli su upravu uzeti u svoje ruke, jer dotadašnje rukovodstvo nije isplaćivalo plaće. Radnici su za direktora izabrali Branka Kovačića, inače današnjeg predsjednika VSNM-a Grada Daruvara.

– Godinu dana nismo primali plaću i onda smo odlučili sami preuzeti poduzeće kao mali dioničari. Ljudi su me izabrali za direktora. No zbog otpora na razini lokalne samouprave, kod javnog bilježnika i na trgovačkom sudu u Bjelovaru tvrtka se nije mogla registrirati. Sindikalni vođa je zbog radničkog samoorganiziranja dobivao prijetnje. Da smo se mogli registrirati, garantiram da bi Daruvarčanka i danas radila – zaključuje Kovačić.

Kada je tvrtka privatizirana radnicima nije bila isplaćena jednogodišnja zaostala plaća, a otkupljene su i dionice radnika, iako nisu svi bili za takav korak. No prodaja dionica bila je neizbježna, a nakon toga i propast zbog lošeg vođenja. Krediti su se jamčili imovinom firme, bez ulaganja. Tako je to funkcioniralo par godina. Daruvarčanka je sada u vlasništvu Hypo banke.

Uz sve probleme zbog krize, zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina vrlo je kompleksno zbog učestalih kršenja njihovih prava ili nepoznavanja istih. U daruvarskom slučaju posla za bivše radnike nema jer su tvornice propale, a nove se ne izgrađuju. Život na rubu siromaštva daleko je od onoga čemu se povratnici nadaju, životu kakvog su imali prije odlaska.

Danijela Havranek

•  

Nastavljaju se akcije prikupljanja za poplavljena područja

Pomoć dolazi sa svih strana

Generalni konzul u Vukovaru Živorad Simić izrazio je zadovoljstvo, naglasivši da je ZVO ranije uputio dva šlepera, a sad je uplatio po 2000 evra za poplavljene u Hrvatskoj, Srbiji i BiH

Srpske organizacije i brojni građani i dalje prikupljaju potrebnu robu i novčana sredstva, pružajući pomoć onima kojima je potrebna na poplavljenim područjima. To su naročito naglasili i u diplomatskim predstavništvima Srbije koja su također uključena u prikupljanje pomoći.

– Vijeće srpske nacionalne manjine Zadarske županije ima spremnih 20 paketa pomoći koju preko manastira Krka šalju u Srbiju, dok kolege u Šibensko-kninskoj županiji skupljaju novčanu pomoć, pa su osim ranije prikupljenih sredstava skupili dodatnih 7000 kuna – kaže koordinator humanitarne akcije u Srpskom narodnom vijeću (SNV) Branko Jurišić.

VSNM Koprivničko-križevačke županije planira skupiti bale sijena i poslati u Srbiju, a akcija treba početi uskoro. Gradsko vijeće u Karlovcu uplatilo je 3000 kuna, a to će uraditi i županijsko vijeće, kaže sekretar tog vijeća Nada Radović, dodajući da je ranije od skupljeno 2600 kuna i dosta robe koja je preko Karlovačke eparhije otpremljena u Republiku Srpsku. Oko 2140 kuna uplaćeno je na žiro-račun koji je otvorio SNV.

U akciju su se, kao u Osijeku, uključili i pododbori “Prosvjete” koji su samostalno prikupljali pomoć. Članovi osječkog pododbora, ali i drugi građani masovno su se odazvali akciji, rekla je Dušanka Tanacković, sekretar osječkog podobora.

– Nekoliko dana nakon što su počele stizati vijesti o katastrofi, uhvatila sam se telefona i s još jednom kolegicom iz pododbora počela nazivati članove, njih 50-ak, ali i druge koje znamo. Bili smo iznenađeni količinom prikupljene robe: mnogo hrane, more sredstava za higijenu, pelena za djecu i starije, a mnogi su kupovali i novu ćebad i donosili je. Skupilo se dva kamiona robe koju smo preveli u Borovo jer je tamošnji pododbor sa Sretenkom Čaović također skupio veliku količinu robe. U organizaciji Zajedničkog veća opština (ZVO) sva prikupljena pomoć s područja istočne Slavonije prebačena je u Crveni krst u Šidu – rekla je Dušanka Tanacković, dodajući da su mnogi Osječani uplatili novac na račune koje je otvorila ambasada.

Agilni su bili i u daruvarskom pododboru “Prosvjete”.

– Radili smo zajedno s manjinskim vijećem, gradskim ogrankom SDSS-a i SPC-om. Pomoć se skupljala u našim prostorijama, ljudi su donosili hranu, higijenu, posteljinu, madrace i što je ko imao, radili smo za sva tri područja, rekla je Jasmina Trkulja, sekretar daruvarskog pododbora.

– Robe za pola kombija za Slavoniju dopremili smo u Crveni križ i tu je bila uglavnom hrana i higijenska sredstva. Kombi s robom za BiH odvezen je u Pakrac i otamo u organizaciji SPC-a otpremljen u BiH, dok je kombi i po robe za Srbiju, od čega pola kombija prikupljenog s područja Garešnice, odvezen u ambasadu u Zagrebu – dodala je.

Po riječima Mirjane Milenković, generalne konzulice u Rijeci, prikupljeno je robe za još jedan kamion, najvećim dijelom su to hrana, higijenske potrepštine i stvari za bebe, što će se prevesti u Srbiju, a jedan kamion s dosta odeće, ali i hrane i drugih potrepština bit će dostavljen u Doboj.

– Prezadovoljna sam suradnjom sa srpskim organizacijama jer su svi pokazali vrlo veliko raspoloženje da se to organizuje, a obezbedili smo i prevoz, što nije mala stavka. Posebnu zahvalnost dugujem Crvenom krstu Istre, odnosno Grada Pule, koji je skupio kamion humanitarne pomoći s dušecima, vodom, hemikalijama, a čak su obezbedili i čoveka koji je išao do Beogarda i izvršio primopredaju – rekla je konzulica u Rijeci.

Generalni konzul u Vukovaru Živorad Simić izrazio je zadovoljstvo odzivom za pomoć, naglasivši da je ZVO ranije uputio dva šlepera, a sad je uplatio po 2000 evra za poplavljene u Hrvatskoj, Srbiji i BiH.

– Na žiro računu koji je otvorila ambasada Srbije skupljeno je skoro 70.000 kuna. Iako u krugu ambasade još ima skupljene robe koju ćemo otpremiti, savetujemo građanima da, ako žele pomoći, uplate novčana sredstva kojima će se nabavljati građevni materijal i tehnika za oštećene kuće – rekla je savjetnica u ambasadi Jelena Ilić.

Nenad Jovanović

•  

SDSS ne želi predizborni sukob oko dvopismenih listića

Izborni listići bez ćirilice

Predsjednik Srpskog demokratskog foruma (SDF) Veljko Džakula najavio je za Novi list da će tražiti poništenje predstojećih izvanrednih izbora u Vukovaru budu li glasački listići samo na ćirilici, navodeći da je riječ o zakonskoj odredbi koja se mora provoditi. Na prošlogodišnjim lokalnim izborima glasački listići bili su na latinici i ćirilici u osam općina: Biskupija, Ervenik, Plaški, Vojnić, Vrginmost, Kistanje, Dvor na Uni i Krnjak, gdje su to zatražili birači od lokalnih izbornih povjerenstava. Novi list je danima čekao na odgovor Državnog izbornog povjerenstva o tome zašto ove godine i listići u Vukovaru nisu na ćirilici i zašto je odbilo takav zahtjev SDF-a, ali odgovor nije dobio. Vodeća stranka srpske manjine SDSS nije podržala zahtjev SDF-a, a potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac ocijenio je da za ozbiljnije pripreme više nema vremena i da bi takav zahtjev sada samo koristio desnim strankama, koje su ćirilicu pretvorile u sredstvo političke kontaminacije.

Inače, uoči izbora Pupovac je poručio kako disperzija glasova šteti srpskoj zajednici, zbog čega SDSS nastupa zajedno sa SNS-om i NSS-om, s Draganom Crnogorcem kao kandidatom za gradonačelnika i Vojislavom Stanimirovićem kao nositeljem liste.

“Oko 160 milijuna kuna koliko će dobiti Vukovar u slijedeće četiri godine je novac koji treba iskoristiti za razvojne projekte, projekte za zapošljavanje i otvaranje novih radnih mjesta”, rekao je Pupovac.

N. B.

•  

Branko Kostić, predsjednik pododbora Prosvjete u Veri

Bronza je naše zlato

Vera je selo sa 400 stanovnika, a folklorom smo ostavljali iza sebe velike evropske gradove

Kakva je historija pododbora “Prosvjete” u Veri?

Kad smo 2000. osnovali pododbor bilo je 20-ak članova, a odmah se priključila i folklorna sekcija, odnosno KUD “Ljubomir Ratić Bubo”. Odmah smo počeli s ozbiljnim radom, vježbama i nastupima koji su nam donijeli i brojna priznanja. Danas je 25 članova, a od sekcija imamo folklornu. Folkloru smo se posvetili jer smo videli da to dobro radimo i nismo hteli da se petljamo u neke druge vidove kulture koji su nam strani. Danas naš folklorni ansambl broji 60 članova, mlađa grupa ima 35 članova na svakoj probi, dok naš prvi ansambl ima izvrsne rezultat. Pojavljivali smo se na brojnim takmičenjima, uključujući i evropske smotre kao najprestižnija takmičenja te vrste. Uvijek smo bili visoko plasirani i dobivali uglavnom bronzu, ali ako se zna da je Vera malo selo sa 400 stanovnika na pola puta između Vukovara i Osijeka, to je za nas kao zlato. Pogotovo kad znamo da su iza nas ostali daleko veći gradovi Švajcarske, Nemačke i Austrije koji imaju po 100.000 Srba i velike godišnje budžete.

Da li ste zadovoljni suradnjom pododbora s općinskim vlastima i srpskim organizacijama?

Mi smo pre svega okrenuti našim srpskim organizacijama koje nas, koliko mogu, financijski prate. Redovno financiranje ide preko Saveta za nacionalne manjine i SKD Prosvjete. Od osnivanja smo iz centrale Prosvjete imali vetar u leđa. Financira nas i naša opština u Trpinji. Bez financiranja bi teško mogli opstati, pogotovo sada kad svako vodi računa o svojim mogućnostima. Tako se ponašamo i mi, pa smo aktivnosti sveli u okvire mogućnosti. Ali prošle godine imali smo jako dobre rezultate, s 20-ak nastupa u Veri i na gostovanjima, što je više od jednom mesečno. To je za naše malo društvo puno jer košta i kad se ide u goste i kad se nekog dočekuje. S obzirom na položaj Vere, imali smo nastupe u Srbiji i Mađarskoj, a što se tiče Hrvatske, radi se uglavnom po Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu. U Hrvatskoj smo bili u Malom Gracu i jednom u Dvoru i to je najdalje gde smo bili. Nama su putovanja do drugih delova Hrvatske daleko i iziskuju značajna sredstva.

Tko čini članstvo pododbora i folklorne sekcije?

Iako bi se po broju folkloraša moglo zaključiti da je u to uključen svaki šesti-sedmi stanovnik Vere, imamo i nekoliko članova iz komšijskih sela, od samog osnivanja. Dosta je mladih, iako mnogi kad završe srednju školu idu na studije. Ipak, kad završe studij, zbog teške ekonomske situacije mnogi ne dobivaju posao, pa se dosta njih vrati. Popunjavamo postavu mlađom ekipom, a postoji veliki entuzijazam, što je podstaknuto i nastavom u školi po modelu “A”. U Veri je područna škola u koju ide 14 učenika do četvrtog razreda, a otprilike je toliko i starijih koji pohađaju nastavu u Boboti.

Kakva je suradnja s Ansamblom narodnih igara Prosvjete iz Vukovara?

Momentalno u tom ansamblu nema nikog iz Vere jer smo ANI i mi ansambli koji najozbiljnije rade. Da su neki od naših članova istovremeno i članovi ANI-ja to bi bio problem i opterećenje za njih, pogotovo ako bi nekog datuma mi išli na jednu, a ANI na drugu stranu. Inače, kad je osnivan Ansambl narodnih igara, više od 50 posto članova bilo je iz našeg ansambla i mogu reći da je ANI opstao i zbog upornosti naših članova i naše dobre suradnje sa sada pokojnim voditeljem Brankom Kurucućem.

Nenad Jovanović

•  

Manjinski zastupnik

Nedovoljna suradnja s medijima

Na raspravi u Saboru o Izvještaju o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2013. godinu, u ime Kluba zastupnika SDSS-a, Mile Horvat je naveo tri ključna problema u provođenju tog Zakona.

– Dio tijela javne vlasti još uvijek nije imenovao službenike za informiranje ili barem nije izvještena javnost putem internet stranice. Time se građanima otežava elementarno pravo, a to je pravo na dostupnu informaciju. Također, službenici za informiranje nisu dovoljno educirani u pogledu upotrebe informacija, kao i o elementima osnovnog upravnog postupanja. Isto tako, loše je što neki glasnogovornici u tijelu javne vlasti nedovoljno surađuju sa medijima, pa takvo ponašanje pod hitno treba otkloniti – smatra Horvat, navodeći da je obaveza tijela vlasti provoditi javna savjetovanja u postupcima izrade nacrta zakona, propisa i drugih akata, ali je utvrđeno kako ona većinom ne donose godišnje planove svojih normativnih aktivnosti niti plan savjetovanja.

Također, propuštaju na internet stranicama objaviti prihvaćene i neprihvaćene primjedbe i prijedloge, i učiniti dostupnim arhivsko gradivo koje se prikuplja, što pokazuje kako sistem neobavezno shvaća zakonske obaveze.

Broj obaveznika primjene zakona u 2013. bio je 5918, no ovu zakonsku obavezu je ispunilo 3462 tijela, što je povećanje od 21 posto u odnosu na godinu ranije.

– Velik problem je i šutnja administracije koja može biti vrlo opasna i na štetu stranaka. I GONG je dao primjedbu vezano za nepravilno tumačenje kategorija poslovne tajne i nepravilno postupanje u tumačenju kategorija poslovne tajne – navodi Horvat, ističući pritom problem nedovoljnih sredstava za provođenje ovog zakona i podsjećajući da je prilikom rebalansa proračuna SDSS tražio povećanje za Ured povjerenika za informiranje, zaštitu i promicanje prava na pristup informacijama.

•  

Ništa od zadrugarstva

Na raspravi o prijedlogu izmjena Zakona o državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave, Mile Horvat je istakao kako se njime rješava posljedica, a ne uzrok.

– Razgovarajući sa ljudima koji su naručitelji radova ili izvođači zaključili smo da se Zakonom mijenja kriterij najniže ponude. Ljudi koji se time bave smatraju da se to treba riješiti na način da se najviša i najniža ponuda izbace i da se u obzir uzimaju one srednje veličine koje su ponuđene u skladu sa kriterijima, čime bi se realnije riješio problem koji se zove najbolja ponuda, jer ona koja je najniža u pravilu ne mora biti i najbolja. Upravo ovaj model sa najnižom cijenom je znatno urušio cijeli građevinski sektor, jer su investitori dobili objekte loše kvalitete, a najveći investitor je država. Posebno se pokazalo lošim završavanje stambenih objekata principom najniže ponude. Sve to ukazuje da Zakon o javnoj nabavi trebamo suštinski izmijeniti – zaključuje Horvat, koji je sudjelovao i u raspravi o konačnom prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o zadrugama.

– Imam dojam da lutamo i da smo daleko od rezultata nekadašnjeg zadrugarstva. Mislim da predloženi Centar za zadružno poduzetništvo neće dovesti u pitanje egzistenciju zadruga. No njihovu egzistenciju dovest će u pitanje tržište koje smo u našoj državi izgubili. Dok monopolisti mogu uvoziti jeftinu hranu iz Rumunjske i Kine, dotad zadruge nemaju perspektivu. Možemo donositi rješenja kakva želimo, ali dok god ne profunkcionira realno tržište, kakvo je nekada bilo, dotad neće biti ništa od našeg zadrugarstva – zaključuje Horvat.

Mirna Jasić

Teatrologinja Maja Hribar Ožegović o Kazalištu narodnog oslobođenja Jugoslavije

Smrt fašizmu, teatar narodu

Grupa članova Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba odmah je po dolasku u partizane u aprilu 1942. osnovala partizanski teatar u pokretu. Dijelili su sudbinu boraca, bili ranjavani i ginuli, no ansambl je do kraja rata odigrao gotovo hiljadu predstava

Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije (KNOJ) odigralo je važnu ulogu u Narodnooslobodilačkom pokretu. Od samih početaka Drugog svjetskog rata postojala je potreba za kulturno-umjetničkim radom i agitacijsko-propagandnom djelatnošću, pa se na oslobođenim područjima kontinuirano radilo na kulturnom i političkom uzdizanju naroda.

Krajem aprila 1942. godine iz okupiranog je Zagreba, u organizaciji Mjesnog komiteta KPH, na oslobođeni teritorij ilegalno prešla grupa članova Hrvatskog narodnog kazališta, stigavši vlakom u Donje Dubrave. Ta je glumačka družina već po dolasku osnovala partizanski teatar, koji je nedugo zatim dobio i svoj služeni naziv – Partizansko kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije. Činili su je profesionalni zagrebački kazališni umjetnici – glumci Vjekoslav Afrić, Joža Rutić, Georgije Žorž Skrigin, Milan Vidmar, Ivka Kropsch Rutić, Duka Tadić, Salko Repak, Mira Pejić Afrić, Milan Vujnović, Nada Brnić Borozan, Dara Tatalović, Mira Đerić Šobajić, te Jozo Janda (slikar) i Zvonimir Cvija (glazbenik). Ovom partizanskom kazalištu priključili su se ubrzo i mnogi drugi dramski umjetnici, poput Mire Župan, Pere Kvrgića i Josipa Bobija Marottija.

Glumački ansambl, kojeg su činili glumci profesionalci, dijelio je istu sudbinu kao i partizanski borci, bili su ranjavani i obolijevali su od tifusa, ginuli su i bili zarobljavani. No uspjeli su i pod teškim ratnim uvjetima stvoriti kazalište u pokretu, izvodeći prigodne priredbe, ali i dramske i muzičke predstave za vojsku i narod na oslobođenim područjima. Od osnivanja 22. aprila 1942. do kraja svog ratnog puta u oslobođenom Beogradu 12. novembra 1944. godine, odigrali su gotovo hiljadu predstava, prevalivši pritom hiljade kilometara duž Jugoslavije.

O partizanskom kazalištu umirovljena profesorica s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu Maja Hribar Ožegović, koja je doktorirala na temu kazališne djelatnosti u Jugoslaviji u vrijeme NOB-a, napisala je nekoliko stručnih knjiga i radova, među ostalim i glosarij kazališnih termina na nekoliko jezika, u koji je unijela pojam partisans theater, koji je u svijetu prihvaćen kao jedan od kazališnih žanrova.

– Kada je 22. lipnja 1941. godine, napadom Njemačke na SSSR, nekolicina ljudi odlučila formirati Prvi partizanski odred, među njima je bila i Nada Dimić, koja je toga jutra u Knjižnici Seljačke sloge posudila velik broj knjiga i u slamnatim ih koferima ponijela u partizane. Takav me čin fascinirao. Dakle, knjiga je otišla prvog dana u borbu i ostala u revoluciji do kraja. Zanimljivo je da su i zagrebački glumci kada su išli u partizane nosili sa sobom po nekoliko knjiga, koje su bile važan dio borbe, kao i oružje – navodi teatrologinja.

Dodaje kako su partizanske predstave bile hrana za narod i borce, kako umjetnička tako i ona ideološka.

– Kao profesionalni glumci svoje uloge su koristili u predstavama koje su izvodili po dolasku u partizane. Nikome to nije bio problem jer, na primjer, Afrić je bio najpoznatiji Hamlet, a neposredno prije odlaska u partizane odigrao je Fausta u HNK. Rutić je bio najpoznatiji komični glumac, koji je između dva rata igrao u kabareu i bio pun duhovitih izraza. Svi ti glumci po dolasku u partizane izvodili su sve što im je došlo pod ruku ovisno o situaciji. Bilo je tu dosta ruskog repertoara, ali dramatizirali su i partizanske dokumente. Mnogo su i recitirali, recimo Nazorove pjesme napisane u partizanima. Izvodili su i kraće priredbe, izmjenjivali su se u recitacijama, pa bi na kraju zapjevali. Ako bi u nekom domu naišli na stari klavir onda su obavezno izveli i muzički dio programa. Nije bilo čvrste podjele između njih i publike na prostoru koji su kulturno ispunjavali, djelovali su neposredno i postajali jedno s publikom – navodi Maja Hribar Ožegović o putujućem kazalištu koje je kao instituciju potvrdio i AVNOJ službenim dokumentom 1943. godine.

Najjači glumački ansambl u partizanima bilo je Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije, no i brigade NOV-a imale su svoje umjetničke čete organizirane kao partizanske vojne jedinice koje su djelovale po pojedinim operativnim zonama.

– KNOJ je ostao fenomen rada profesionalnih glumaca u partizanskom pokretu, dok su druge glumačke grupe bile vezane za određenu vojnu jedinicu. Riječ je o tipu angažmana za koji ne znam da je postojao igdje drugdje na svijetu za vrijeme rata, a koji nekad može trajati i samo pet minuta, sve dok se ne začuju pucnji, i onda prestaje. Baviti se ovim tipom kulture i propagande imalo je vrlo značajnu ljudsku dimenziju, bio je to jedan složen posao koji se povjeravao ljudima od znanja, određenog senzibiliteta i od povjerenja – kaže Maja Hribar Ožegović.

Ona ističe da je partizansko kazalište bilo u fokusu jugoslavenske revolucije kao izraz kulture te revolucije. Partizanskim kazalištima umjetnici su se priključivali zbog revolucionarnih i patriotskih opredjeljenja, ali i s avangardnim umjetničkim idejama.

– Partizansko kazalište je jedna varijanta svih najnaprednijih avangardnih teatara u svijetu. To je kazalište imalo ideju iznenađenja prema publici, da ona bude zatečena onim što se dešava na pozornici. Na tom trenutku se partizanski teatar razvijao, on je slijedio to iznenađenje. Problem umjetnosti i antiumjetnosti se onda počeo mjeriti prema tom iznenađujućem trenutku i s jednim uživanju u teatru. S pojavom partizanskog kazališta narod je osjetio da su došli njegovi ljudi, njegovi umjetnici, i tada je vrlo snažno aplaudirao, i taj pljesak je izraz toga. I sama publika koja je gledala te partizanske predstave bila je senzacionalno interesantna, nalazili su se vani, u šumi, gledali predstavu na otvorenom, stojeći jer nije bilo klupa, a pritom su znali i cijeli dan čekati na glumce, koji su dolazili tko zna odakle. Bila je to publika koja ih nije zvala teatrom, nego su oni svi za njih bili glumci, iako je među njima bilo i kompozitora i pjevača – opisuje Maja Hribar Ožegović, navodeći kako je partizanski teatar – izraz iz kojeg je nastala sva suvremena današnja umjetnost.

– Umjetnost u partizanima provlači se na nekim izložbama do današnjih dana, što je normalno jer u partizanima su štampane prve grafike, kao i prve knjige, katalozi. Pripremali su ih likovnjaci koji su isto bili u partizanima. Proučavajući to područje koje je neistraženo, uočila sam kako je većina tadašnjih profesora s Likovne akademije u Zagrebu bila u partizanima, a gdje su bili grafički majstori, scenografi, slikari. U čitavoj Jugoslaviji nabrojila sam 93 likovna radnika koja su djelovala u partizanima, od Užičke umjetničke čete do Trsta, stvarajući u sklopu kulturno-umjetničkih odjela Narodnooslobodilačkog pokreta – zaključuje Maja Hribar Ožegović.

Mirna Jasić

U Vojniću održana prva Seoska Olimpijada na Kordunu

Olimpijsko selo

Natjecanje u bacanju “kamena s ramena”, košnji trave, povlačenju užeta i drugim igrama okupilo je 10 ekipa od Umaga do Velike Kladuše. Sudeći po izvrsnoj atmosferi i brojnim gledateljima postat će tradicionalno

Prva Seoska Olimpijada na Kordunu, održana u Vojniću, okupila je 10 ekipa iz Vojnića, Krstinje, Knežević Kose, Topuskog, Krnjaka, Barilovića, Vrginmosta, Ogulina, Umaga i Velike Kladuše, a više od sto natjecatelja omjerilo je snage i vještine u starim, negdje već i zaboravljenim seoskim sportovima. Bacanje “kamena s ramena”, košnja trave, povlačenje užeta i druge igre ponovo su oživjele na nogometnom igralištu u Vojniću, a sudeći prema izvrsnoj atmosferi i vrlo dobrom raspoloženju natjecatelja i brojnih gledatelja, Seoska Olimpijada na Kordunu zasigurno će postati tradicija.

– Naši prijatelji iz Umaga, s kojima nas vežu nogometni susreti, svojevremeno su predložili da se jednom godišnje organizira druženje uz sportske susrete ovdje na Kordunu. Ideja nam se dopala, zajednički smo je “izglancali” i tako je rođena prva Seoska Olimpijada na Kordunu kojoj se odazvalo 10 ekipa iz susjednih gradova i općina. Odlučili smo da dio natjecateljskih disciplina budu stari običaji ovoga kraja u kojima su svoje vještine i spretnost djeca i pastiri pretvarali u natjecanje. Ta natjecanja označila su bosonogo djetinjstvo gotovo svih stanovnika Korduna. Odlučili smo da ih otrgnemo od zaborava i barem jedan put godišnje vratimo na kordunske livade i stadione – rekao je Nebojša Andrić, načelnik Vojnića.

Lokalna akcijska grupa (LAG) Petrova gora, koja djeluje u općinama Vrginmost, Krnjak, Vojnić, Gvozd, Barilović i Topusko, ima zadatak izrađivati lokalne razvojne strategije, usmjeravati i pratiti njihovu provedbu, a jedan je od organizatora Olimpijade u Vojniću. Voditeljica ureda LAG-a Petrova Gora je Ljubica Šolić.

– Ovo je zasigurno početak novog događanja na ovim prostorima za koje već sada možemo reći da će biti tradicionalno. Već na ovoj prvoj Olimpijadi u potpunosti je postignut cilj. Ljudi su se međusobno družili, sklopljena su nova poznanstva i prijateljstva i već su pala obećanja da će se iduće godine ponovo okupiti. Raspoloženje učesnika nama je znak da smo na dobrom putu i da ćemo idući susret još bolje organizirati – kaže Ljubica Šolić.

Za najstarijeg učesnika prve Seoske Olimpijade na Kordunu, Milana Novkovića zvanog Šmit, natjecateljske discipline su prava igrarija.

– Pa u moje vrijeme stalno se bacao kamen s ramena i povlačilo uže. Snage su međusobno odmjeravali i djeca i odrasli. Uvijek se znalo tko je seoski prvak u nekoj vještini, sve dok mu netko ne skine titulu. Imam 82 godine pa neću bacati kamen s ramena, tu bi me brzo mlađi pretekli, ali zato sam još uvijek dobar u košnji trave i u toj disciplini ću se i natjecati. Mladi su snažni i okretni, ali košnju još nisu naučili kako treba, tu smo mi stariji nepobjedivi – pojašnjava vremešni Novković iz okolice Vojnića.

Gotovo svaku ekipu u Vojnić je dopratio i njihov općinski načelnik, pa je Olimpijada bila i prilika da načelnici razmijene mišljenja, dogovore posjete i sastanke i pretresu najvažnije zajedničke planove i programe. Ekipu iz susjedne BiH, zbog čega ovogodišnju Seosku Olimpijadu možemo zvati i međunarodnom, predvodio je 26-godišnji Edin Behrić, načelnik Velike Kladuše. Riječ je o najmlađem općinskom načelniku u BiH, koji je mandat preuzeo s 24 godine i već dvije godine uspješno vodi ovaj gradić.

– Kroz dugu povijest smo povezani s pograničnim općinama u Hrvatskoj, pa se rado odazivamo na njihove pozive, a i njihovi predstavnici često dolaze k nama. Povijest, kultura, običaji, pa i gospodarstvo naših općina su isprepleteni. Evo, na primjer, mještani Vojnića piju vodu iz Velike Kladuše. Što se tiče ove Seoske Olimpijade na Kordunu, vrlo me je obradovao poziv mog kolege iz Vojnića, Nebojše Andrića. Sakupili smo ekipu i evo nas ovdje na predivnom druženju i nadmetanju – kaže Behrić.

Iako Umag nije na Kordunu, Istrijani su veliki prijatelji Vojnića i Korduna, inicijatori su ideje o Seoskoj Olimpijadi, pa se ovdje ne osjećaju kao gosti, već kao domaćini. To nam potvrđuje i Predrag Zoranović iz Umaga.

– Nisam rodom s Korduna, ali sam igrom slučaja zavolio ovaj kraj i imam mnogo prijatelja. Ovo naše druženje je nešto posebno lijepo i nadasve potrebno. Razmijenimo mišljenja, upoznamo nove prijatelje, a bome i malo se natječemo da vidimo tko je bolji. Posebno me raduje što sam upoznao susretljive, otvorene i prijatne ljude iz Velike Kladuše, Ogulina i nekih drugih mjesta. Obećali smo da se vidimo dogodine – kaže Zoranović.

Vladimir Jurišić

Sporazum Srpskog kulturnog centra Vukovar i Evropskog univerziteta Brčko

Cilj školovanja je ostanak

Od 1500 studenata, 450 je iz Hrvatske, a u perspektivi je otvaranje isturenog odeljenja tog univerziteta u Vukovaru, za što se prvo moraju obezbediti tehnički i pravni uslovi

U prostoru Zajedničkog veća opština Vukovar potpisan je sporazum između Srpskog kulturnog centra Vukovar i Evropskog univerziteta Brčko Distrikta koji ima za cilj da studentima sa istoka Hrvatske olakša studiranje na ovom brčanskom univerzitetu. Vukovarski SKC će posredovati prilikom upisa, a razmatra se i mogućnost održavanja praktične nastave i konsultacija u Vukovaru. Sporazum su potpisali direktor SKC-a Vukovar Svetislav Mikerević i predsednik Upravnog odbora  Evropskog univerziteta u Brčkom Nedeljko Stanković.

“Prihvatili smo ponudu za saradnjom jer ovaj univerzitet nudi raznovrsne smerove koji će omogućiti mladim ljudima sa ovog područja da nakon školovanja brže pronađu posao i ostanu na ovom području”, rekao je Mikerević.

U delegaciji su bili dekan Pravnog fakulteta Mirko Kulić i dekan Fakulteta zdravstvenih nauka Rudika Gmajnić. Evropski univerzitet u Brčkom, osnovan pre tri godine, ima registrovanih 35 različitih smerova na sedam fakulteta, na pravu, ekonomiji, pedagogiji, zdravstvu, politologiji i drugim područjima. Od oko 1500 studenata, 450 je sa prostora Hrvatske.

“Zato nam je interesantno da ostvarimo saradnju sa institucijama u Hrvatskoj. Ovo je samo jedan u nizu sporazuma i početak jedne dugoročne saradnje kojoj je cilj obavljanje dela praktične nastave i konsultacija sa studentima u Vukovaru jer svi znamo da je danas skupo putovati”, pojašnjava Gmajnić, dodajući da bi se to moglo dogoditi već od sledeće akademske godine.

Prema njegovim rečima u perspektivi je i otvaranje isturenog odeljenja tog univerziteta u Vukovaru, ali se za to, naglašava, prvo moraju obezbediti tehnički i pravni uslovi. Iako još nije izašla prva generacija, dosad je na ovom univerzitetu diplomiralo oko 200 studenata koji su prešli sa nekih drugih fakulteta.

“Imamo licencu i odobrenje za bolonjsko studiranje, što znači da naši studenti nakon tri godine stiču zvanje bakalaureata, nakon pet godina magistra struke, a nakon osam godina doktora nauka”, kaže dekan Gmajnić.

Osvrnuvši se na probleme koje je ovaj univerzitet imao početkom godine kada mu je bio zabranjen rad zbog sumnji da ne ispunjava uslove za obavljanje delatnosti, Gmajnić je rekao da su ti problemi bili lokalne političke prirode i da su prevaziđeni. Takođe je istakao da problema nema ni sa priznavanjem diploma. Prva godina studija besplatna je za sve studente koji imaju prebivalište na području Brčko Distrikta, a ostali plaćaju oko 2500 konvertibilnih maraka za većinu fakulteta dok je za zdravstvene smerove školarina nešto skuplja.

Dragana Bošnjak

Održana 13. Kulenijada u Opštini Jagodnjak

Novoseli kulen šampioni

Tradicionalno na Spasovdan i ove je godine u Opštini Jagodnjak u mnogim domaćinstvima po prvi put načet kulen, a održana je i gastro manifestacija “Kulenijada 2014, koja se održava od 2003. i privlači sve više takmičara i posetilaca. Takmičenje je to pojedinačnih proizvođača vrhunske suhomesnate delicije uz dodatak kvalitetne sitne paprike i ostalih začina, već prema ukusu proizvođača, sa precizno tempiranim vremenom fermentacije. Ovogodišnja je Kulenijada privukla 107 proizvođača i preko 1000 posetilaca. Dan pre same manifestacije stručni je žiri ocenjivao uzorke kulena pri čemu su vrednovani boja, okus, miris, kakvoća i sl. Bogat kulturno zabavni program započeo je još u prepodnevnim satima likovnom kolonijom na temu Kulenijada. U organizacija LAG-a Baranja održana je i tematska radionica nakon koje je usledilo dugo očekivano otvorenje. Zaključeno je da je najbolji kulen napravljen u seoskom turizmu Novosel (95 od 100 bodova), drugi je od Tomislava Blaževića (93,8), a treći od OPG-a Barić iz Narda (93,6). U prostorijama Opštine održana je izložba pod nazivom Vredne ženske ruke, a nije izostao ni tradicionalni defile konja i konjskih zaprega ulicama Jagodnjaka. Bilo je tu još puno pratećih događaja poput smotre folklora, tamburaškog tuša, a šećer na kraju bila je gitarijada u dvorištu Opštine. Uz Opštinu u organizaciji su učestvovali i jagodnjačka PZ Naše selo, LAG Baranja, TZ Baranja, Osječko-baranjska županija i Ministarstvo poljoprivrede. Za razliku od prethodnih kulenijada ova će ostati zanimljiva i po ideji koja je došla od načelnika Anđelka Balabana da se uspostavi jedinstveno bodovanje s kulenijadama u ostalim mjestima (Otok, Požega, Valpovo…) kako bi se na kraju izabrao ukupni pobjednik i dobio najbolji proizvođač kulena u državi.

Zoran Popović

Vakanjac na čelu Društva

Baranjsko-rusko društvo prijateljstva iz Belog Manastira održalo je 6. juna izbornu skupštinu na kojoj je za novog predsednika jednoglasno izabran Svetozar Vakanjac, a za njegove najbliže saradnike Nikola Muždeka, potpredsednik, Ana Marija Papež, tajnica, te Zvezdana Blagojević, predsednica nadzornog odbora. Novoizabrani predsednik, koji je ujedno i inicijator osnivanja društva 2010. godine, istakao je da će nastojati realizovati aktivnosti koje će dodatno poboljšati odnose baranjskog i ruskog naroda te da će nastaviti sa kulturnom saradnjom i obeležavanjem važnih datuma koji su zbog istorijskih okolnosti u Drugom svetskom ratu trajno povezali narode udaljene hiljadama kilometara. Nakon skupštine članovi društva položili su cveće na spomenik Crvenoj armiji, a u večernjim satima u Dvorani za produkcije umetničke škole u Kulturnom centru upriličena je treća “Ruska večer”. U dupke ispunjenoj dvorani zaljubljenici u ruski jezik i kulturu uživali su u nastupima muzičkog sastava Triola te nastupima učenika Umetničke škole, tamburaškog sastava Baranjski biseri, solistici Moniki Samardžić, a posebno je bio dirljiv nastup solistica ruskog zbora “Rjabinuška” iz Zagreba.

Z. P.

•  

Inđijski LAG u Baranji

Krajem prošle sedmice u dvodnevnoj posjeti Baranji bili su članovi Lokalne akcione grupe (LAG) SremIN iz Inđije, koja obuhvata teritorije Opštine Inđija i Opštine Ruma. Nakon što su se smjestili u pansionu “Piroš čizma” u Suzi, za njih je organizovano predstavljanje LAG-a Baranja i primjera dobre prakse iz Baranje.

Prvo su Lidija i Stanko Dabić goste upoznali s LAG-om Baranja. Potom su predstavljena tri primjera dobre prakse. Ljubomir Damjanović iz Općine Jagodnjak predstavio je prekogranični hrvatsko-mađarski projekt “Coolin”. Nakon toga je projekt-koordinatorica Mirovne grupe Oaza Vesna Nedić predstavila rad svoje udruge, s posebnim naglaskom na socijalni program “Pomoć starim i nemoćnim osobama Grada Belog Manastira” i na socijalnu uslugu “dostava besplatnih toplih obroka”. Na kraju je predsjednica P.G.D.I.-ja Mirela Alagić predstavila projekt “Ruka prijateljstva”, čiji su korisnici udomljena djeca i udomitelji.

Poslije zajedničkog ručka, baranjski i sremski lagovci posjetili su stari beljski vinski podrum u Kneževim Vinogradima, koji je na goste ostavio snažan utisak, i to kako prostorom i načinom poslovanja, tako i raznim suvenirima i izloženim vinima.

J. N.

•  

Znanstveni projekt utvrđivanja korpusa srpskih autora u Hrvatskoj

Listanje krvnih zrnaca

Do 2000. godine u Hrvatskoj je učestalost objavljivanja srpskih autora iz Srbije, BiH, pa i same Hrvatske bila mala

Velik broj ljudi prisustvovao je 5. juna u dvorani biblioteke “Prosvjete” u Zagrebu predstavljanju rezultata prve godine provođenja projekta Hrvatski književno-kulturni identitet  u tranziciji i regionalnom kontekstu (aspekti hrvatsko-srpskog kulturnog dijaloga)” o čemu je govorio voditelj projekta, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta Dušan Marinković.

– Projekt je pokrenut u januaru 2013. godine, a Hrvatska zaklada za znanost financira ga do završetka, odnosno do kraja 2015. – rekao je Marinković i dodao da je cilj projekta utvrđivanje i konstituiranje korpusa tekstova srpskih autora objavljenih u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas, kao i tumačenje njihove recepcije i interpretacije.

Rekao je kako su nastojali da se u projektu zabilježi ono što se desilo u ratu i zastupanje stereotipa o drugima, ističući da je u prvoj godini rada prikupljena velika količina građe, prije svega one od 2000. naovamo.

– Do te godine, učestalost objavljivanja srpskih autora iz Srbije, BiH, pa i same Hrvatske u Hrvatskoj bila je mala – rekao je Marinković i dodao da je u promatranom periodu obrađena građa 170 izdavača s nekoliko hiljada knjiga, kao i veliki broj godišta srpskih časopisa u Hrvatskoj, kao što su “Prosvjeta”, “Bijela pčela” ili “Ljetopis”, ali i drugih novina i časopisa poput “Feral Tribunea”, “Sarajevskih sveski”, “Zareza” i ostalih u kojima su bili zastupljeni prilozi srpskih autora.

Kako je predviđeno, u drugoj godini projekta iščitavala se i analizirala građa i formirale su se teme, kako bi se 2015. istraživanje privelo kraju i organizirala međunarodna konferencija na kojoj bi se prezentirali rezultati i napravio zbornik. Marinković je naglasio da je SKD “Prosvjeta” bila jako značajan izdavač, pa je među nekih 150 naslova knjiga objavljena i ona o dijalektima srpskog jezika, čime se ne mogu podičiti ni značajnije naučne institucije. O projektu je s aspekta značajnog izdavača govorio predsjednik i dugogodišnji šef izdavaštva “Prosvjete” Čedomir Višnjić.

– “Prosvjeta” je krenula kao ekipa poniženih i uvrijeđenih koja je pokušavala spasiti baštinu, i to ne samo književnu, o kojoj se nitko nije brinuo jer su srpski autori izbačeni iz školskih programa, a ćirilica demonizirana – rekao je Višnjić, dodajući da je “Prosvjeta” naslijedila izdavačku praksu iz međuratnog perioda, ali ovaj put, nakon 150 godina, izdavanjem djela srpskih autora.

– “Prosvjeta” je 40-ih godina izdavala sovjetske pisce, tokom 50-ih objavljuje književna djela autora iz cijele Jugoslavije, a tek 60-ih dolazi do programa izdavanja srpskih autora, objavljujući sabrana djela Vladana Desnice – rekao je Višnjić.

Ukazao je i na problem izdavanja djela pojedinih književnika kao što je Branko Ćopić.

– Tko je bio zainteresiran za njegova djela, taj ih već ima, a tu se javlja i pitanje objavljivanja djela na ćirilici jer je to aspekt očuvanja identiteta, s obzirom da mlade i obrazovane generacije ne znaju to pismo – dodao je Višnjić.

Osim šest profesora i asistenata s filozofskih fakulteta u Zagrebu i Rijeci, u projektu učestvuje i troje profesora iz Beograda, Novog Sada i Banjaluke, kao i više mladih istraživača. S obzirom na obilje građe, Marinković je ukazao na mogućnost povećanja broja istraživača i pozvao zainteresirane da se uključe.

Nenad Jovanović

Manifestacija “Dan dvorca Eugena Savojskog u Bilju”

Dvorci su mrtvi kapital

Ulazak Hrvatske u EU pruža priliku za obnovu baranjskih dvoraca kao visokovrijednih objekata spomeničke baštine, za gospodarske i turističke svrhe

U baranjskom općinskom središtu Bilju nadomak Osijeka održana je posljednjeg dana maja manifestacija pod nazivom “Dan dvorca Eugena Savojskog u Bilju”, koju su organizirale udruge “Čuvari tradicije Eugena Savojskog u Bilju” i Hrvatska demokratska zajednica Mađara Bilje. U sklopu te manifestacije priređeni su prodajni sajam baranjskih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, smotra dječjih folklornih grupa s područja Baranje te tradicionalni viteški turnir, na kome su nastupile udruge čuvara tradicije princa Eugena Savojskog (1663-1736) iz Šikloša (Mađarska), Sente (Srbija) te Orahovice i Bilja (Hrvatska).

I upravo su zanimljive kostimirane borbe vitezova u metalnim oklopima teškim i preko 20 kilograma i s pravim metalnim mačevima najviše privlačile pažnju djece i ostale publike. No manifestacije je bila i radionica o tzv. LEADER-mjerama za lokalni ruralni razvoj. Na radionici je rečeno da na području Baranje postoji nekoliko dvoraca (u Dardi, Kneževu, Tikvešu…), koji su kategorizirani kao zaštićeni spomenici kulture, među kojima je i Dvorac Eugena Savojskog u Bilju. Dvorci i pripadajući parkovi zapušteni su i potrebno ih je obnoviti kako bi se koristili za turističke i gospodarske svrhe. Međutim, obnova traži velika sredstava pa se moraju uključiti državne institucije i konzervatorski zavod.

Na radionici je povjesničar Davorin Taslidžić održao predavanje o povijesnoj ulozi Eugena Savojskog u borbama i oslobođenju evropskog područja od Turaka, posebno Baranje, u kojoj je princ od austrijskog cara Leopolda I. za posebne zasluge u pobjedi kod Sente 1697. godine dobio na dar veliko vlastelinstvo, čiji je današnji nasljednik poljoprivredni kombinat “Belje”. Sam dvorac izgrađen je kao lovački dom, u kojem je, prema dostupnim povijesnim izvorima, princ Eugen boravio najmanje sedam puta.

U živoj diskusiji nakon predavanja učestvovali su Ferenc Berecz, Lidija Dabić, Stanko Dabić, Marija Gazibara, Stjepan Horvat, Mirjana Ponton, Davor Taslidžić, Gabor Varga i Dinko Županović. Naglašena je potreba da se riješi pitanje vlasništva i pokrene projekt zaštite dvorca, koji naočigled propada jer postojeći vlasnik nije zainteresiran za njegovu revitalizaciju. Lidija Dabić, voditeljica Ureda LAG-a Baranja, smatra da je potrebno, u suradnji s nadležnim državnim institucijama, jedinicama lokalne samouprave, turističkim zajednicama i udrugama, pokrenuti zajednički projekt obnove svih dvoraca na području Baranje i staviti ih u funkciju baranjskog gospodarstva i turizma, i to korištenjem sredstava EU fondova. Ulazak Hrvatske u EU pruža priliku, koja se ne smije propustiti, za obnovu takvih visokovrijednih objekata spomeničke baštine. Za realizaciju tog projekta potrebno je što prije riješiti vlasničke odnose i ishoditi odgovarajuću projektnu dokumentaciju.

Jovan Nedić

•  

Izložba “101 novinska karikatura o jugoslavenskim sukobima”

Karikaturalne države regije

Otvaranju izložbe 33 autora iz Hrvatske, Srbije, BiH, Kosova i Makedonije, koja obuhvaća predratni period, period ratova u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Kosovu prisustvovali su brojni poslenici stripa i animacije

Izložba karikatura nastalih u godinama prije, za vrijeme i nakon ratova na Balkanu podsjeća na nedavnu prošlost i daje poruku za budućnost, rečeno je na otvaranju izložbe “Umjetnost u mračnim vremenima – 101 novinska karikatura o jugoslavenskim sukobima od 1990. do 2001.” u predvorju Kina SC u Zagrebu. Po riječima Nicolasa Borsingera, izvršnog direktora Fondacije Pro Victims, izložena 101 karikatura objavljena u novinama koje su izlazile u jugoslovenskim republikama, a onda samostalnim državama, predstavlja kulturno blago koje treba otkriti i mladim generacijama ovog dijela Evrope, ali i stanovnicima Švicarske, Francuske i drugih zemalja. Ističući da karikature trebaju podsjetiti na prošlost Balkana, Borsinger je napomenuo da se transbalkanska povezanost stanovništva proteže i u Evropu.

– U švicarskoj reprezentaciji koja će igrati u Brazilu igraju i dva Hrvata, po jedan Srbin, Bošnjak i Makedonac, kao i tri Albanca s Kosova – rekao je Borsinger.

Pitali smo ga kako je izložba nastala i zašto su se odlučili baš za taj broj.

– Na ideju prikupljanja i prikazivanja takvih karikatura došao sam prošlog juna i o tome razgovarao s kustosom izložbe Jean-François Bergerom koji je u septembru posjetio Zagreb, Beograd i Sarajevo kako bi vidio kakvo je raspoloženje autora za učešće na izložbi. Nakon toga krenuli smo u prikupljanje i selekciju karikatura kojih je u početku bilo preko 1500. A za 101 karikaturu odlučili smo se zato što se ove godine obilježava sto godina od početka Prvog svjetskog rata i stotini karikatura pridodali i jednu za budućnost. Naravno, kako je karikatura povezana s animacijom, neke bi to moglo asocirati i na “101 dalmatinca” – rekao je Borsinger.

Otvaranju izložbe karikatura ukupno 33 autora iz Hrvatske, Srbije, BiH, Kosova i Makedonije, koja obuhvaća predratni period, period ratova u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Kosovu prisustvovali su brojni poslenici stripa i animacije. Otvorenju izložbe koju će zainteresirani moći vidjeti do 14. juna, prethodila je panel diskusija “Karikatura – umjetnost društvene kritike” u kojoj su učesnici uz dvojicu Švicaraca bili i autori karikatura Predrag Koraksić Corax, Borivoj Dovniković Bordo i Davorin Trgovčević, predsjednik Hrvatskog društva karikaturista. To je bila prilika da se ukaže na probleme s kojima se suočavaju karikaturisti u regionu, od nedostatka volje za objavljivanjem njihovih karikatura, za što je kao negativni primjer uzeta EPH grupa, do toga da će, ako se objave, biti plaćene bijednim honorarima.

– Mnogi bi objavljivali, ali za to nemaju priliku u novinama, iako je to, a što se vidi od ranije, dobar medij za približavanje javnosti – rekao je Trgovčević, dodajući da su novi mediji kao što su portali prilika za ponovno oživljavanje  novinske karikature.

Ili kako je to objasnio gost iz Beograda.

– Generalna situacija u obe zemlje je loša za karikaturu. U Srbiji postoji četiri-pet karikaturista koji žive od svog rada, a drugi povremeno negde nešto objave. Honorari se ne isplaćuju ili su vrlo bedni jer listovi uopšte ne vole karikaturu. Duško Petričić, Jugoslav Vlahović, jedan mladi Somborac i ja smo jedini plaćeni karikaturisti u Srbiji. Verovatno se i po nekim provincijskim listovima pojavljuju karikature, ali vidim da karikatura nema prođu – kazao je Koraksić.

Corax ima sreće jer radi karikature za Danas, za Slobodnu Evropu i neke strane listove.

– Do 1993. Radio sam u Večernjim novostima, a otada do danas pet opozicionih listova za koje sam radio prestalo je da izlaze zbog raznih pritisaka, dok je Danas opstao na volšeban način – rekao je Koraksić.

Nenad Jovanović

Stogodnjak (220)

13. 6. – 20. 6. 1914: srpsko pjevačko akademsko društvo “Balkan” iz Zagreba, jedan od laureata tek završenog Prvog sleta srpskih pjevačkih društava u Somboru, doživjelo je još jedno veliko priznanje. U povodu te nagrade, ali i 10-godišnjice osnutka, o njemu je na svečanoj akademiji u Somboru biranim riječima i s neskrivenim oduševljenjem govorio i poznati srpski kompozitor Miloje Milojević, rekavši uz ostalo: “Svaki je pevač propovednik jedne bolje i više kulture, svaki je pevač kulturni borac… oko kojega međutim ne padaju mrtvi, niti se krv crveni, nego cveće cveta i pesma se ori.”

* hrvatski književnik Ljubo Babić-Đalski i zagrebački gradonačelnik dr. Janko Holjac, koji su bili članovi izaslanstva iz Hrvatske i Dalmacije na proslavi otkrivanja spomenika narodnom prosvjetitelju Dositeju Obradoviću u Beogradu, odlikovani su najvišim srpskim kraljevskim odlikovanjima – Ordenom bijelog orla V. stepena i Ordenom sv. Save II. stepena. Novine su zabilježile da je Holjac na audijenciju kod kralja Petra i prestolonasljednika “došao u svom načelničkom ornatu s lancem…”

* sve je slabiji interes za poziv učitelja, ali i svećenika, pa je tim povodom u srpskim glasilima u Hrvatskoj objavljen i ovaj neobičan poziv: “Učitelji i sveštenici! Vi ste u sviju naroda glavna inteligencija i prosvjetitelji najširih narodnih slojeva, osobito po selima i manjim mestima, a naročito u nas Srba… Šaljite dakle sve valjane sposobne đake, ili makar one, koji nisu bogati – a tih ima svud vrlo mnogo – u svet, neka se spremaju i prekaljuju u svetu za svet i za život. Oni će onda biti vaši najbolji i najjači saradnici i pomagači, oni će valjati sebi i svome narodu, i srpskoj crkvi i školi, i uopšte pri svakom narodnom poslu…”

* “Srpski Soko” iz Otočca priredio je na mjesnom vježbalištu svoj prvi javni nastup u kojem su sudjelovali i sokolaši iz Zagreba i Gospića. Priredba je, zbog nezapamćenog proloma oblaka, bila prekinuta, pa su organizatori zatražili dopuštenje da druženje nastave u dvorani čitaonice. Međutim, mjesni frankovci nisu im je htjeli ustupiti, čak ni za novac, što su inače ranije često činili, poručivši “da se vlaška perjanica neće kroz Otočac širiti”. Frankovce je podržalo i općinsko poglavarstvo s obrazloženjem “da će tzv. srpski soko ulicama Otočca prolaziti s amblemima stranih država…” Druženje srpskih sokolaša ipak je nastavljeno, ali u natkrivenim prostorijama mjesnog trgovca Vase Ciganovića.

* priprema se gradnja crkve u selu Radovici nedaleko od Slunja. Tim je povodom tamošnja Srpska pravoslavna crkvena općina uputila poziv za prikupljanje novčane pomoći za gradnju. “Preporučujemo svim Srbima da se na ovaj poziv odazovu i najmanjim prilogom” stoji uz ostalo u apelu.

Đorđe Ličina