Alija Hodžić: Hrvatska gubi stanovništvo

Izdavačka kuća Razlog ovih je dana objavila knjigu sociologa Alije Hodžića “Konoba u svjetskom kasinu”. Hodžić u njoj prezentira rezultate sociološke analize socioprostornog restrukturiranja postsocijalističke Hrvatske.

Zašto ste u naslovu knjige istakli konobu i svjetski kasino?

Tim se naslovom naslanjam na analizu Manuela Castellsa o suvremenom društvu, on ga naziva umreženim društvom, i temeljnim procesima koje ga karakteriziraju, a s druge strane nastojao sam, pošto se radi o Hrvatskoj, istaći riječ koja bi mogla simbolizirati neku vrstu lokalnog kolorita. Riječ je o odnosima globalnog i lokalnog koji su, po Castellsu, zadani logikom kasina, a globalno omogućeni suvremenim informatičkim sistemima. Konoba se upotrebljava kao izraz domaćeg mentalnog sklopa, kao mjesto u koje se smješta povijest i traži neka vrsta utjehe. Dakle valjalo je, pored tog svjetskog stanja stvari, zahvatiti i lokalni kolorit, pa mi se činilo da svemu tome riječ “konoba” bolje pristaje od njoj, u ovoj nakani, konkurentnih riječi “ognjišta” i “komina”.

Dvostruka tranzicija

Koji su vam sociološki koncepti poslužili kao osnova za analiziranje hrvatske tranzicije iz socijalističkog industrijskog društva u suvremeno kapitalističko informatičko društvo?

Ovdje se zapravo radi o nekoj vrsti dvostruke tranzicije, one kojom se razgrađuje način reprodukcije socijalističkog društva i izgrađuje institucionalni i vrijednosni poredak liberalno-demokratskog društva, ali istovremeno i o tranziciji tog poretka koja je počela još u vrijeme dok se nije ozbiljno ni pomišljalo da će se socijalizam naglo urušiti. Da bi se došlo do nečeg što bi se moglo nazvati definicijom situacije ili vremena u kojima se zbiva tranzicija trebalo je konzultirati autore različitih teorijskih usmjerenja, a koje povezuje uvid o tome da živimo u vremenu sveprisutnih globalnih procesa, nezavisno od toga da li to nazivaju globalizacijom, sa ili bez rezerve, ili odbacuju taj pojam. Neki od njih aktualno stanje prepoznaju kao trajniji oblik postmodernog društva, na primjer Zygmunt Bauman, a neki, kao Immanuel Wallerstein, suvremenost vide kao relativno kratki, prelazni period, koji traje pedesetak godina, nakon čega treba očekivati uspostavljanje trajnijeg oblika svjetskog sistema. Mada polaze iz različitih uporišta, svi oni nalaze da su procesi restrukturacije suvremenog društva doveli do toga da živimo u nesređenim i kaotičnim prilikama i skoro na rubu socijalne anomije. Iz sveprisutne fleksibilizacije, nastalih nestabilnosti i povećane nesigurnosti generiraju se strahovi koji onda povratno, iz dubine društva, djeluju na destabilizaciju struktura i na ionako već ozbiljno nagrižen liberalno-demokratski poredak. U tim, nazovimo to tako, deregulativnim neoliberalnim okolnostima valoriziraju se ranije stvoreni i korišteni resursi, pa bi se uspješnost transformacije postsocijalističkog društva mogla mjeriti stupnjem njihovog očuvanja.

Koji su vam autori možda više od drugih poslužili za koncipiranje rada?

Pošto se primarni, a to znači ne i jedini, zadatak moga rada sastojao u istraživanju socioprostornog restrukturiranja, onda sam za tu svrhu ponajviše koristio koncepte autora koji socioprostorno restrukturiranje smještaju unutar suvremenih globalni procesa, s posebnim naglaskom na odnose globalnog i lokalnog. To su, prije svih, već spomenuti Manuel Castells i Anthony Giddens. U tom restrukturiranju lokalno je naspram globalnog određeno kontekstom. Zavisno od konteksta, lokalno može biti i mjesto, i regija, i država. Prema Castellsu, suvremeno se društvo konstituira oko tokova kapitala, informacija, tehnologije, organizacijske interakcije, slika, zvukova i simbola, a prostorni oblik time omogućenog društva naziva prostorom tokova: to su mreže komunikacija, čvorova i središta, te menadžerskih elita koje upravljaju sistemom. Naspram prostora tokova nalazi se ono što već znamo – prostor mjesta. Prostor tokova je izmješten iz mjesta, njegove kulture i povijesnosti, pa su stoga menadžerske elite kozmopolitske, žive zasebnim životom, sposobne da stvaraju za sebe unificiranu simboličku okolinu, uz istovremeno segmentiranje i dezorganizaciju masa u raštrkanim i segmentiranim mjestima. Ukotvljen u prostoru mjesta, narod je lokalan, živi u svojoj kulturi i povijesti, ali je i pod značajnim utjecajem moći i funkcija organiziranih u prostoru tokova. Tendencijski, stvara se metamreža koja se udaljava od većine ljudi, aktivnosti i mjesta, isključuje funkcije koje joj ne trebaju, skupine koje se pojavljuju kao višak, teritorije u kojima ne prepoznaje nikakvu vrijednost, kidaju se nekadašnji zajednički kulturni kodovi.

Tako Castells, a kako Giddens vidi odnos globalnog i lokalnog?

Kod Giddensa je veza globalnog i lokalnog interaktivna, lokalne promjene dio su globalizacije, a globalno je prisutno u svim sferama svakodnevnog života. Sama modernost je globalizirajuća. Ona iskorjenjuje lokalno ukorijenjene običaje, vrijednosti i postupke, lokaliteti se zaposjedaju i oblikuju iz velike udaljenosti. Društvene su prakse izložene stalnim promjenama i stalnim preispitivanjima. Samorazumljivost i repetitivnost su radikalnom modernošću dovedeni u pitanje. Ali isti procesi koji proizvode apstraktnost i iskorijenjenost omogućuju svijet lokalnosti i ukorijenjenosti. To je trajna napetost koja nastaje iz reprodukcije suvremene modernosti.

Ovi i njima bliski uvidi nalaze da se lokalno i globalno uvjetuju, a da odnosi među njima, kao i sve ostalo što je zahvaćeno procesom “fleksibilne akumulacije”, postaju nestabilni, izloženi stalnim strukturacijama, restrukturacijama i destrukturacijama. Dakle tokovi, mreže, metamreže, kod Giddensa i “zmajeva kočija” modernosti koja mrvi sve one koji joj se opiru – sve u svemu, pomalo zastrašujuća slika svijeta. A valja nam živjeti u tom svijetu, pa makar bili i podosta, možda tek prividno, udaljeni od njega. Da bi omogućila nastavak modernizacije u novim (svjetskim) uvjetima, postsocijalistička društva su morala napustiti (već zastarjele i krute) naslijeđene stabilne strukture i sigurnost (nastale iz moderne potrebe da se ovlada uvjetima društvenog života) i izložiti se svim neizvjesnostima sistema u koji su se integrirale. U tim i oko tih teorijskih uporišta formirao sam osnovni okvir kao, mada podosta razuđen, idealtipski model za istraživanje procesa transformacije i uključivanja jednog socijalističkog društva u te tokove, mreže i odnose.

Nova klasna struktura

Integraciju “hrvatske konobe” u suvremeni “kasino kapitalizam” istražujete kroz promjene porodičnih odnosa, strukture rada i fleksibilizacije radnog procesa te kroz promjene u prostornoj i socijalnoj mobilnosti i načinu izgradnje novog postsocijalističkog i postjugoslavenskog hrvatskog identiteta. Može li se izvući zajednički nazivnik tranzicijskih promjena u tih pet područja života u Hrvatskoj?

Ono što se desilo u Hrvatskoj može se svakako nazvati revolucijom. Naziva se i nacionalnom revolucijom. Promjene su zahvatile sve sfere društvenog života i duše pojedinaca. Ipak, kao i sve druge revolucije, i ova hrvatska niti prekida s prošlošću niti je podjednako zahvatila sve oblasti društvenog života. Čak su neki raniji oblici društvenih praksa i svijesti, za koje se, nekritički i pomalo naivno, mislilo da su izgubili moć oblikovanja suvremene svakodnevice, ponovno izašli na trgove i zaposjeli mozgove mnogih. Promjenama su pak najviše izloženi oni oblici društvenog života koji su neposredno vezani uz promjene u normativnom poretku. Ako bi se tražio neki zajednički nazivnik za sve istraživane oblasti, onda bi se kao najopćenitije moglo reći da je povećana heterogenost i nestabilnost ono što i socijalno i prostorno karakterizira suvremeno hrvatsko društvo.

U kojima su se od tih pet područja života dogodile značajnije promjene, a u kojima su one tek započete?

Pokazalo se, sasvim očekivano, da su normativni pravno-politički sistem i iz njega izvedeni ekonomski odnosi najviše zahvaćeni promjenama. Vrlo brzo se uspostavila nova klasna struktura društva, značajno su restrukturirane grane djelatnosti, smanjene su mogućnosti socijalne mobilnosti. Znatan dio radno sposobnog stanovništva isključen je iz radnog procesa (nezaposlenost je strukturalna i teško rješiva), a fleksibilizacija radnog procesa najviše je pogodila zaposlene u privatnom sektoru i one koji su trajno na ivici zaposlenosti i nezaposlenosti. Oni su, s već jako oslabljenom moći, u okolnostima u kojima se živi i sasvim neprilagođenim sindikatima, uvelike nezaštićena masa prinuđena na poslušnost. Hrvatska se po ovome podosta uklapa u tokove globalne ekonomije, mada po svojoj rasprostranjenosti fleksibilizacija radne snage nije zahvatila izrazito velik dio zaposlenih. Očekivane privatizacije svakako će povećati njihov udio. Promjene u granama djelatnosti najviše se odnose na značajan pad djelatnosti u industriji i povećanje djelatnosti u nisko pozicioniranim uslugama; usluge koje se bave stvaranjem znanja i protokom informacija, koje su dakle u centru proizvodnih i drugih aktivnosti, ne krase suvremene hrvatske prilike. Deindustrijalizacija, na koju se već dugo i svakodnevno upozorava, ne pogađa, međutim, podjednako sve dijelove Hrvatske.

Koji su dijelovi najviše pogođeni?

U manjim mjestima, nekadašnjim općinskim centrima, u vrijeme socijalizma su podignute mnoge tvornice. One su uglavnom nestale. Da u tim mjestima nema zaposlenih u državnom i javnom sektoru, moglo bi se reći da je u njima, s izuzetkom malih trgovina, kafića i sportskih kladionica, zamrla skoro sva ekonomska djelatnost. Otuda, ne radi se samo o devastaciji onih prostora koje su donedavno većinski nastanjivali Srbi, već o znatno većem prostoru. Hrvatska gubi stanovništvo, i to nije prouzrokovano samo ratom. Hrvatska stari, a u posljednje vrijeme bilježi i negativni saldo s inozemstvom. Izgleda da su se iscrpile mogućnosti doseljavanja iz susjedstva, posebno iz Bosne i Hercegovine, a iseljavanje, već od ranije karakteristično za Hrvatsku, se nastavlja.

Vrijednosne nekonzistentnosti

Ima li promjena u socijalnoj mobilnosti?

Kada se radi o socijalnoj mobilnosti, pokazuje se da se obrazac iz osamdesetih nije značajnije promijenio. Ipak, postoje određene promjene: općenito, u međugeneracijskoj se mobilnosti povećala mobilnost prema “dolje”, kod poljoprivrednika je zabilježen priliv iz radničkih redova (reagrarizacija), kod KV radnika se povećalo samoobnavljanje i smanjilo napredovanje prema “gore”, kod stručnjaka se pak smanjilo samoobnavljanje i povećao odljev prema “dolje”. Vladajući – političari i direktori – po svom porijeklu i dalje su, kao i ranije, nestabilna grupacija. Unutargeneracijsku mobilnost ili izgradnju vlastite karijere karakterizira usmjerenost, najviše preko redovnog obrazovanja, prema postizanju povoljne početne pozicije; napor zatim jenjava i prepušta se malim pomjeranjima koja se vežu uz “godine službe”. Dobitnike procesa transformacije valja tražiti ponajviše u dijelu stručnjaka i osoba koje su samostalno obavljale posao a koji su postali rukovodioci, te u manjem dijelu KV radnika koji postaju osobe sa samostalnim radom. Oni su uspjeli, koristeći se u socijalizmu stečenim kulturnim i socijalnim kapitalom (znanja, vještine, socijalne veze), svoj položaj u radu iz 1989. godine pretvoriti u viši društveni položaj.

Kakve su promjene u ostalim oblastima?

U porodičnom su životu, što je razumljivo, zabilježene najmanje promjene. U pogledu vrijednosti, u slučaju Hrvatske, a koji baš i nije usamljen, desila se zanimljiva “pretvorba” – iz jedne vrijednosne nekonzistentnosti otišlo se u drugu nekonzistentnost. Ono što bi se moglo nazvati “liberalnim socijalizmom”, najprisutniji oblik svijesti koji smo evidentirali u istraživanjima krajem osamdesetih (neka kombinacija postojeće socijalističke sigurnosti i tržišne regulacije), revolucijom se “pretvorio” u “liberalni nacionalizam” (sistem vrijednosti koji se zasniva na opreci kolektivnog i individualnog).

U analizi hrvatske tranzicije uočavate brojne proturječnosti između proklamiranih želja i ciljeva hrvatskog društva i zbilje u kojoj ono pokušava uhvatiti korak s procesom globalizacije, odnosno transnacionalne ekonomije. Koje su proturječnosti najizraženije i koje su najviše sputavale Hrvatsku da se transformira u, kako kažete, pristojno društvo?

Ima ih svakako više, pa i previše. Izdvojit ću samo dvije, a koje su zadane već na početku devedeseti i traju sve do danas. Prva se odnosi na očekivanja od nacionalne države i “kroatizacije Hrvatske” (kako je to iz demografskog aspekta nazvao Mladen Klemenčić) s jedne strane, i s druge procesa deteritorijalizacije, koji uvelike slabi moć nacionalne države, a u koji je Hrvatska “upala” tih devedesetih godina. Druga se odnosi na suprotnost između predmoderne logike ograničenog dobra i moderne logike produktivnosti. Logika ograničenog dobra je karakteristična za autarkični način seljačkog privređivanja: ako hoćeš imati veću proizvodnju, moraš povećati posjed. U daljnjem izvođenju ovo znači: ako hoćeš povećati proizvodnju, a ne možeš povećati posjed, onda moraš postupiti po logici iz koje je nastalo, i jezički po istom porijeklu kao i sama logika, ono što je nama dobro poznato: “Dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane.” Posljedice ovih proturječnosti možda se mogu najbolje ilustrirati stanjem u penzionom sistemu Hrvatske. U njemu je broj penzionera kao što je i broj zaposlenih u Hrvatskoj, penzioneri su ljudi koji prekasno ulaze i prerano izlaze iz procesa rada, više nego prevelik je udio onih s invalidskim statusom, a još veći onih koji ovo, moglo bi se reći, društveno priznanje dobivaju na temelju ratnih zasluga.