Andrija Ražnatović: Socijalne poruke su stvar razmišljanja svojom glavom

Drugi album pank grupe Mašinko “Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše” jedan je od najboljih pank albuma objavljenih u posljednjih nekoliko godina na ovim prostorima. O njegovu nastanku, kao i o aktualnim političkim, društvenim i ljubavnim problemima razgovarali smo s gitaristom grupe Andrijom Ražnatovićem.

Nema sumnje da ste se dobro zabavljali snimajući zadnji album, no jeste li očekivali takve hvalospjeve kada je on napokon objavljen?

Ne znam točno ni reći što smo očekivali. Ideja nam je bila da napravimo album kakav bismo i sami htjeli slušati, ništa više od toga. Nismo išli na nekakav zvuk koji bi ciljano hvatao dobre kritike, radijske urednike i slično – bilo nam je bitno da snimka bude autentična i da vjerno prenese kako te pjesme zvuče kada ih sviramo uživo, bez ukrasa i umekšavanja. Pjesme koje su na albumu stvarane su tijekom posljednje tri-četiri godine, odsvirane su dovoljan broj puta da smo znali kako trebaju zvučati i imali smo dovoljno vjere u njih da ih pustimo takve kakve jesu, prirodne i energične. I naravno, nadali smo da će se to što se sviđa nama svidjeti i ostalim ljudima. Sudeći po reakcijama na koncertima i kritikama, čini se da smo uspjeli. Također, napravili smo mali presedan, a to je da smo odlučili album ne izdati na CD-u, tako da je dostupan ili u digitalnom formatu kao fri daunlod, a za ljude koji žele imati fizičko izdanje postoji i ploča. Omot ploče dolazi u obliku društvene igre s kockicom i figuricama, i za njega smo isto dobili niz pohvala.

Zajedničko nedjelo

Malo tko bi očekivao da pank i danas može zvučati tako svježe, energično i dobro. Je li postojala kakva ideja kada ste počeli raditi na albumu ili je to samo produkt vašeg zajedničkog sviranja, kreativnosti i dobrog zezanja?

Isključivo produkt ovog drugog. Čak ne mogu reći da smo “počeli raditi na albumu”, jer od početka Mašinka imamo konstantan dotok novih pjesama. U šesteročlanom bendu lako se dogodi da nas trojica dođemo na istu probu s pjesmom na lageru i onda moramo čekati na red. Tako da smo naprosto ustanovili da imamo dovoljno dobrih pjesama da ih možemo snimiti. Dvije su genijalne stvari kada konačno izbaciš album: prva je ta da te pjesme možeš svirati uživo pred publikom koja ih je već imala priliku čuti i zavoljeti, a druga da možeš raditi nove pjesme. Ni ovaj put nemamo namjeru “raditi na albumu”. Idemo svirati, pa što se desi.

Zanimljivo je da istovremeno svirate u grupi Muscle Tribe of Danger and Excellence koja gotovo da nema dodirnih točaka s Mašinkom. Kako uspijevate pomiriti ta dva glazbena žanra?

Puno je veći problem pomiriti termine. Nitko od nas šestorice nije ograničen samo na jedan žanr – zgurati svu glazbu koju bismo svi htjeli svirati u jedan bend pretvorilo bi Mašinka iz relativno veselog pank benda u odvratan kaos kojim bismo mogli mučiti neprijatelje. Ovako ja imam Muscle Tribe, Bojan ima Antenat, Pero ima Saučešće, a Šulc ima Brut. Time svatko ima dovoljno kanala da bez kompromisa svira ono što mu se svira, a da Mašinko i dalje zvuči onako kako nas šestorica želimo da zvuči. Jedini je problem to što su svi ti bendovi koncertno dosta aktivni, pa posložiti termine ponekad bude prava umjetnost.

Tekstovi Mašinka spajaju ljubavne probleme s aktualnom društvenom zbiljom. Kao autori tekstova potpisani ste svi – kako je to moguće?

Čisto kao primjer, “Glečeri”, prva pjesma na albumu, ima četiri stiha, od kojih je prvi Šulcov, drugi moj, treći i četvrti Bojanov. Ili jedan od nas donese pjesmu, pa mu se drugi petlja u poredak riječi ili tako nešto. Pjesme su nam zajedničko nedjelo i tko će sada gledati koji je čiji stih! Realno, mogli bismo uz svaku pjesmu navesti glavnog autora. Međutim, Mašinko nije d.o.o., nego šestorica prijatelja koji tvore bend i odluka da se svi potpisujemo na sve nametnula se sama od sebe.

Glave van iz guzice 

Posebnu pažnju izaziva pjesma “Oči pune suzavca” koja govori o ljubavi jednog mladića prema djevojci tijekom raznih prosvjeda i sukoba s policijom. Je li ona nastala iz vlastitog iskustva ili ste pustili mašti na volju?

Ima toj pjesmi već nekoliko godina, kada je nastajala aktualni su bili oni veliki prosvjedi 2011. Cijeli Zagreb je bio u tome, nijedna druga tema među ljudima nije postojala. Ostalo nam je samo da pristupimo toj situaciji s malo neozbiljnije strane i da opjevamo najljepšu aktivisticu kojoj nikada nismo vidjeli lice. Koliko znam, nitko od nas nije ostavio srce na barikadama i pjesma je čista romantična fikcija. Nadam se, doduše, da je barem jedna osoba na tim prosvjedima našla ljubav svog života, jer neku drugu promjenu nabolje nakon njih nisam primijetio.

Mnogi će se složiti da je pank odavno mrtav. Kakav je vaš stav o njemu danas? Ima li panka, treba li nam ga, je li mu prošlo vrijeme ili je ono opet došlo?

Ljudi koji imaju tendenciju davati takve izjave to će pokušati objasniti pozivanjem na kojekakve događaje – kada je tko gdje svirao i potpisao za izdavačku kuću, modni butik i slične nebuloze, dakle obično se više vole baviti historiografijom muzike nego slušanjem iste. Mi s tim nemamo problema, sviramo što volimo i pritom se odlično zabavljamo. A za izjave da je pank mrtav uvijek postoje pisma uredniku i komentari na portalima, što se lako ignorira. Scena nam je trenutačno odlična i lakše se naći u situaciji da si sve te koncerte ne možeš priuštiti nego da nemaš kamo ići. A što se tiče eventualnih socijalnih poruka, nikada nisam mislio da je to stvar panka kao takvog, već isključivo razmišljanja svojom glavom.

U pjesmi “Stanje nacije” pjevate: “Stanje je nacije mentalne kastracije / Zbog stanja svijesti nema šta za jesti…” Koje je, po vašem mišljenju, rješenje za izlazak iz krize?

Ne nudimo konkretno rješenje, no prvi je korak objašnjen u “Stanju nacije” – izvadi glavu iz guzice, ovaj pijeska, i priznaj da je to što ljudi nemaju za jesti veći problem od dvojezičnih ploča i promjene Ustava. Svaki put kada je narod u posljednje vrijeme digao glas, to je bilo za krivu stvar. Skrenuli su nam pažnju na krive stvari – bude šupljih inicijativa, još većeg razdora u ionako podijeljenom društvu i na kraju dana skontaš da opet gladuješ, da si bez posla i da tugu možeš utopiti u alkoholu. Ne pravimo se da znamo kako spasiti državu, ali ako nam je jasno koji je problem pravi, to je sigurno dobar početak.