Bogovi i generali

Kada na jesen izgubi vlast u Republici Srpskoj, njen predsjednik i bivši premijer mogao bi se lupiti šakom po čelu i upitati se je li, majku mu, mogao barem nešto naučiti iz televizijskog programa. Ne, naravno, onoga Radio-televizije RS-a koju kontrolira, već Radio-televizije Srbije, na kojoj je informativni program ustvari program o dnevnim aktivnostima predsjednika Vlade Aleksandra Vučića. Istina, ničemu drugom do bilježenju svakog predsjednikovog trena i riječi ne služi ni RTRS, samo što se predsjednik Milorad Dodik trudi da učini ili kaže nešto što bi moglo neizazvati veću štetu i od posljednjeg potopa, samo u slučaju da ga niko nije vidio ni čuo.

Sa druge strane Drine i na drugom kanalu, Vučić je u danima poplava gradio nasipe, nadlijetao u helikopteru poplavljena područja, čekao da se na kameri upali crvena lampica i počne snimanje, pa da naredi da Šabac ne smije pasti, zaprijeti i zamoli, zasuzi i stisne zube najavljujući bandićevski da će, ako treba, popiti višak vode razlivene po gradovima. Na kraju, Milorad Dodik nije ispao dodatna elementarna nepogoda samo jednom, dok ga je snimalo baš u Vučićevom kabinetu, u kojem se ukazao prije nego u, recimo, zastrašujuće potopljenom Doboju.

Nije, naravno, najveći problem to što nema video-tragova predsjednikove brige za vodenu stihiju i njene žrtve, već što je predsjednika manjeg bosanskog entiteta, fakat, bilo briga za vodenu stihiju, pogotovo ako mu se ona ne uklapa u političku agendu i ako pokazuje kako su i koliko nebitne granice Republike Srpske ili Federacije.

Neko je rekao, ako nije i više njih, da je poplava iz građana Bosne i Hercegovine izvukla sve najbolje i sve najgore. Jedino je iz Milorada Dodika izvukla samo ono najgore. Najbolje, ako je toga i bilo, izvjetrilo je poodavno, onoga trenutka kada je nekadašnji Markovićev reformista odlučio povjerovati u vlastiti politički trik.

Nekada davno, Milorad Dodik nije bio ni separatista ni nacionalista. U međuvremenu je shvatio kako kao takav izbore ne može dobiti, niti će dva puta za redom postati premijer uz potporu međunarodnih oružanih snaga koje su ga učinile predsjednikom vlade prvi put, iako je tada njegov Savez nezavisnih socijaldemokrata imao samo dva poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. “Ja tebe, Milorade, znam, nisi ti takav”, rekao je predsjednik SDA-a i nekadašnji poslanik u parlamentu RS-a Sulejman Tihić na nekom od susreta, osvrćući se na niz karadžićevskih verbalnih ispada bivšeg, dugo vremena i jedinog opozicionara ratnoj, SDS-ovoj vlasti. “Jebi se ti, Suljo”, uzvratio je Dodik, “ja sam na toj priči dobio izbore”. U međuvremenu je, je li, u tu priču o nastavku rata drugim sredstvima Dodik očito i sam povjerovao. A onda su se izlile rijeke…

Poplave su, naravno, bile veliki problem za predsjednika Srpske, samo iz krivih razloga. Nije neko ko za sebe kaže da je “glavni baja”, ne ostavljajući ni trunku sumnje kako je jedina i stvarna vlast u RS-u, dok su svi ostali po pozicijama čisto da velebna zgrada Vlade ne zjapi prazna, mogao izgubiti živce jer se ispostavilo kako, recimo, u proračunu Srpske za krizne situacije, elementarne nepogode i kijamet općenito nije predviđena niti jedna jedina konvertibilna marka! Također, nije mogao dobiti nervni slom otkrivajući kako u izvršnoj vlasti nema nikoga ko se zna umiti ujutru, bez da mu to predsjednik naredi, a kamoli da zna šta treba učiniti ukoliko rijeka Bosna dođe do prvih spratova stambenih zgrada. Drugačije rečeno: nije baš normalno uz neskrivenu ljutnju najaviti oštru borbu protiv krivaca za nešto, kada je krivac onaj ko bi tu borbu trebao – voditi.

Na kraju, nije Miloradu Dodiku ostalo ništa drugo nego da spriječi pokušaje sprječavanja veće tragedije. Da, upravo tako i ne zato što je mizantrop, već što od tih pokušaja nema boljeg dokaza da, još uvijek, nekim čudom, makar rijetko i kada, ali bukvalno, voda dođe do grla, postoji nešto što povezuje građane BiH, bez obzira na međuentitetsku granicu, obilježenu kao što se inače obilježavaju granice između neovisnih država.

Da zlo, po Dodika, naravno, bude veće, ne samo da su poplavljenim gradovima u Srpskoj prvi pomogli susjedi Bošnjaci iz Federacije, već su u tim istim gradovima na vlasti oni koji će to uskoro biti u RS-u – Srpska demokratska stranka, da budemo precizni – pa je ispalo kako je Srbinu koji između odanosti SNSD-u i žive glave bira ovo drugo bliži Bošnjak od entitetskog predsjednika! A to je, nekoliko mjeseci uoči izbora, baš ozbiljan problem za lidera koji je povjerovao vlastitim lažima.

Sve skupa i nije moglo završiti drugačije nego na granici mogućeg: općinski načelnici SDS-a, stranke nastale u sklopu projekta rastakanja BiH, žalili su se kako ih Banja Luka kažnjava zbog probosanske politike, dok su birači, poput policajca iz Doboja, istog onog Doboja u kojem je poplava otkrila do sada nepoznate lokacije masovnih grobnica, molili novinare da objave kako bi svi pocrkali da im nije – Federacije.

Kada su se već priroda, Bošnjaci, Hrvati i SDS urotili protiv njega, a premijerka Željka Cvijanović obilazeći poplavljena područja u bijelim gumenim čizmama uglavnom išla na živce ojađenom svijetu – i to onima koji su iz nekog bizarnog razloga povjerovali kako je ta nesretnica tek nešto više od lutke na daljinski, ostale svakako nervira odavno – Miloradu Dodiku nije preostalo ništa drugo nego da izazove, nazovimo ga, lokalni vojni udar, pa je u gradove u kojima je voda do vrata, a na vlasti Srpska demokratska stranka, za šefove kriznih štabova počeo stavljati umirovljene generale Vojske Republike Srpske, suspendujući usput sve druge, legitimno izabrane predstavnike vlasti! Efekat je, naravno, bio nikakav, izuzmemo li veći nered nego prije puča penzionera sa činovima i još veći antagonizam u poplavljenim područjima spram Dodika i SNSD-a.

Sva ona silna regionalna poziranja premijera i ministara pored nasipa, uz unesrećene, svi oni kamerom zabilježeni helikopterski letovi i tužni pogledi kroz okrugle prozore, sudjelovanje u ljudskom lancu pri utovaru humanitarne pomoći i sva prenaglašena ozbiljnost u pristupu problemu su, naravno, običan politički marketing i (zlo)upotreba opće muke zarad povećanja rejtinga. Nije, naravno, problem Milorada Dodika – i sa njim – taj što nije glumio kako mu srce puca, već što mu je iskreno pucala neka stvar za stotine hiljada ljudi koji su pokazali kako, ipak, nekim čudom neviđenim, kult komšiluka u BiH nije ubijen u masovnim likvidacijama i da, eto, postoji neko vrijeme i neka muka u kojima suosjećajnost među ljudima pokazuje kako BiH zaista ima daleko goru političku elitu nego narode. Oni, ti narodi, imaju kakvu-takvu granicu kolektivnog ludila, iza koje stanuje normalnost u, istina, ekstremnim okolnostima. Dodik je tu granicu očito davno prešao, ali u krivom smjeru i bez povratne karte, te otišao toliko daleko da ga ni mediji koje kontrolira ne mogu naći u situacijama iz kojih bi izašao popularniji.