Bojan Bajić: U glazbi ne postoji dobitna kombinacija

Kada su 2009. kao potpuni anonimci iz Rijeke objavili “U protivnom”, publika i kritičari ostali su šokirani vrhunskim punk-albumom, kakav se u ovim krajevima nije čuo još od kraja sedamdesetih: grupa Diskurz popela se na vrh i pljunula svima u lice, beljeći se i pokazujući srednji prst. Slava je potrajala do drugog albuma “Nova stvarnost”, izdanoga dvije godine kasnije, kada bend doživljava hladan tuš, shvaćajući da im je novi uradak prihvaćen mlako ili nikako. Prije nekoliko mjeseci objavljuju i treći, “Puls”, pokazavši njime da su sazreli i vrijeme bahatih punkera ostavili iza sebe. Diskurz je danas zreli rock bend, a njegov frontmen Bojan Bajić iskreno nam priča kako su izgledali njihovo sazrijevanje i borba za opstanak.

Slava i raspad demokracije

Diskurz je nakon debitantskog albuma jednostavno eksplodirao, gotovo su svi bili oduševljeni. Je li vas zatekla takva reakcija kritičara i publike?

U to vrijeme nismo o tome razmišljali, pa nas nije imalo što zateći. A i bili smo na početku, osjećali smo da imamo još puno toga za napraviti, pa su nam glave gledale daleko naprijed.

Koliko ste uopće bili spremni za naglu slavu i popularnost?

Bili smo spremni upravo stoga što o svemu tome nismo uopće razmišljali, samo smo svirali. Ipak, ta vrsta popularnosti je bila dosta hyperska, nabrijana toliko da to nije moglo potrajati, što god sljedeće napravili. To se događa s mnogim današnjim bendovima i općenito to smatram lošim, jer je nerealno, bajkovito i umjetno.

Tada ste bili pet godina mlađi, osjećate li se danas išta zrelijima i pametnijima?

Da, i to jako. Iskusio sam svašta, sada znam kako stvari funkcioniraju, a i glazbenog znanja imam puno više. U Diskurzu se puno radi.

Vaš drugi album “Nova stvarnost” neki su glazbeni kritičari dočekali na nož: u potpunosti je odudarao od prvog, predstavljajući vas u jednom novom svjetlu i s novim zvukom. Zašto ste uopće išli mijenjati dobitnu kombinaciju?

Da postoji dobitna kombinacija u glazbi, to bi bilo strašno i užasno. Svako vrijeme nosi svoje, svaki trenutak, svaki dan nosi nešto novo. I da smo htjeli, ne bismo se mogli ponoviti. Pa smo išli istraživati i eksperimentirati, jer smo jednostavno osjetili da bismo htjeli svirati nešto drugačije. A opet, ne vidim taj drugi album kao nešto potpuno različito od prvoga. Produkcijski smo se tražili i zato te pjesme zvuče kao da odudaraju od onoga što smo napravili prije. No kada pjesme s prvog i drugog albuma sviramo uživo, jednu za drugom, lijepo naliježu u jedan zbir. Rock je rock, a mi ovdje pričamo o podžanrovima, koje je danas uopće teško definirati, no svaki bend je skup ljudi koji sviraju i ta njihova kombinacija daje određeni zvuk.

U vrijeme prvog albuma u intervjuima ste se počesto doimali pobjednički i vrlo bahato, kao da ste se popeli na krov svijeta. Kako se danas osjećate kada se sjetite tog razdoblja?

Imam lagani smiješak na licu. Ne bih ništa mijenjao. Znam da smo bili ultrabahati, ali barem je bilo iskreno, a i uvijek bismo izvukli reakcije ljudi. Sada sam manje bahat zato što se znam bolje izražavati, ali moji su stavovi i dalje slični ili isti tadašnjima.

Zašto ste u današnjoj postavi benda ostali samo vi? Gdje su vam prijatelji s prvog albuma, zašto više ne sviraju sa vama?

Mi smo bili demokratski bend, svi smo podjednako odlučivali, ali kako puno stvari nije funkcioniralo unutar benda i u odnosu s diskografom nakon što drugi album nije dobro prošao, pao nam je moral. Nismo se više poštivali, ni kao prijatelji, ni kao glazbenici. Nismo više mogli donositi odluke zajedno, svatko je vukao na svoju stranu i tada su do izražaja dolazile razlike među nama. Naime, odrastali smo na drugačije načine, što samo po sebi ne bi trebalo biti loše, ali zbog pada morala nismo poštovali te razlike. Raspao se sistem demokracije, nastao je kaos u kojem više nije bilo produktivnosti i ičeg pozitivnog. Dalje se tako nije moglo, pa sam odlučio nastaviti sam.

Uspjeh je relativan pojam

Nakon tri albuma i pošto ste na vlastitoj koži osjetili kako ovaj biznis funkcionira iznutra, je li vam žao što ste sklopili ugovor s matičnom diskografskom kućom, odnosno pristali na sve čime vas on obavezuje?

I da i ne, sve to ima i pozitivne i negativne strane, prednosti i nedostatke. Nastojim da glazba i kvaliteta budu na prvom mjestu, a sve ostalo je manje bitno.

Danas je priličan luksuz istraživati u muzici, ne osvrćući se na komercijalnost i neke zakonitosti tržišta. Kako na to gleda vaša diskografska kuća?

Nisu imali prigovora i komentara.

Kako ste zadovoljni prijemom trećeg albuma kod kritičara?

Od nekih smo dobili čitave referate kritika i prvi put sam jako sretan: temeljito su opisali našu glazbu, cijelu priču i filozofiju s društveno-sociološke strane, nas kao pojave. Kritike su podvojene. Oni koji su shvatili što smo htjeli reći zvukom i riječima dali su svako slovo i glas za nas. Drugi nas nisu shvatili, pa i nisu baš mogli nešto pametno napisati. Ovom albumu treba vremena, zahtijeva višestruko slušanje, no kada se uđe u detalje, dobiva se jedan svijet posebne energije. Popriličan broj slušatelja i kritičara ne ulazi dublje u priču nekog albuma ili benda, no vrijeme uvijek pokaže svoje.

Na prvom ste albumu svirali punk, na drugom ste se počeli tražiti. Kako biste opisali ono što svirate na trećem?

Osobno mi je bezveze kategorizirati, pogotovo zato što se danas glazba razgranala u milijun podvrsta. Otpočetka je kod nas bio prisutan taj agresivniji pristup. Odrastao sam uz punk i to će se uvijek osjećati, samo što smo sada postali nešto težima i kompleksnijima. Više je igre kod aranžmana i rasporeda instrumenata. Ali, u principu, sve je to rock.

Kako danas jedan relativno mlad i nov bend može postići neki uspjeh u Hrvatskoj i regiji? Što bi, zapravo, za vas bio uspjeh?

Uspjeh je relativan pojam, ali po meni to bi značilo držati kreativnu konstantu, što traži određenu upornost i veliku volju i želju, bez obzira na to što mi je glazba životni poziv. Uspjeh je i kada sam sretan zbog cijelog procesa i krajnjeg produkta, kao i kada to podijelim s drugima i kada oni u tome vide nešto lijepo. Ne moram spominjati da ne postoji formula uspjeha, i onoga kreativnoga i onoga komercijalnoga. Ponavljam, u glazbi ne postoji dobitna kombinacija, sve je to život pun iznenađenja, kroz koji se stalno uči nešto novo.