Boško Jakšić: Za obnovu Hladnog rata odgovornost snosi Zapad

Boško Jakšić, istaknuti vanjskopolitički komentator, novinarstvom se bavi od 1972., kada se zaposlio u “Politici”. Iza njega je veliko iskustvo u izvještavanjima s najznačajnijih međunarodnih skupova, od samita SAD – SSSR u Beču do samita OSCE-a u Stockholmu. Dugo se bavio Bliskim istokom, izvještavajući iz Sirije, Libanona i Irana, a pratio je i izraelsko-palestinski sukob, izvještavao s obje strane u iransko-iračkom ratu, a Prvi zaljevski rat pratio je iz Saudijske Arabije. Pet je godina bio stalni dopisnik “Politike” iz Kaira, četiri iz Rima, izvještavao je o ratu u Kampućiji, proveo godinu u Washingtonu kao stipendist “Washington Posta”, a bio je i urednik “Politikine” vanjskopolitičke rubrike.

Kraj unipolarnog sveta

Svjedoci smo velike krize i sukoba u Ukrajini. Kako komentirate tamošnja događanja i što ona mogu donijeti na planu odnosa u Evropi i svijetu?

Nudeći u novembru 2013. Kijevu trgovinski sporazum sa EU-om, Zapad je pokušao da još jednu bivšu sovjetsku republiku izvuče iz ruske sfere uticaja i približi je Evropskoj uniji, eventualno kasnije ubaci u NATO. To je za Kremlj crvena krpa; Zapad kao da je zaboravio kako je Rusija u leto 2008. energično pokrenula vojsku protiv Gruzije kada je procenila da preti da joj NATO zađe u stratešku dubinu. Nije trebalo da bude nikakvo iznenađenje šta je ruski predsednik oštro reagovao – Vladimiru Putinu Ukrajina je strateški važnija od Gruzije. Ako govorimo o obnovi Hladnog rata, onda odgovornost snosi Zapad. Ako Amerikanci stoje iza pokušaja “krađe” Ukrajine, a mislim da stoje jer Vašingtonu nije u interesu veliko evropsko okupljanje predvođeno Nemačkom i Rusijom, onda je dobio odgovor koji je tražio.

Ruski je predsednik u komandnoj poziciji te krize. Zapad je morao da proguta gorku pilulu otcepljenja/aneksije Krima. “Rusija bez Krima je država, sa Krimom je carevina”, kaže jedna stara ruska izreka. Poluostrvo koje je Katarina Velika 1783. zauzela od Tatara, a koje je lider SSSR-a Nikita Hruščov 1954. poklonio Ukrajini, Putin je vratio majčici Rusiji. Ipak, Putinu nije do ratovanja. Svestan da referendum o Narodnoj Republici Donjeck može da vodi dodatnom cepanju Ukrajine, šta znači da bi sutra mogao da ima NATO u zapadnom delu, Putin je napravio proračunati zaokret, no on nije rezultat straha. Reč je o velemajstorskom proračunu u vreme kada NATO kaže da Rusija više “nije partner nego neprijatelj”, kada generalni sekretar NATO-a poziva na snažnije vojno prisustvo na Istoku. Zapadu, posebno Amerikancima, ne dopada se da Putin vodi igru i stiče mirotvoračke poene kao u slučaju Sirije. Zato tvrde da se radi o kalkulisanom Putinovom potezu, koji bi trebalo da uveri svet da federalisti/separatisti sa istoka nisu pod kontrolom Kremlja. Problem je šta Zapad nema odgovore, nema ono šta se zove izlaznom strategijom. Prvobitne sankcije SAD-a i EU-a Rusiji su simbolične. Oštrije kaznene mere koje traže Amerikanci – od vojnog sektora, bankarstva i energetike – imale bi efekte, ali u velikoj meri i po evropske partnere Rusije. EU trećinu svojih potreba za gasom zadovoljava iz Rusije. Analize kažu da bi nemačka privreda usporila rast za 0,9 procenata u slučaju pogubnijih sankcija Rusiji.

Jedan od rezultata ukrajinske krize je ponovno podeljen EU. Kao u vreme uoči američke invazije Iraka 2013., sa time šta su sada Francuzi uz Amerikance i Britance, ostavljajući Nemce gotovo usamljene u pokušajima da se kriza reši diplomatijom. Da nema Nemačke, situacija bi bila panična, ovako je ipak samo alarmantna. A šta se sankcija tiče, Rusija će kao najveći izvoznik energenata na svetu lako pronaći tržišta nafte i gasa u Kini ili Indiji. Ko je onda dobitnik ukrajinske krize? Putin, dokazao je da ne postoji unipolarni svet. Najveći gubitnik je takođe poznat – Ukrajina.

Kakva je vanjskopolitička pozicija Srbije u odnosu na ukrajinsku krizu?

Geostrateška pozicija Srbije, definisana onim čuvenim “istok zapadu i zapad istoku” nekada je prednost, nekada usud. Srbija nije Jugoslavija 1968., kada je Josip Broz među prvima izašao i osudio sovjetsku intervenciju u Čehoslovačkoj. Srbija je u neugodnom rascepu. Evropska unija je sve dalje od Rusije. Iako nije spremna na kaznenu oštrinu prema Moskvi kakvu traže Amerikanci, u Briselu očekuju zbijanje članica u kriznim vremenima. Isto važi i za zemlje kandidate. Zato danas ambasador EU-a u Beogradu kaže da Brisel želi da svi evropski partneri, uključujući Srbiju, podrže jedinstven stav Unije prema ukrajinskoj krizi. Zato je američki ambasador u Beogradu ponavljao da “Srbija mora da se izjasni… za svoje dobro”. Želje su jedno, realnost drugo. Uoči izbora, tehnička vlada je uspela da izbegne opredeljivanje između Vašingtona i Brisela s jedne i Moskve s druge strane. U tome uspeva i aktuelna Vlada. Dugo se čekalo da Srbija saopšti stav povodom aneksije Krima. Vlast je onda potvrdila da se drži srednje linije i, kako stvari sada stoje, ni Zapad ni Rusija nemaju primedbe. Kako je EU saopštio da ista pravila sankcionisanja Rusije neće važiti za Rumuniju, Moldaviju i neke baltičke države zbog njihovih osetljivih odnosa sa Moskvom, komesar za proširenje EU-a Štefan File otkrio je nedavno da je u Briselu molio da Beograd sačuva svoj nešto drugačiji stav u odnosu na ostale zemlje i da ne uvodi sankcije Rusiji. Ruski ambasador u Beogradu smatra da je neutralnost Srbije, kada je reč o pitanju Krima, “ispravna i pozitivna”. Zašto i ne bi: drugi dan po izbornoj pobedi, Aleksandar Vučić je u zvaničnu posetu primio Vladimira Jakunjina, formalno direktora ruskih železnica a nezvanično jednog od najuticajnijih ljudi ruske politike. Jakunjin je tada već bio na crnoj listi američkih i EU-sankcija. Sve izgleda divno i krasno, ali po kuloarima kruži priča da su i Zapad i Rusija pritiskali – prvi više pritiskali, drugi više pretili.

Srbija je čvrsto opredeljena za evropske integracije, šta znači da će u budućnosti sve više morati da sledi politiku EU-a. Direktor kancelarije za južnu i centralnu Evropu u američkom Stejt Departmentu Džonatan Mur kaže da će Srbija, kako se bude približavala EU-u, možda morati da preduzima korake koji će komplikovati njene odnose sa Rusijom, ali će biti konzistentni sa stavovima drugih članica Unije. Dakle to šta danas od Srbije ne zahtevaju da se otvoreno svrsta, ne znači da neće već sutra.

Stradaju slabije zemlje

Kako vidite druge zemlje u regiji u odnosu na krizu u Ukrajini?

Ruska aneksija Krima dovela je do izjašnjavanja većine zemalja Jugoistočne Evrope. Iako je poput Ukrajine i Gruzije kandidat za NATO, Makedonija se drži neutralno, ograničavajući se na diplomatske pozive da se preduzmu sve neophodne mere za hitno smirivanje tenzija i uspostavljanje političkog dijaloga. Hrvatska je kao članica EU-a, normalno, sledila direktive iz Brisela, a zemlje-kandidati iz regiona su ukrajinsku krizu doživele kao priliku da se dodatno preporuče EU-u i NATO-u. Crna Gora i Albanija, koje su s one strane ruskoga gasovoda Južni tok, brzo su se odlučile i osudile kršenje međunarodnog prava, pa su u UN-u glasale za rezoluciju kojom je osuđeno pripajanje Krima Rusiji. Bosna i Hercegovina, zbog uobičajene blokade na nivou Federacije, ne može da donese odluku.

Vraća li se Zapadu kosovski presedan kao bumerang ili je paralela s Krimom izgovor Putinove administracije? Može li se uopće usporediti slučaj Krima i slučaj Kosova?

Svako poređenje Kosova i Krima pokazuje da velike sile selektivno primenjuju međunarodno pravo, šta gotovo brutalno u prvi plan izbacuje politiku dvostrukih standarda koju koriste kada god im zatreba. Rusi su na tu temu od starta bili u povoljnoj poziciji. Odbrana Kosova bila je argument protiv secesije ruskih republika po Kavkazu. Tačno je da Moskva, koja nikada nije glasala protiv sankcija Jugoslaviji, nije pozvala na priznanje Kosova ili povlačenje Rezolucije 1244. Ali kako braniti otcepljenja Južne Abhazije i Osetije od Gruzije posle rata 2008. godine? Kako aneksiju Krima, kao suverenog dela ukrajinske teritorije? Kriza je bilo i biće, a svetski moćnici ih prave da bi izvukli najveću korist. Slabije zemlje su te koje stradaju.

Jesmo li ušli u novi Hladni rat? Ako jesmo, koliko se njegove današnje osnove razlikuju od prethodnih?

Prvo je zamenik generalnog sekretara NATO-a i bivši američki ambasador u Rusiji Aleksander Veršbov kazao da je zapadna vojna alijansa sada uverena da Rusiju treba tretirati “više kao neprijatelja nego partnera”. Potom je NATO rasporedio dodatne avione u baze na Baltiku i pojačao vazdušne patrole iznad Rumunije, da bi generalni sekretar alijanse Anders Fog Rasmusen izjavi”Poslali smo Rusiji nepogrešivu poruku: vaše ponašanje ne priliči 21. veku, a vaša retorika se zasniva na opskurnim klišejima Hladnog rata.” Putin ne deluje ništa manje preteći: za novu prozapadnu vlast u Kijevu kaže da je fašistička, dovukao je trupe na rusku zapadnu granicu i održao manevre. Istina, naknadno je priznao da je poslao ruske vojnike na Krim, iako i dalje demantuje njihovo prisustvo na istoku Ukrajine.

Svaka saradnja NATO-a i Rusije, strpljivo građena godinama, sada je potpuno zamrznuta. Verujem da Hladni rat nikada i nije prestao. Samo se od ideološkog konflikta dva sučeljena sistema transformisao u sukob oko pitanja moći i uticaja, bezbednosti, ekonomije i energije. Takav hibridni sukob – doskora slabijeg, a sada snažnijeg intenziteta, posebno propagandnog – rasplamsan je događanjima u Ukrajini, koja je najozbiljnija ali ne i prva kriza na relaciji Istok – Zapad. Moskva je 2007. dala do znanja da nije “glineni golub na američkom strelištu”, poredeći američku administraciju sa Trećim Rajhom: na konferenciji o bezbednosti u Minhenu te godine Putin je proglašavan začetnikom novoga Hladnog rata, jer je optužio SAD da želi stvoriti “unipolarni svet”. U leto 2008. postojala je pretnja da se američka crvena linija sa Elbe pomeri do Gruzije, pa se Dmitrij Medvedev nije ustručavao da pošalje vojnike, poručujući da se ne boji ničega, “uključujući perspektive novoga Hladnog rata”. Vašington je, uveren da Vladimir Putin planira budućnost protiv a ne sa Zapadom, Rusiju reaktivirao kao najvećeg neprijatelja. Sve pretpostavke novog Hladnog rata su tu. Ali Amerikancima su Rusi neophodni za rešenje krize u Siriji, za povlačenje NATO-a iz Avganistana do kraja ove godine. Tu su i ekonomski interesi EU-a, dovoljno njih da se ne bi (hladno)ratovalo.

Balkanska uporišta Rusije

Kako vidite položaj Srbije u toj novoj konstelaciji odnosa? Koliko je Srbija zavisna od Rusije?

Srbija je potpisivanjem sporazuma u Sočiju, lanjskoga maja, postala najvažniji strateški partner Rusije na Balkanu i ima velike interese da održi saradnju: Rusija joj je četvrti spoljnotrgovinski partner u izvozu i, pre svega zahvaljujući gasu, treći u uvozu. Južni tok je jedan od projekata kojim se povezuju Istok i Zapad, a Srbija bi od njega imala ogromne koristi. Srbija mora precizno da važe, jer će pre ili kasnije morati sa EU-om usaglašavati zajedničku energetsku politiku – a to podrazumeva smanjivanje zavisnosti od Rusije. Ne treba ispustiti iz vida ni to da Srbija ima povlašćen carinski status na ruskom tržištu. Tu privilegiju, koja se gubi ulaskom u EU, dosad smo malo koristili, ali bismo mogli da je aktivišemo dok čekamo članstvo u Uniji: kombinacija zapadnog kapitala i novih tehnologija s mogućnošću plasiranja robe na rusko tržište sa nižom carinom bila bi za Srbiju velika razvojna šansa.

Svjedoci smo sve većeg ruskog protivljenja pristupanju ne samo Srbije nego i Crne Gore i drugih zemalja regije NATO-u. Kako to komentirate i kakve bi posljedice iz svega mogle proizaći?

Rusi kažu da nemaju ništa protiv evropskih integracija Srbije, ali jasno stavljaju do znanja da reč NATO mora i dalje da bude zabranjena. Direktor ruskog Instituta za strateška istraživanja i bivši načelnik Analitičke uprave Spoljne obaveštajne službe Rusije Leonid Rešetnjikov izjavio je nedavno da bi eventualno učlanjenje Srbije u NATO bila “velika tragedija za Rusiju”. Moskva time otvoreno pokazuje da ima velike interese da utiče na srpsku politiku i na nezavisnost njezinih opredeljenja. Pritisci su učinili da Beograd ispusti atlantsku komponentu iz svojih evroatlantskih ambicija još u vreme kohabitacije Koštunica Tadić. Iako je Srbija u Partnerstvu za mir, Beograd se zvanično drži koncepta vojne neutralnosti, koji mi deluje sasvim nebulozno. Logično bi bilo postaviti pitanje zašto je Srbija u NATO-u “tragedija za Rusiju” kada su u tu alijansu ušle baltičke republike i Rumunija i Bugarska, zemlje bliže Rusiji od Srbije. To se pitanje ne postavlja ponajviše u znak zahvalnosti Moskvi zbog politike oko Kosova. Jasno je da će za krize u Ukrajini Moskva insistirati da se pitanje članstva Srbije u NATO-u ni na koji način ne aktualizuje. To potvrđuje i neprimereno nervozno reagovanje Moskve na aplikaciju Crne Gore za članstvo u tom savezu.

Crna Gora na tu temu u ovom trenutku ima mnogo određeniju spoljnu politiku i zna kuda hoće da ide. Premijer Milo Đukanović je u Vašingtonu apelovao da Crna Gora dobije poziv za članstvo u NATO-u već na narednom samitu u Velsu. Rusiju ne zanimaju Makedonija ili Albanija, koje su takođe kandidati, zato što drži da su joj tri balkanska uporišta Srbija, Crna Gora i Republika Srpska. Zbog toga joj je vlast u Podgorici preko noći postala “neprijateljska”; jedan poslanik Dume odmah je izjavio da Crna Gora postaje “legitimna meta” ruskih raketa, a u međuvremenu je, kao prvi konkretni znak odmazde, u Moskvi zatvorena filijala crnogorske Atlas banke.