Braća iz Bačke Palanke

Na zgradi opštine u Bačkoj Palanci, na Dunavu, ima ploča s natpisom na dva jezika i na dva pisma. Gornji je natpis srpski ćirilični, donji je slovački latinični, svaki po šest redaka. Subota je, pola tri popodne, Sanja i ja gledamo u tu tablu, izlazi portir i pita čekamo li venčanje. Ne, vjenčani smo odavno. Ma ne to, nego ono koje će obaviti matičar danas, za pola sata. E dobro, kad spominjete matičara, možete li nam kazati bi li nam taj koji danas vjenčava mogao, možda (subota je, znamo, no opet, no ipak možda) dati neku informaciju o izvodima iz knjige rođenih. Nema šanse, kaže portir, subotom se samo sklapaju brakovi.

Pred ovu zgradu me doveo TV prenos utakmice Nürnberg – Bayern, dana 17. novembra 2012. Prije početka navijači Nürnberga razvili su natpis preko cijele sjeverne tribine, na kojem je pisalo “Klub je bio prvi, pa mora i biti prvi”. Posred tribine, od ograde pa do krova, navijači su u rukama držali ogroman lik čovjeka koji je to rekao. Ime mu je stajalo ispod slike: Jenő Konrad, i stajalo je “1930. do 1932.”, to je period u kojem je on bio trener Nürnberga, kada ga je pogromaški list “Der Stürmer” jezivim pozivom na progon Jevreja iz sporta prinudio da napusti grad i pobjegne u Beč. Kome nije teško, neka tu navijačku scenografiju vidi evo ovdje: http://www.youtube.com/watch?v=b7ooru3MVZQ

U zgradi opštine Bačka Palanka, u matičnom uredu, nalazi se knjiga u kojoj bi moglo biti upisano rođenje toga čovjeka koga su se na jedinstveno dirljiv način sjetili navijači Nürnberga. Moglo bi biti upisano, a moglo bi i ne biti. Ali ime njegova mlađeg brata Kalmana ima više izgleda da je upisano. I taj je brat, Kalman Konrad, kao i ovaj s transparenta Jenő, bio veliki igrač fudbala i veliki trener. Kalmana Konrada je, štaviše, u specijalnom broju svoje publikacije za godinu 2000. među sto najvećih igrača fudbala, donedavno se govorilo svih vremena, a odnedavno se nekako više kaže ikad, upisalo britansko društvo mjerodavno za pitanja svjetskog nogometa: World Soccer. Cijela je stvar pod “možda” i pod “može biti” zato što je stariji brat rođen 1894., a mlađi 1896., a građanske knjige rođenih se vode od 1895. Starija godišta vode crkvene knjige.

A za izvod iz knjige rođenih mora se predati zahtjev napismeno, pa onda stigne odgovor. Zahtjev sam poslao, pa ako za koji dan ne budem pametniji, možda sjednem u auto i odem da sam vidim taj upis: Zagreb, Slavonski Brod, Adaševci, Šid, spomen-kuća Save Šumanovića, pa sav u zelenilu Ilok, most “25. maj”, Bačka Palanka, na vodi Dunavu. Zvao sam i telefonom, ljubazna gospođa u matičnoj službi kaže da za mlađega, vrlo vjerovatno, mogu dobiti izvod iz knjige rođenja, a za drugog kaže da možda. Sve to, dakako, pod pretpostavkom da su ta braća zaista Bačkopalančani.

A braća čije bih izvode iz matične knjige rado imao Jevreji su. Bio sam i u Jevrejskoj opštini u Novom Sadu. Nikakvih tragova ondje nema o Konradima iz nekadašnje Nemeth-Palanke. Stariji Jenő mađarski je oblik od Eugen, a Kalman je od mađarskoga Kálmán. Životni put braće Konrad nudi jedinstvenu građu za podeblji roman, bogme i za trilogiju, a o filmu ni zboriti nije. U Bačkoj Palanci su rođene i njihove dvije sestre, Ilona i Janka, i još jedan brat, Salamon, najstariji od djece. Roditelji su se zvali Wilhelm i Dora. Dorino djevojačko prezime ću, ne otkažu li mi nadležna božanstva naklonost, saznati iz izvoda djece koju je rodila.

Oskudni izvori ukazuju da je otac Konrad bio obućar, i po svoj prilici dobrostojeći, a sadrže i napomenu kako je imao i zemlje u posjedu. E ti posjedi zadaju sumnju da možda i nije bio baš iz Bačke Palanke, već možda iz Čelareva, iz Neština, iz Gajdobre, možda iz Tovariševa ili kojeg drugoga mjesta u okolini. Ako mu dokumente o rođenju djece ne čuva ova zgrada u koju polažem velike nade, nema mi druge no krenuti u svaku od preostalih trinaest matičnih službi na teritoriji opštine. Negdje polovinom prvog desetljeća dvadesetog stoljeća Wilhelm Konrad se sa cijelom porodicom već nalazi u Budimpešti. Kad se onamo preselio, za sada se ne zna. Tu bi pomogle katastarske knjige, gdje su one? U Budimpešti mu sin Jenő, godine 1908., počinje igrati za Budapest AK, a tri godine kasnije prelazi u Magyar Testgyakorlók Köre, veliki klub poznatiji pod imenom MTK Budapest. Ondje će mu se 1914. pridružiti brat Kálmán, s kojim će klub iste godine prvi put osvojiti i prvenstvo i kup. Iste godine Jenő kao dobrovoljac odlazi u rat, u kojem će dopasti i dvogodišnjeg ruskog zarobljeništva. Za jednoga dopusta, svakako prije zarobljavanja, biva, 1915., pozvan u mađarsku reprezentaciju, i igra za nju jedinu utakmicu. Njegov brat Kalman iste godine kad je zaigrao za MTK pozvan je da igra za Mađarsku i do kraja svoga igranja fudbala za nju je odigrao 12 utakmica a dao 14 golova.

Kalman Konrad je za šest godina u MTK-u odigrao 88 utakmica a dao 94 gola. Igrao je najbolje na desnoj strani, bio jak na lopti i opasan po gol. Stariji brat je bio više igrač sredine, inteligentan u igri i bio ono što se danas zove, kreator.

Werner Skrentny, čovjek koji je učinio podvig u pokušaju da, uz čudovite praznine i lakune, rekonstruira biografiju braće Konrad, ne zna zašto su oba brata, godine 1919., zajedno napustila Budimpeštu. Po nekima je to bilo zato što su pobjegli od antisemitizma admirala Horthyja, po drugima zato što su, u vrijeme “crvenog terora” bili bliski armiji Jevrejina komuniste po imenu Béla Kun.

Braća Konrad nisu pobjegla na istok već na zapad, u Beč. Ondje ih je “zgrabio” Hugo Meisl, sportski novinar, kasniji tvorac austrijskog Wunderteama, Jevrejin, i privolio ih da pređu u klub po imenu Wiener Amateure, isti onaj koji će 1926. biti preimenovan u FK Austria. Tu će se braća Konrad (koje će mnogi zvati i blizanci Konrad) razviti u najjače igrače. Bečki “Die Presse” će Kalmana nazvati tehničkim i taktičkim genijem, velikim graditeljem igre i dirigentom. I još: “On je danas zaista jedini čovjek koji u Beču zna igrati savršen fudbal, on ima sedam čula i dvadeset nogu, on često čak i pri udarcu na gol i ne pokrene nogu.”

Jenő završava s igranjem 1925., Kalman 1928. I jedan i drugi nastavljaju kao treneri. Po dramatici toga bavljenja i življenja idu u vrstu sa jednim drugim Jevrejem iz Budimpešte, po imenu Béla Guttmann.

Ovo je Jenő: Nürnberg, Temišvar, Brno, Trst, Lille, Pariz, Lisabon, Njujork. U Lisabonu je 1940. posljednji put u nogometu, kao delegado tecnico u Sportingu i pod luzitaniziranim imenom Eugenio Conrado. Zahvaljujući samo činjenici da Jugoslavija nije (još) bila pristupila Trojnom paktu, i da je imao jugoslavensko (!) državljanstvo, te time i pravo na američku ulaznu vizu, uspijeva se ukrcati, sa ženom i kćerkom, na brod spasa za Ameriku. To je bio brod na kojem su bili jedini putnici, probna vožnja, dvadeset dana do Njujorka. Ondje će živjeti do 15. jula 1978. Iza njega je ostala kćerka Evelyn, živi u Njujorku. Evelynina baka po majci umrla je u Treblinki.

A Kalman: Bayern (?), FC Zürich (?), Slavija Prag, Rapid Bukurešt, Brno, Örebro SK, Åtvidabergs FF, Malmö, Råå IF, BK Derby, Jensele IF. Iz Brna se, preko Berlina, početkom 1939. uspio spasiti ulaskom u Švedsku, koji mjesec kasnije za njime će stići supruga i sin. Živio je do 10. maja 1980. u Stokholmu. Živ mu je sin Peter.

A sve je to počelo u ovom gradu na Dunavu, kao u onoj riječi onoga djeteta iz knjige “Olovka piše srcem”: Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema.