Čedomir Višnjić: Za kulturnu autonomiju borimo se u nametnutim okolnostima

Foto: Jovica Drobnjak

Tokom 70 godina postojanja Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” preživjelo je početnički uzlet, zabrane, poluilegalni rad, obnovu, stagnaciju – reklo bi se da se u njegovom putu ogleda život i stanje srpske zajednice kroz tih sedam decenija. O situaciji u “Prosvjeti”, o mreži pododbora, ali i o položaju srpske zajednice u Hrvatskoj i njenoj kulturi razgovarali smo sa predsjednikom “Prosvjete” Čedomirom Višnjićem, koji je na čelu SKD-a 12 godina.

Koje je, po vama, mjesto “Prosvjete” u hrvatskom društvu i kakav je bio njen utjecaj na srpsku zajednicu kroz proteklih sedam decenija?

Za ozbiljan odgovor na ovo jednostavno pitanje potrebno je dobro poznavati političku i kulturnu historiju ovog dijela našeg naroda. Mora se znati da nikada nismo bili etabliran kulturno-identitetski pogon, da smo živjeli i radili u međuprostoru dva identiteta, od kojih se jedan, ovaj hrvatski, porađao u tragičnim mukama i u više navrata temeljno negativno samodefiniran u odnosu na nas. Mora se znati da već od političkog zaživljavanja pravaštva, no naročito od 1941. godine, postoji snažna nelagoda dobrog dijela našeg svijeta u identitetskom polju zvanom Srbi u Hrvatskoj. Postoji stalno prisutna tendencija da se unutrašnji raskol – ne zavaravajmo se, tako to doživljava dio ljudi – razriješi ili tihom asimilacijom ili seobom u Beograd. Upravo je ta nelagoda, od njenog nastanka, najteža i najvažnija zadaća “Prosvjete”. Razrješavali smo je kroz model zajedništva, u prvih 37 godina, pa kroz model autonomije u posljednjih 25. Nemojte me pitati za konačni rezultat, ni kroz naslućivanje. Razvili smo filozofiju trajanja, gomilanja godina i popudbine za budućnost. Koliki je naš utjecaj? Ne bih ga precjenjivao, ali bez nas od nas ne bi bilo ničega osim nesreće i na njoj zasnovane politike.

Priprema generacijskog prelaza

Koja je uloga “Prosvjete” u današnjim vremenima?

Najvažniji zadatak “Prosvjete” u našem vremenu je priprema generacijskog prelaza. Polako ali sigurno odlazi sa scene generacija kojoj su pitanja i dileme Srba iz Hrvatske bili samorazumljivi. Ta pitanja su im se otvarala ako ne redovnim obrazovanjem, a ono životom u zajedničkoj državi i njihovi su odgovori primarno bili određeni tim zajedništvom. Kada smo kretali sa obnovom rada Društva prije 20 i nešto godina, uopšte nismo bili sigurni da ćemo stići do ove prepreke, tada smo razgovarali o sebi kao o čuvarima grobalja, zapravo, sve je govorilo da iduće generacije neće ni biti. Ali, eto, ipak je ima, i to je vjerovatno najkrupniji rezultat rada svih nas. To je mlada generacija prava hrvatska, htjela-ne htjela, izašla ispod Tuđmanova šinjela, koja u vrijednosnom smislu smatra samorazumljivim neke nama starijima teško prihvatljive stvari. Operativno, naša zadaća je da časno ispratimo starije i što je najvažnije – natjerati mlade da uče i rade, da shvate da svijet ne počinje s njima. Na današnjim je 20 i 30-godišnjacima idućih pola vijeka ove teme. Sjećanje na jedan seljački i vojnički narod, na njegovo građanstvo i broje stvaraoce.

Koliko se srpska zajednica izborila za kulturnu autonomiju?

Da je to bilo do naše borbe, pitanje je kada bismo krenuli, ko bi krenuo i dokle bismo stigli. Moramo dakle razlikovati rezultate našeg rada, uticaja Srpske pravoslavne crkve, medija iz Srbije, pozitivne borbe za autonomiju, od kapitalne činjenice našeg isključivanja iz hrvatskog društva. Historijska je istina da je “Prosvjeta” 1971. godine krenula u borbu za kulturnu autonomiju i poznato je kako je taj pokušaj završio. Likvidacijom autonomije u interesu prisilnog zajedništva, pri čemu se svakako mora misliti u širem okviru, koji govori da domaći akteri ni tada nisu zapravo imali odriješene ruke. Danas se borimo za kulturnu autonomiju u nametnutim okolnostima, pokušavamo očuvati elemente identiteta našeg naroda – pjesmu, ćirilicu, knjigu. A da bi se zaposlila jedna naša čistačica u bilo kojoj varošici, potrebni su teški politički pregovori ili koaliranja. Stvoren je model, olovnih 1990-ih, koji je očvrsnuo, koji niko nije ozbiljno doveo u pitanje, a koji se ruga našem nastojanju za kulturnom autonomijom.

Koliko se “Prosvjeta” ostvarila na poljima, što su također njeni ciljevi, proučavanja historije, kulture i suvremenog života srpskog naroda, izučavanja i čuvanja jezičnog identiteta i pisma te podsticanja i unapređivanja naučnog, istraživačkog i umjetničkog rada?

Trenutno imamo unutar i oko “Prosvjete” malo jezgro, ali ono bi se lako moglo proširiti. Mladi ljudi traže teme za rad i brzo otkrivaju ledinu zvanu Srbi iz Hrvatske. Ako su studenti humanistike, oni sve teže dolaze u priliku da rade i da koriste ono što su naučili, ovdje se procesi učenja i rada ozbiljno i trajno nazdravljaju. Naš najveći problem u ovom trenutku je petogodišnji trend smanjivanja sredstava koja dobivamo od Savjeta za nacionalne manjine. Danas ni najpošteniji amateri ne mogu bez novca, a ozbiljnog posla nema bez ozbiljnog novca. Naravno, razumijemo društvenu situaciju, vidimo opšti trend opadanja i siromašenja, ali istina je i to da će se uskoro dosadašnji model manjinskog finansiranja naći na raskršću na kojem će se morati odgovoriti na pitanje jesu li to bila alibi-sredstva jedne protumanjinske politike ili smo dorasli za nešto ozbiljnije. Jezgru za naučni rad kod nas u “Prosvjeti” možemo lako proširiti. Zainteresirani mladi ljudi se javljaju gotovo svakodnevno.

Obrazovanje je najbolnija tačka

Obrazovanje je itekako bitno za budućnost srpske zajednice u Hrvatskoj i jedna je od temeljnih zadaća “Prosvjete”?

To nam je valjda najbolnija tačka. U njoj se sabire sve: intencije službenih politika, strahovi roditelja, opšte stanje obrazovnog sistema, dubinska slabost naše zajednice… Mislim da se oko toga moramo svi okupiti. Na zadnjoj skupštini “Prosvjete” inicirano je stvaranje naše obrazovne strategije za budućnost. Ne kao još jedne od brojnih strategija koje se svode na spiskove želja, već prije svega kao autonomnog pokušaja da stvorimo realnu sliku našeg vrlo ozbiljnog stanja, i kada je u pitanju obrazovanje učitelja, i kada su u pitanju škole u istočnoj Slavoniji, i kada se radi o politički sumnjivim pokušajima novog zajedništva, a naročito kada se radi o poučavanju srpskog jezika, književnosti i historije na krajiškim i svim onim prostorima gdje ima naše djece. Nažalost, do sada su tu, ruku pod ruku, išle nevoljkost službene prosvjetne politike da naše autonomno školstvo shvati ozbiljno i slabost naše zajednice, nedovoljna snaga našeg pritiska u traženju prava.

Zašto SKD “Prosvjeta” nije zastupljenija u aktuelnim dnevno-političkim pitanjima u vezi položaja i problema Srba u Hrvatskoj?

Dijelom je to pitanje vladajuće političke kulture, koja gotovo bez izuzetka propušta vijesti sa polja hrvatsko-srpskih odnosa jedino u slučaju i formi skandala, velikosrpske provokacije i tome slično, a pozitivne signale čuva za političke vrhove. Dakako, ti pozitivni signali nimalo ne diraju i ne mijenjaju odnose na domaćem terenu. Imali smo dosta takvih skandala i uvjerili se da nema govora o poštenom tretmanu ni o mogućnosti našeg odgovora, nego se sve svodilo na difamaciju i prijetnje. Svjesni od prvog dana ove politike i njene kulture, svjesni kako je i zašto nastala, odlučili smo se da u tišini nastojimo nešto napraviti, a da ne držimo presice i da ne šaljemo izjave za javnost. A ja se sa vama slažem da bismo trebali biti javno zastupljeniji. Ali probajte vi ući u prvi HTV-ov dnevnik. Jedino ako opet padnu kakvi avioni.

Prijeti li opasnost da se “Prosvjeta” na neki način svede samo na folklorno društvo?

Ja volim folklor i uživam u njemu. Ali opasnost folklorizacije postoji. Prije svega kao opasnost siromašenja. Ali moram spomenuti i ovo: imamo mi i (polu)obrazovanih ljudi, kojima je naš časopis pretežak, “Ljetopis” preopširan, knjige ih ne zanimaju. Pa ko još danas čita. Ali oni bi htjeli nešto, mi bismo svi morali misliti kako da ih zabavimo i ovako jadne ohrabrimo, a oni bi da zadrže pravo da sude o našem radu. Pa tako i kukaju na folklorizaciju. Nisu mi inspirativni takvi kritičari.

Sudbina Srba u Hrvatskoj odlična je građa za umjetnička djela, a danas ipak oskudijevamo sa djelima te tematike i umjetnicima koji se izjašnjavaju da pripadaju srpskoj zajednici?

Treba biti realan. Nas je danas i ovdje manje od 200.000, uglavnom starih, materijalno upropaštenih, ispodprosječno obrazovanih. A ipak ima stvaralaca. I to u odnosu na bazu značajan broj i sa značajnim ostvarenjima. Slažem se da se ne radi ni onoliko koliko bi se moglo. Kada je zadnji put kamera RTS-a bila na Kordunu ili Baniji, da zabilježi često potresne okolnosti života naših ljudi po zabačenim selima? Prozni i ostali pisci tome će prići kada osjete potrebu, to se od njih ne može naručiti, sada bi bio red na one kojima je dovoljno poštenje u poslu. Ali nema ih. Ima jedino “Prizme”, kojoj ne smijemo prigovarati ni ono što bismo morali, jer je to jedino naše sunce na prozorčiću. A treba reći i to da u Srbiji postoji, uglavnom negdje ispod površine, vrlo brojna i razgranata mreža bavljenja naših ljudi zavičajnim temama. Koliko nas je i kakvi smo – u stvaralaštvu smo i danas jaki.

Podvrste krize u pododborima

Kakvo je stanje u pododborima? Koliko su se pododbori izborili za utjecaj u svojim lokalnim sredinama?

Stanje naših pododbora je apsolutno ekvivalentno stanju Srba na prostorima na kojima žive. U materijalnom, kadrovskom, moralnom i svakom drugom smislu. Nažalost, novca imamo sve manje, ali i da ga imamo, kakvog bi smisla imalo po pojedinim opštinama i selima održavati privid razvijene kulturne aktivnosti plaćene iz Zagreba? U ovom trenutku lavovski dio naših troškova kod pododbora svodi se na troškove autobusa. S jedne strane gledano, to je besmisleno, niko nema dinara da plati koreografa kojih, uostalom, nema, a računi Čazmatransa se samo gomilaju; s druge strane, to je jedini način da se kako-tako održi jedinstvo ovog dijela našeg naroda. U ovom trenutku jedinim nam se rješenjem čini stvaranje koordinacije pododbora po regijama. Da se okupe, kontaktiraju, dogovaraju, da budu jači.

Pododbori u gradovima imaju svoju podvrstu krize. Sa kakvom-takvom normalizacijom atmosfere u ovoj zemlji, mladi ljudi po gradovima, stvaraoci i korisnici, pronašli su svoje puteve prolaska i naši pododbori im nisu jedina mjesta utjehe i opuštanja. Oni su to uglavnom za stariju generaciju, koja sa današnjom Hrvatskom teško uspostavlja kontakt. Zato u najvećem zagrebačkom pododboru imamo stalni pritisak da se otvori šank sa jevtinim pićem, da se dovede kafanska muzika, da se dozvole plesne večeri.

Jedino rješenje za naše Društvo je stalno jačanje centrale i njene sposobnosti da emituje sadržaje na teren. To ne znači da pododbori nisu važni, to samo znači da su to pododbori Društva koje ima svoj program i svoje ciljeve, a ne organi područne anarhije. Ili da im damo pravnu osobnost, pa da imaju više slobode oni, ali i centrala. Sada smo stigli do tog raskršća.

Kakva je perspektiva “Prosvjete” u Evropi? Koliko je ona kao središnja kulturna ustanova Srba u Hrvatskoj spremna da povuče novac iz evropskih fondova?

Vrlo sam oprezan i trezven optimista u pogledu naših odnosa sa Evropom i njenim sistemima finansiranja. Malo u šali, malo u zbilji, mogli bismo reći kako smo se borili za nju onakvu kakva je danas, tako nam Evropa i vraća. Ili, što je još gore, tako smo nekako i sposobni da se prilagodimo njenim uslovima borbe i života. Uostalom, lijepo se vidi da je cijela ova država koncipirana i ostvarena kao nacionalna, evropska tek geopolitički, i da je vrlo ograničeno sposobna za takmičenje po evropskim pravilima. A baš je ona takva naša roditeljka, mi smo njeno nacionalno naličje. Ovakvi kakvi smo, trenutno smo sposobni jedino za budžetsku brigu o nama. Zato razmišljamo o davanju pravne osobnosti našim koordinacijama, da im barem formalno omogućimo da se uključe u projekte iz svojih sredina. Ukratko, evropsko je finansiranje odlično za etablirane entitete i organizacije, pa i za one nove, mobilne, a vrlo nesigurno za institucije poput naše, krute i slabe.

Pripadamo dvjema sredinama i dvjema kulturama

Šta predstavlja srpsku kulturu u Hrvatskoj? Koje su njene dodirne točke sa hrvatskom?

Zapravo se ne može govoriti o dodirnim tačkama, jer bi to pretpostavljalo potpuno odvojene i zatvorene sisteme. Barem se za nas ne može govoriti o tome. Kada Drago Kekanović napiše knjigu o nama i objavi je kod najsrpskijeg srpskog izdavača, on ni tada nema dodirne tačke sa hrvatskom sredinom, kulturnom i životnom, nego je on duboko u njoj i govori iz nje. I to će tako biti i ako ode iz nje. Ili nešto plići primjer. Kada ja, ovdašnji Srbin, napišem nešto o zagrebačkom “Srbobranu” i objavim to kod “Službenog glasnika” u Beogradu, cijela priča i dalje ostaje potpuno hrvatska. Mi nemamo problem, neko drugi ga ima. A to da mi suštinski pripadamo dvjema sredinama i kulturama, jednoj po rođenju, drugoj po izboru, to nije jugoslavenska ideološka fraza, to je istina. Samo nam se sve manje da to objašnjavati.