Đaci na dvije decimale

S krajem školske godine stiže nova prognoza sustava, u formi novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Neočekivano, bivši dekan zagrebačkog Fakulteta elektronike i računarstva i budući novi ministar Vedran Mornar stekao je preliminarnu simpatiju i (oprezno) odobravanje šire javnosti prvim nedavnim nastupom pred saborskim Odborom za znanost, kad se negativno odredio prema autsorsingu u školama (“Ne bih podržao koncept autsorsinga. Kako može biti jeftinije dati taj posao privatniku koji će na tome dobro zarađivati i kupovati aute i helikoptere?”), ali i eksplicitnom promjenom fokusa strategije matičnog ministarstva.

Za razliku od prethodnika Željka Jovanovića, koji je disperzivnom medijskom energijom jako zaklonio fokus ministarskog rada – a taj svakako nije bio u polju predškolskog, osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, Mornar je vrlo direktno izjavio ono što je u manje formalnim medijskim prigodama ranije govorio: promjene osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja bit će prioritetni posao Ministarstva, traže se nova kurikularna rješenja uz obavezno rasterećenje gradiva. “Redukcijom činjenica, ali nadomještavanjem poučavanja uzročno-posljedičnih veza sličicama, primjerima i animacijama uz pomoć informacijsko-komunikacijske tehnologije možemo puno napraviti. Nemam iluzija da će tablet zamijeniti knjigu, nemam pretenzija ukinuti pisanje kao vještinu u školi, to bi bilo suludo”, rekao je razumno, gotovo na granici suspekcije rezigniranih poznavatelja prilika u domaćem obrazovnom sistemu, budući ministar.

Dalje, nije sklon “uvođenju građanskog odgoja kao posebnog predmeta”, ali smatra da se o delikatnosti zdravstvenog, odnosno vjerskog odgoja treba “razgovarati uživo”, zbog čega je najavio potrebu susreta s biskupom Josipom Bozanićem i predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije Želimirom Puljićem, jer je “vjeronauk činjenica koju mi u katoličkoj zemlji, u kojoj se 90 posto građana izjašnjavaju kao katolici, moramo prihvatiti bez obzira na svjetonazor, društvo ne može bez dijaloga”.

Zašto je budući ministar znanosti, obrazovanja i sporta propustio snažno naglasiti da je Hrvatska sekularna država, iako s većinskom katoličkom vjerskom zajednicom, i zašto je vjeronauk prva stvar koju u živom razgovoru (a ne u kabinetskoj analizi aporija Ugovora s Vatikanom) treba riješiti s visokim klerom, ostaje zasad nejasno. Dovoljno za mini-portret Mornara kao ministra kojemu pojam “obrazovanja” podrazumijeva najprije osnovnu i srednju školu, a ne statistički stampedo visokoobrazovanih i spremnih za tržište rada.

Da ne bude ikakve naivne zabune, Mornar je (i kao dosadašnji aktivni suradnik bivšeg ministra Jovanovića) najavom razlike u pristupu strategiji Ministarstva mudro potvrdio, a ne demantirao vladajući neoliberalni kurs. Ipak, njegove retoričke nijanse nije loše nježno pozdraviti u ime (aklamacijski!) drugačijeg obrazovnog stila i metode rada, u nadi humanije promjene, u ime pedagoškog obrazovanja djece.

Ali ima li djece u školama Hrvatske ili je škola mjesto obrazovanja kandidata? Naravno, rakurs nadležnog ministarstva prema djeci u školama jednak je tretmanu korporativiziranog poslodavca/nalogodavca prema vojsci korisnika njihovih “tretmana” i uredbi: hladan i tup, kako smo navikli u hardkor liberalnim primjenama. Ako je stvar samo u našem hipersenzibilnom dojmu situacije koju je, neumitnošću ekonomsko-političke agende, nemoguće mijenjati, neka mi izvolimo mijenjati naš dojam? Kako je onda moguća borba protiv visokobirokratiziranog, dehumaniziranog sistema domaćeg obrazovanja za djecu/tinejdžere, ako je politički konsenzus “usklađivanja s EU direktivama” vječno objašnjenje “loše prohodnosti” i “slabe učinkovitosti” tog sustava?

No evo povoda za ulazak u borbu. Ovih se dana obavljaju upisi učenika u srednje škole, elektroničkim putem. Bivši ministar Jovanović digao je buru roditeljskog negodovanja kad je u travnju ove godine, na zahtjev dječje pravobraniteljice i po promptnoj odluci Ustavnog suda, ukinuo stari model upisa u srednje škole po kojemu se dodatno bodovala izvanškolska aktivnost (izvrsnost), poput učenja stranih jezika, sporta i pohađanja muzičke škole, jer “takvi sadržaji nisu dostupni svoj djeci u Hrvatskoj, zbog čega je godinama bilo diskriminacije pri upisu”. Načelno sasvim pravedno, na drugu problematično: zašto ne dovesti “sadržaje dodatne izvrsnosti” svakom djetetu u Hrvatskoj, umjesto penalizacijske kozmetike? Izbacivanjem bodovanja primjerice umjetničkih sadržaja nanosi se nepovratna (posredna) šteta muzičkim i plesnim školama, koje uglavnom, s tendencijom smanjivanja, financiraju lokalne zajednice i (u manjoj mjeri) roditelji. O ekonomskoj dimenziji takve oduke nije se razmišljalo u Ministarstvu. Vodilo se računa o popularno europeiziranoj egalitarnosti kandidata na tržišnim principima. Pod firmom parfimirane “jednakosti na dvije decimale” pri upisu boravi ključni paradoks čitavog domaćeg obrazovnog sistema – strukturna nejednakost djece pri elementarnoj razini obrazovanja.

Ministar Jovanović ove je godine ukinuo sistem bodovanja pri upisu u srednju školu koji “nije uvažavao razlike u dvama decimalama pri izračunu prosječnih ocjena”, pa se od ove godine uvodi zajednički element za upis u gimnazijske i strukovne programe, uz prosjeke svih zaključnih ocjena svih nastavnih predmeta na dvije decimale u posljednja četiri razreda osnovnog obrazovanja, plus zaključne ocjene iz posljednja dva razreda iz hrvatskog jezika, matematike i prvog stranog jezika. Za konkretne obrazovne programe važni su i dodatni nastavni predmeti, od kojih dva propisuje Ministarstvo, a jedan samostalno određuje srednja škola. Zamornu i preciznu dinamiku bodovne politike bez problema kuže tinejdžeri, kojima Jovanovićeva novost “ukidanja minimalnog bodovnog praga” pri upisu u srednje škole nije zamaglila zdravu logiku: sada se svatko može elektronski ukrcati u bilo koju školu, ali te sistem ocjena s dvije decimale brzo izbaci ako nisi “dovoljno dobar” za tu adresu.

Jovanovićeva ekipa je, dalje, uredno katalogizirala elemente vrednovanja podijelivši ih na zajedničke, dodatne i posebne. Favoriziraju se natjecanja školskih sportskih društava (koja, usput, nisu dostupna svoj djeci u Hrvatskoj) i državna natjecanja iz znanja licencirana Katalogom natjecanja i smotri učenika, u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje – ništa nelogično. Primjer čiste birokratske pedantnosti ogleda se i u novom, ogromnom polju tablica “Jedinstvenog popisa zdravstvenih kontraindikacija u svrhu upisa u srednje škole”, koji je nedavno objavljen radi transparentnosti dobivanja jednog (1) boda, da se izbjegnu malverzacije poput prijave najobičnije sitne dioptrije koja ne može smetati primjerice pekaru, a može ometati posao budućeg slikara. Novim propisom je eventualna zdravstvena anomalija pridružena određenom zanimanju, pa će vam recimo u svrhu upisa umjetničke škole priznati alergiju na profesionalne alergene (ljepilo, boje), a ista neće proći pri upisu u običnu gimnaziju, logično.

Posebni elementi vrednovanja pri upisu socijalno su osjetljivi. Negdje razumno, zbog čega se dodatni bod ne može dobiti zbog činjenice razvoda roditelja, nego samohrani roditelj od ove godine mora biti “korisnik socijalne skrbi”. Negdje sumnjivo senzibilno, gdje se bod može ubrati pod egidom “otežanih uvjeta obrazovanja uzrokovanih ekonomskim, socijalnim, odgojnim čimbenicima” i to zbog “dugotrajno nezaposlena oba roditelja”. Što je to “dugotrajna nezaposlenost”, kad ona nastupa i zašto je politička garancija socijalne osjetljivosti nezaposlenost oba, a ne samo jednog roditelja, ne isplati se saznati.

Što se onda isplati znati? U školama u Hrvatskoj djeca se po završetku petoga razreda osnovne škole, u dobi od oko 11 godina, suočavaju s istinom identiteta: jesam li luzer sistema? Skupi li dijete – nesretnik hrvatskog školstva, u dobi od 12 ili 13 godina završne ocjene manje od petice, ne daj bože četvorke, zna da je prokockao šansu za “dobru” školu, a nikako ne može upisati “bolju gimnaziju”. I ne treba burdijeovska analiza školske zajednice da bi se uočile fatalne distinkcije tinejdžera od 14 godina koji ne može dobiti drugu šansu za upis u “pravu” školu. O kakvoj pedagogiji može biti govora kad đak u šestom razredu mora znati za kakvu je struku tržišno baždaren ako nije odlikaš?

Riječ je najprije o pedagogiji kompeticije, koju slični tipovi EU obrazovnih politika formiraju na različite načine. Domaća primjena rogobatno i nasilno reklamira profilaciju tržišta rada na kojemu manjka “užih struka”, logika industrijske potrebe određene regije. Sve, međutim, ostaje najprije na leđima tinejdžera bez iluzija, očajnih i/ili agresivnih roditelja koji se “iskaljuju” na nastavnicima. Nastavni kadar, pod pritiskom histerije, pod prijetnjom roditeljskih batina i pod općenitom pomutnjom sistema, snižava kriterije ocjenjivanja do apsurda. U manjim sredinama je zato teško naći učenika koji “nije prošao” s odličnim uspjehom: koji će normalan pedagog preuzeti odgovornost sistema nad vrlo dobrim đakom, tko će djetetu u startu umanjiti šanse za bolje obrazovanje?

Udruga Nastavnici organizirano, koja je ministra Jovanovića dugo i bezuspješno pokušavala uputiti na ovaj ključni pedagoško-socijalni propust, na svojim internetskim stranicama objavljuje da je “kraj godine prošao uglavnom bez problema” jer “nije bilo batina, samo su malo moljakali i tužakali”, roditelji su ove godine “rezignirali” u nasilju. Tko zna kakvi će biti sljedeće godine? Ako je suditi po riječima budućeg ministra Mornara, naviještena je promjena u obliku male mature, kojom bi se anulirao sistem “dviju decimala”.

Do tada ostaje neophodna analiza polja, statistike srednjoškolskog korpusa za vrijeme Jovanovićevog ministarstva. Ove se godine planira upis 54.336 učenika, od čega 12.706 učenika ili 24,58 posto u gimnazijske programe; 21.146 ili 40,91 posto u strukovne kvalifikacije četverogodišnjeg programa; 1.416 učenika ili 2,74 posto u umjetničke programe (muzika, ples); 911 učenika u škole vjerskih zajednica i 1.737 učenika u privatne škole. U usporedbi s prethodnim godinama, omjer gimnazijskih i strukovnih programa, uz broj učenika u školama vjerskih zajednica, ostaje otprilike isti, dok se znakovito mijenja omjer upisanih učenika u umjetničkim i privatnim školama. Primjerice, školske godine 2010/2011. upisalo se 2.075 učenika u muzičke i plesne škole, a 1.031 učenik ušao je u privatne škole. Sljedećih godina padao je broj upisanih u umjetničke škole (već 2011/2012. broj je spao na 1.351 učenika), a polako je rastao broj učenika u privatnim školama, gdje je 2013/2014. upisano čak 2.590 učenika.

Reklo bi se: eto samoregulacije obrazovnog tržišta. Kvotu kompeticijskog angažmana roditelji bi lako odredili po uzoru na kompeticijsku inačicu iz socijalizma, gdje su djeca bila natjecatelji s veselim ulogom. Ono, “pokaži šta znaš, tobogan je vaš”, kad bi tako rekao Minja Subota i njemu slični.