Des Freedman: Borba za nove medije je kao borba za javno zdravstvo

, mediolog iz Londona, nedavno je gostovao u Zagrebu, održavši predavanje na konferenciji “Mediji protiv demokracije?” Nama je bio interesantan jer je, uz ostale svoje funkcije, predsjedatelj Koalicije za medijsku reformu (Media Reform Coalition). Ta je inicijativa osnovana prije tri godine, a bavi se onim o čemu i razgovaramo u ovom intervjuu: medijskim pluralizmom, koncentracijom medijskog vlasništva i demokratizacijom medija.

Mnogi medijski istraživači napominju da je nemali problem današnjih medija koncentracija vlasništva, pa u istom dahu spominju Ruperta Murdocha u Velikoj Britaniji. Međutim, je li to jedini problem? Ne leži li možda onaj osnovni u činjenici da privatni mediji uopće postoje – nisu li oni svojevrsni oksimoron, nešto poput drvenog željeza?

Koncentracija vlasništva nije jedini, ali je svakako najvažniji problem. Želite li medijski sistem koji je stvarno nezavisan i koji je u stanju bez straha postavljati i najteža pitanja nositeljima vlasti (kao i bez straha predstavljati one bez moći), kako možete dopustiti postojanje skupine velikih korporacija kojima je omogućeno da dominiraju nacionalnim javnim debatama i da uglavljuju temeljnu medijsku agendu? Koncentracija vlasništva znači da imate kompanije koje su obično toliko masivne i moćne da ne mogu ne vršiti presudan i, kao takav, nezdrav utjecaj na demokratske procese, te da zauzvrat imate političare koji se takvoj moći mogu samo pokloniti i vlastitu politiku iskrojiti prema željama medijskih vlasnika, umjesto prema volji birača i javnosti. A ti vlasnici nisu obični pojedinci poput vas i mene; ti pojedinci, kontrolirajući te masivne i za javnost od presudne važnosti utjecajne kompanije, javne debate oblikuju na način na koji nijedan drugi pojedinac nije u stanju. Povijest nam pokazuje da se takvi pojedinci obično regrutiraju iz partikularnih konzervativnih snaga, a Rupert Murdoch, Silvio Berlusconi i Axel Springer su najbolji primjeri za to, kao notorni zagovaratelji i slavitelji slobodnotržišnoga kapitalizma i nazadnjačkih političkih pogleda. O čemu je tu zapravo riječ, pokazuje podatak da su angloameričku okupaciju Iraka 2003. unutar Murdochovog medijskog carstva, koje je tada brojilo 185 novina, podržale sve osim jednih.

Dakako, koncentracija vlasništva i privatno vlasništvo nisu jedine brane demokratskim medijima. Ni na tzv. javni servis ne možete se posve osloniti, posebno ako ste se odlučili izmaknuti od konsenzusa elitne manjine o tome što bi mediji trebali biti, ako se pokušavate izmaknuti njihovom pritisku i ako ste odlučili svoje javno medijsko djelovanje relacionirati isključivo prema javnosti i zagovarati njezine interese. Sve dok nemamo raznovrsne i nezavisne medije koji se vode na transparentan način i koji su prema svojoj publici odgovorni, problem će postojati.

Balansiranje BBC-ja

Možda bismo se trebali upitati osnovno – kako medije generalno resocijalizirati? Jer, u svakom drugom slučaju ostajemo na nivou moralističkih lamentacija o tome kako su primjerice jedan “Sun” ili “24 sata” nepodnošljivo žuti, senzacionalistički…

Većina se ljudi na medije samo žali: pristrani su, jednima su elitistički, drugima rasistički, nekima su liberalni, nekima irelevantni, počesto netočni i neetični, nekima su proratno nastrojeni, drugima antiimigrantski, svi su senzacionalistički i slično. Potrebno je da javna komunikacija i mediji shvaćeni kao javni servis napokon postanu i društveno odgovorni. Duh koji nam je potreban vidljiv je primjerice u borbi za javno zdravstvo. U Velikoj Britaniji milijuni su spremni izaći na ulice i boriti se za svima dostupan zdravstveni javni servis. Takav duh, rekoh, trebamo i na području medija, koje trebamo početi shvaćati ozbiljno, a ne ih gledati kroz ponašanje određenog novinara, kroz vrijednosti koje promovira određeni program ili zadovoljstva koja dobivate određenim medijem, recimo pojedinim internetskim portalom. Dakle potrebno je graditi medijski sistem koji će reflektirati cjelokupnu populaciju: koji će govoriti sve jezike i dijalekte, koji će se obraćati svim građanima, boriti se za siromašne jednako kao i za bogate, koji će servisirati manjinske grupe isto kao i one etablirane… Koji će dakle propitivati opći konsenzus u društvu, baš kao što će reflektirati i većinsko mišljenje. Trebali bismo se usuditi zatražiti reformu medija kao što tražimo školsku ili zdravstvenu reformu ili reformu javnih financija. Trebali bismo zahtijevati da se nijednoj medijskoj kompaniji ne dopusti da postane prevelika, da joj se ograniči rast. Najveće bismo kompanije trebali dodatno oporezivati i takav novac pretočiti u sufinanciranje i proizvodnju velikom biznisu manje profitabilnog sadržaja, ali zato važnog za građanstvo. Trebali bismo zahtijevati da javni servisi budu solidno financijski potpomognuti, ali zato odgovorni svima, a ne samo uskoj eliti. Valja nam se boriti da se internet ne pretvori u naplatnu cestu, gdje jedan sadržaj prometuje sporije od onog drugog i do svog korisnika stiže kasnije samo zato što je platio manje. Moramo zahtijevati jasnu i svima poznatu vlasničku strukturu medijskih kuća te osujetiti svaki oblik nepotizma prilikom dobivanja licenci za bilo kakvo javno medijsko emitiranje. Takva javna kampanja za medije trebala bi biti posve jednaka bilo kakvoj drugoj kampanji važnoj za postizanje društvene pravde. Problem je u tome što ćete vrlo teško naći više podupiratelja ideja o medijskoj reformi i demokratizaciji među samom medijskom populacijom, pogotovo onom na vrhu, pa se o ovakvim i sličnim zahtjevima nemate gdje informirati.

Je li možda BBC primjer koji se može navesti u sferi javnih medija kada govorimo o očuvanju novinarske nezavisnosti i posebnosti? BBC nije privatiziran ni u vrijeme tačerizma, a danas vidimo da evropskim vladama nije problem ugasiti ni javnu televiziju, kako pokazuje grčki primjer?

BBC je doista važan javni medijski prostor u Velikoj Britaniji, ali je daleko od savršenog: prečesto zauzima usku i bojažljivu poziciju vezanu uz neki dnevni događaj, premda je sam opremljen da proizvede sadržaj koji bi bio puno originalniji i izazovniji od sadržaja koje emitiraju ostale kuće. Budući da je odmaknut od čiste tržišne perspektive, BBC bi trebao igrati edukativnu ulogu, jer mu gledanost ne bi trebala biti u prvom planu. Međutim, tu ulogu nerado preuzima, kao što se nerado upušta i u proizvodnju novoga i drugačijega, osim ako nije siguran da to zanima najširi auditorij. Iako je neovisan od oglašivača i privatnih vlasnika, ostaje mu na grbači stalna političarska nervoza s kojom se mora nositi, kao i nervoza drugih rivala koji bi svi da mu se srežu dotacije. Stoga BBC često radi tako da daje sve od sebe da nikoga ne povrijedi. Pravi javni servis trebao bi moći ulaziti u rizik, pokušavati stalno biti originalan i daleko demokratičniji i transparentniji od svojih privatnih rivala. Nije posve sigurno da BBC odgovara takvoj slici: činjenica da druge snažne medijske kompanije podrivaju BBC (kao što to čine i mnogi političari) ne znači da je taj servis perfektan i da bismo trebali braniti baš sve što predstavlja. Kada branimo principe javnog informativnog servisa, moramo govoriti i o tome na koji način najbolje demokratizirati te institucije – inače su principi bezvrijedni.

Nema reforme bez javnog pritiska

Koja bi bila uloga vlada u novom medijskom svijetu – da budu regulatori, vlasnici ili nešto treće?

Uloga vlade bila bi da djeluje u interesu cjelokupne populacije jedne zemlje, da osigura medijski sistem koji će reflektirati političke, socijalne i kulturne potrebe cijelog građanstva. Vlada ne bi smjela posjedovati, regulirati ili kontrolirati medije, nego samo postaviti nužnu strukturu koja će omogućiti i osigurati demokratske i reprezentativne medije. Problem je u tome što se državi taj posao obično ne da raditi, osim ako ne stigne jaki javni pritisak u tom smjeru. Zato trebamo ozbiljnu medijsku reformu. Zagovornici slobodnog tržišta obično kažu da vlada mora ostati izvan igre, što samo znači da privatni mediji mogu igrati slobodno, dakle bez ikakvih restrikcija. To nije ono što vidim kao slobodne medije: vlada mora djelovati kao medijator, što znači da nam je potrebno nezavisno regulativno tijelo koje će provjeravati balans moći između javnih i privatnih aktera. Vlada mora biti odgovorna javnosti, a to znači tip vlade koji, kao što znamo, u najvećem broju slučajeva danas nije prisutan u svijetu.

Ne znam jeste li primijetili da program EU-a “Kreativna Evropa 2014-2020” puno polaže na kulturu u užem smislu, potpomažući grane poput književnosti, filma, pa čak i videoigara, no nema programa za tip žurnalizma o kojem ovdje govorimo – za nezavisni žurnalizam izvan glavnih tokova. Kako to komentirate?

To je taj duh koji Evropi ne da mira – ideja da je demokratska medijska politika ona koja omogućuje da vlada investira javni novac u medije puno sveobuhvatnije nego što to može osigurati tržište. Novac za to može doći iz različitih izvora: od Googlea ili Amazona (koji jedva da plaćaju porez u Evropi), satelitskih kanala, pružatelja internetskih usluga ili vladinih akcija utjerivanja poreza od defraudanata čije se zarade penju na milijarde eura. Bit je ta da se stvori jasan i čvrst okvir, regulatorni sistem koji će omogućiti javnosti da intervenira kada je potrebno u područje medija i zabave. Ne trebamo investirati u stvari poput softvera, mode ili aplikacija samo zato jer su ekonomski isplative, nego onda kada shvatimo da bi mogle činiti razliku u životima običnih građana. Sve to zahtijeva stvaranje izvornog grass roots građanskog pokreta u svakoj pojedinoj zemlji Evrope, koji će pritiskati vlade da djeluju u navedenom reformatorskom smjeru kada je o medijima riječ.

Internet je kontradiktoran prostor

Je li internetsko novinarstvo – blogovi, društvene mreže i slično – obećavajući put u demokratizaciju medijske scene? Ili nova tehnologija u vezi toga ne može garantirati ništa posebno?

Internet je vrlo kontradiktoran prostor. Budući da je upakiran kao prostor u kojem ljudi, na određenim platformama, govore različite stvari na različite načine, od presudne je važnosti za demokraciju. U svakom slučaju, svijet oblikuje internet puno više nego obratno: mediji, novinarstvo, zabava, postavljeni online ili offline, dijelovi su istih ekonomskih i kulturnih snaga koje operiraju analognim svijetom, baš kao što su i dijelovi snaga koje operiraju digitalnim svijetom. Iako je klasično novinarstvo na internetu u mnogim (ali ne i svim) zemljama manje utjecajno nego ono u stvarnom svijetu, ne znači da je moć novinarstva smanjena. Naime, i nadalje su na listi deset najčitanijih news-portala uglavnom etablirane novinske organizacije, a Daily Mail je na samom vrhu. Dakako, postoje utjecajni, ali istodobno i remetilački intermedijatori, poput Facebooka ili Googlea, no oni sami proizvode vrlo malo originalnih vijesti – samo omogućuju cirkulaciju glasova i stavova. Ponekad su i važni jer uzrokuju bitne inovacije, poput Buzzfeeda ili HuffPosta, ali kao takvi ne vode prema širenju demokratskih perspektiva. Zapravo, televizija ostaje najvažnijim izvorom vijesti, a televizijske su kuće uglavnom i dalje u rukama etabliranih velikih medijskih kuća.