Drugarska kritika kapitalizma

Ono što Paula Krugmana razlikuje od dobrog dijela ostalih ekonomista iz tzv. mainstreama njegova je vjera u javne politike. Odnosno vjera da, kako kaže u svom osvrtu na knjigu Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću”, javna politika može dovesti do promjena. Nije to mala stvar, pogotovo kad se zna koliki je upliv antisocijalnih ekonomista na službenu američku politiku. Dakle onih koji smatraju, baš poput Friedricha Hayeka, da efikasne “promjene u sustavu (pa tako i ekonomskom) nastaju na temelju spontane djelatnosti neposredno zainteresiranih osoba”.

Takav spontanitet dovodi do shvaćanja ekonomije kao svojevrsne katalaksije – kao tržišne djelatnosti koja je dominantno određena deregulativnom alokacijom resursa. Ekonomija se u tom kontekstu razumije kao aktivnost koja funkcionira prema principu deus ex machina. U tom smislu, Krugman pripada tradiciji ekonomskih teoretičara suprotnoj “katalaktičarima”, dakle onoj koja smatra da su ekonomski problemi zapravo bitno socijalni. Linija je to koja ide od recimo socijalista-utopista Roberta Owena, koji je rano poradio na ideji sindikalnog otpora radnika kapitalu, preko engleskog reformistički nastrojenog Fabijanskog društva, zatim Karla Polanyija, koji u svojoj knjizi “Velika preobrazba” pokazuje da tako nešto kao samoregulirajuće tržište zapravo nikad nije postojalo, pa do Johna Maynarda Keynesa.

Polanjijevski kazano, ta tradicija uvođenje tržišnog društva vidi mogućim samo uz primjenu sile (pauperizirani seljaci samo su zbog straha od izgladnjivanja pristajali na ulazak u tvornički sistem nehumanih uvjeta rada), ona također uočava loše posljedice konstitucionalne obrane privatnog vlasništva, što može dovesti do nastanka tvorevina poput Europske unije u kojoj su ekonomsko-političke elite posve okrenute protiv ljudi i demokracije. Ta tradicija također shvaća da je sloboda u liberalnom ključu bitno reducirana, ona postaje sloboda samo za bogate. Iz svega ovoga kod Polanyija na kraju ipak ne proizlaze marksističke konzekvence, baš kao ni kod Krugmana, ali su zato obojica postali značajni mislioci socijalnog reformizma.

U svojoj knjizi pomalo emfatičnog naslova “Odmah okončajmo ovu krizu!” Krugman demonstrira manje-više sve elemente spomenute tradicije, odnosno ti su zahtjevi svojevrsni ekonomski eho ideja iz te tradicije: potreba i odlučnost centralne vlasti da pomogne ekonomiji i pogurne je kad je to potrebno (financijska pomoć, progresivna porezna politika, kontrolirana inflacija), borba protiv nezaposlenosti i povećana državna potrošnja. Budući da je kejnzijanac, Krugman se rado koristi metodom usporedbe recentne krize i one iz tridesetih godina prošlog stoljeća, koja je bila ogledna i za samog Keynesa. Tako u poglavlju pod naslovom “Krizna ekonomija” za ovu krizu kaže da ju je moguće riješiti povećanom državnom potrošnjom koja će onda posljedovati povećanom zaposlenošću, što opet za posljedicu ima povećanje osobnih prihoda, čime se povećava i potrošnja. Kako kaže Krugman: “Moja potrošnja je vaš dohodak i vaša potrošnja je moj dohodak.”

Hoće li možda i veća inflacija dovesti do izlaska iz krize? Zapravo da, kaže autor. Iz najmanje tri razloga: prvo, olakšava se posuđivanje novca, drugo, smanjuje se pritisak na privatni dug i treće, smanjuje se radnički pritisak zbog realno smanjenih plaća, što je očito važno tamo gdje postoji tzv. socijalni dijalog ili tripartitno pregovaranje, ali je taj treći razlog Krugmanu ujedno i problematičan jer se tako smanjuje realna potrošnja.

Ako se držimo osnovnog postulata da je potrošnja jednoga dohodak onoga drugoga, onda je, po Krugmanu, država, u ovom slučaju Amerika, morala pomoći i nosiocima hipotekarnih kredita da lakše prebrode krizu tih kredita, a ne ih ostaviti na cjedilu. Reprogramom i refinancijalizacijom tih kredita dobilo bi se na vremenu da se stanovništvo izvuče iz krize, pa da opet mogu postati solventni.

Na puno mjesta piše i o tzv. zamci likvidnosti, naime situaciji kad se novac iz prometovanja seli u štednju. Rezultat je to niskih kamata centralne banke, pa je komercijalnim bankama bolje posuđeni novac štedjeti nego ga dalje posuđivati. Tako dolazi do zastoja u investicijama i pada potrošnje. Tu je opet lijek, kaže Krugman, državni intervencionizam. Kad se neće privatni sektor osmjeliti u investicije, to mora napraviti državni.

Kritika Krugmana, a ovdje će nas zanimati ona lijeva, kaže da on, kad govori o imperativu zapošljavanja, zanemaruje da “kapitalizam nije sistem kojemu je cilj visoka zaposlenost kao takva, nego zaposlenost samo onih koji su sposobni donositi profit”. Tako piše Paul Mattick u svojoj knjizi “Business as Usual”, pa nastavlja da je glavna greška kejnzijanaca, tako i Krugmana, ta što odbijaju uvidjeti da kapitalizam nije sistem kojemu je cilj proizvodnja dobara da bi se zadovoljile potrebe ljudi, nego proizvodnja radi profita, što za posljedicu ima interne, a ne eksterne uzroke krize. Na ovom potonjem, dakle na vanjskim uzrocima (loša vladina politika, krive procjene, loše kadroviranje) Krugman uistinu često inzistira.

Krugmanovo protivljenje politikama štednje nazvano je pak “regulatornim liberalizmom” (Andrew Gamble, Richard Seymour), u kojemu bi tržišta i bankarski sistem trebali postati nešto kontroliraniji, a sam bi sistem trebao biti karakteriziran umjerenom ili čak skromnom redistribucijom. Što se bankarskog sistema tiče, ni Paul Krugman, baš kao ni njegov kolega Joseph Stiglitz, nikad nisu razmišljali u pravcu radikalnijih rješenja, tipa da banke treba deprivatizirati. Zadržali su se, prema Hugu Radiceu i Alexu Dohertyju, na stavu da kapitalizam “može biti malo umiljatiji, odnosno više friendly, da može postati sistem u kojemu bi se bogati trebali nešto više obuzdavati i suzdržavati, a istovremeno da se prema siromašnijima bude nešto malo obazriviji”.

U svojem osvrtu na Krugmanovu knjigu u “Socialist Reviewu”, Mona Dohle kaže da sam Krugman uzrok krize vidi u nesposobnosti države da poveća svoju potrošnju, dok “istovremeno ne uzima u obzir sustavna proturječja, kao što je tendencijski pad profitne stope u kapitalizmu”. Kritičarka smatra da “izlazak iz krize ne može rezultirati win-win situacijom i za kapital i za rad, već da trenutačni pokušaj vraćanja profitabilnosti predstavlja zapravo golemu preraspodjelu bogatstva iz ruku siromašnih u ruke bogatih”.

Paul Krugman, nobelovac i redovni kolumnist “New York Timesa”, predavač za kojega zli jezici kažu da zna uzeti i 20 hiljada dolara za sat nastupa, na kraju voluntaristički zaključuje da nam je izlazak iz krize nadohvat ruke, da je samo “nedostatak intelektualne jasnoće i političke volje ono što onemogućava oporavak”.