Hrvati i Srbi kao buržoaske nacije?

S tim nacijama nije se za šaliti. Tako bi izgledala, skicozno formulirana, linija ideološkog kontinuiteta između socijalizma i tranzicije. Poznato je kako su u socijalizmu svih tipova nacije i nacionalizam tretirani krajnje ozbiljno, a da je tako nastavljeno i u tranziciji svjedok nam je – što? Zahvatimo li problem s lica, onda je to navodno konačno rješenje svih “nacionalnih pitanja” u regiji nacija-država (s iznimkom višenacionalne BiH), koje će na pravom putu tranzicijske pravde kao postkonfliktna društva ući u europski uljuđenu zajednicu naroda. Tranzicija je tako – a mogli bismo je sada nazvati i “malom” naspram one “velike” (postsocijalističkom spram socijalističke) – već drugo načelno ispravno i konačno rješenje nacionalnih pitanja u ovim krajevima. Jest da to lice ima i svoje naličje, pa je samo u zadnjem valu “nacionalnih oslobođenja”, onome iz 1990-ih, što pobijeno, što raseljeno na stotine tisuća ljudi. No te “kolateralne žrtve” ne priječe međunarodno verificiranu i više ne novu povijesnu istinu po kojoj su tako nastale “nove” države ostvarenje napretka ovdašnjih ljudi, ne samo u svijesti, već i slobodi samoj.

Pa da bi najnoviji krug “nacionalnog oslobođenja”, i kada nakon njega većina naroda živi ekonomski i društveno gore nego prije, imao nekog smisla, treba stalno podsjećati na “nacionalno porobljavanje” u socijalizmu. Po tom pitanju Jugoslavija je, nakon državnog uništenja, lijepo svrstana u Istočni blok, sada također fantomski, čijim dijelom nikada nije bila. Pa tako naknadno ispada da su, dozvolimo si uglavnom neizrečenu konkretnu analogiju, nas u Jugoslaviji ugnjetavali Srbi, otprilike na isti način kako su Rusi ugnjetavali neruske narode u Sovjetskom Savezu. Ne mari što je povijest međunacionalnih odnosa i u Sovjeta jedna vrlo složena i zanimljiva storija, u kojoj boljševici i na tom području prije staljinizacije igraju uglavnom prometejski pozitivnu ulogu (na to je ovih dana podsjetio slovenski filozof Slavoj Žižek, tumačeći recentni fenomen obaranja Lenjinovih kipova od strane Ukrajinaca samo zato što je on sada doživljen kao etnički Rus, iako je zaslužan za nastanak ukrajinske države). Jugoslavija je, sa svojim konceptom bratstva i jedinstva, nastala i u otporu spram staljiniziranog patroniziranja u internacionalnim, sada shvaćeno i kao međunacionalnim odnosima. A jedan od izraza tog staljinskog shvaćanja nacije i odnosa među njima bila je i teorija o “socijalističkoj naciji”, koja u nas ne samo da nije postojala u primjeni, već je bila i izvrgnuta oštroj načelnoj kritici.

Ovdje ćemo se pozvati na jedan takav članak u idejnoj borbi komunista, objavljen u časopisu SKJ “Socijalizam” (br. 3, 1980.), u kojem sociolog i politolog Rudi Rizman kritizira sovjetsku doktrinu o “socijalističkoj naciji”. Nakon i danas korisnog uvodnog citata Lenjina, gdje ovaj kaže kako proletarijat neće postati svet i siguran od grešaka i slabosti samo zato što će izvršiti socijalnu revoluciju (da će biti zamislivo, pa onda i moguće investiranje proleterske energije u kontrarevoluciju, još se ne tematizira), prelazi se na kritiku globalne političke doktrine subjektivnih snaga u Sovjetskom Savezu. Tako saznajemo da u tada suvremenim raspravama o naciji u Sovjeta dominiraju tri kategorije. To su “socijalistička nacija”, “sovjetski narod” i “proleterski” ili “socijalistički internacionalizam”. Iako je koncept “sovjetskog naroda” više nego interesantan (naročito u usporedbi s odbijanjem koncepta “jugoslavenskog naroda” u nas), jer razrađuje odnos nacionalnog i internacionalnog unutar jedne, sovjetske države (pripadnici svake nacije u SSSR-u smatraju se s ponosom sovjetskim ljudima, koji općeljudske i općesavezne interese postavljaju iznad nacionalnih), nas će ovdje zanimati samo tipologija nacija, po kojoj se one dijele na “buržoaske” (kasnije zamijenjeno s “kapitalističke”) i “socijalističke”. Genijalnu ideju da se sve nacije svijeta manihejski podijele u dva tabora osmislio je Staljin sam, u djelu “Nacionalno pitanje i lenjinizam – odgovor drugovima Mješkovu, Kovaljčuku i drugima” (1929.).

No sada dolazi moment istine u ludilu tog sistema, zbog čega smo se i upustili u ovu kratku historizaciju. Jer evo kako Staljin opisuje “buržoaske nacije”: “To su one nacije koje svoju sudbinu u potpunosti vezuju uz sudbinu kapitalizma, te ih je lako prepoznati po sljedećim karakteristikama: vodeća snaga tih nacija pripada buržoaziji i njenim nacionalističkim strankama; nacionalno jedinstvo nameće vladavinu ideologije klasnog mira; takva nacija širi svoju teritoriju osvajanjem i na račun teritorije drugih nacija; u buržoaskoj naciji vladaju nepovjerenje i mržnja prema drugim nacijama; tu se tlače nacionalne manjine; takva nacija stvara jedinstveni front s imperijalizmom!”

Nije li ovo sasvim odgovarajući opis ne toliko stanja u svijetu između dva svjetska rata, gdje je Sovjetski Savez usamljen s jedne, a sve druge države svijeta stoje s druge strane, već možda još i više zadnjeg pretvaranja “socijalističkih” u “kapitalističke” nacije u tzv. tranziciji? Koja je i nas naknadno ugurala u Istočni blok, nakon što je ovaj navodno propao. A neki “obrnuti staljinizam” uspješno oživio čak i nikada prije postojeće utvare staljinističke prošlosti.

I još gore: nije li šablona po kojoj se, “iz glave”, prave “nove”/stare nacije sada i ovdje primjenjiva i na pravljenje manjina u nas? Sve te priče o povratku svojoj vjeri, jeziku i pismu, dakle uglavnom etniji, sadrže i nerazlikovanu mogućnost ugroženosti od “drugog”, ali i od “vlastitog” naroda, koji je od “socijalističkog” postao “buržoaskim”. Ista šablona po kojoj uspješni pripadnici većinskog naroda “pomažu” recimo donacijama porijeklom iz “svoje” privatizirane privrede, bankarstva, javnih službi itd. svojim neuspjelim članovima, primjenljiva je i na “pravljenje” društvenih odnosa unutar svakovrsnih, a ne samo nacionalnih manjina.

Da bismo shvatili što su to “buržoaske” ili “kapitalističke” nacije, pa i u ovom, zasad zadnjem krugu njihovog pravljenja, bilo nam je dovoljno ovo malo historiziranje u prošlost socijalizma. Jer kapitalističke nacije kao da nesumnjivo postoje. No da bismo ponovno stvorili, pa ih onda tako i shvatili, od Hrvata, Srba itd. prave socijalističke nacije (a ne one Staljinove), pa ma kakvi nacionalno-državni aranžmani u kojima oni žive bili, značilo bi omogućiti odlučujuću riječ proletariziranih masa u društvenim i državnim poslovima u njima. A za to će trebati puno više od jedne “zaboravljene” teorije. U jugoslavenskoj singularnosti bratstvo i jedinstvo, dopunjeno sestrinstvom i socijalističkim pluralizmom, ne mora uopće biti loš novi početak. Na primjer tako da shvatimo mogućnost postojanja jednog novog pluralizma jugoslavenskih radničkih klasa.