Izgubljeni u šarenilu
38. dani satire u zagrebačkom Kerempuhu
Tradicionalni festival komedije, Dani satire u zagrebačkom Kazalištu Kerempuh, i ove je godine napravljen zbrda-zdola, s predstavama koje se ni po žanru ni po kvaliteti nikako ne mogu uspoređivati. Selektorica Mani Gotovac pokušala je u programskoj knjižici objasniti kako je htjela spojiti ljubav i politiku, citirajući ni manje ni više nego Alaina Badioua u dokazivanju da je povezala glumačke legende sa suvremenom satirom i pravim pitanjima…
A kada je o glumačkim legendama riječ, najveće razočarenje festivala je predstava Drame Slovenskoga narodnoga gledališča iz Ljubljane “Boris, Milena, Radko”, prema istoimenom komadu i u režiji Dušana Jovanovića, u kojoj igraju Boris Cavazza, Milena Zupančič i Radko Polič. Protagonisti te izvedbe predstavljeni su kao “kulturne ikone Slovenije”, a ona kao “čarolija složena od istine i glume”, no ono što smo uistinu gledali ne prelazi granice bizarne ljubavne sapunice u stilu nekadašnjeg Teatra u gostima. Usput rečeno, u Sloveniji je ta predstava cinično dočekana kao “gerontološka ljubavna priča”; svejedno, na ulazu u kazališnu dvoranu uručena nam je debela knjižica kao da je riječ o Ibsenu ili Voltaireu. Teško je prihvatiti da iza jeftine ušećerene vodice kao pisac teksta i redatelj stoji Dušan Jovanović, autor kultnog komada “Oslobođenje Skoplja” i niza važnih predstava koje su obilježile vrijeme jugoslavenskoga kasnog socijalizma. Ali to je sudbina umjetnika. Ili kako je jednom rekla Mira Stupica: “Žalosno je kada se između stvaraoca i njegovog djela ispriječi praznina…”
Slično bi moglo vrijediti i za redatelja Egona Savina i njegovu predstavu “Unosno mesto”, prema komadu Aleksandra Ostrovskoga i u izvođenju ansambla Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda. Mogla je to biti ubojita predstava o egoizmu i novim bogatašima, ali redatelj Savin bio je skloniji napraviti staromodnu izložbu najboljih beogradskih glumaca nego uprizorenje koje u kazališnom smislu nudi nešto novo i koje udara po društvenoj patologiji suvremenog svijeta. Tako u njemu zatičemo glumce kalibra Predraga Ejdusa, Seke Sablić, Bogdana Diklića, Branislava Lečića, Nikole Rakočevića i drugih, a opet ostajemo mrtvi-hladni na ono o čemu i kako govore. U kazalištu je vrlo popularna mantra o “istini na pozornici”: zašto bismo morali misliti da u teatru ima manje laži, manipulacija i opsjenarstva nego u drugim zanimanjima?
Sljedeći spoj “ljubavi i politike” bila je splitska predstava “Libreto” prema tekstu Irene Škorić i u režiji Saše Broz – ponovno nekakav ocvali ljubavni četverokut, blijedih dijaloga i slabašne glume, koji navodi na pitanja kakve sve to uopće ima veze sa satirom kao komičnim žanrom…
Tako su Dani satire i ove godine glavinjali između mjuzikla i mračnih drama, lakih komedija i socijalno angažiranih predstava, Shakespearea i Nušića… Pojedinačno, gledali smo sjajnu “Gospođu ministarku” (o kojoj smo već pisali) beogradskog Pozorišta Boška Buhe, zanimljivo Kazalište iz Ptuja (“Mrtvac dolazi po dragu”) pod palicom prvorazrednog redatelja Jerneja Lorencija, kao i u “Novostima” već spominjanu Kerempuhovu “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”, koja je i najveći domet ovogodišnjih Dana satire.
Zajedno s prosječnim ili promašenim predstavama, bilo je to shizofreno i pomalo jeftino šarenilo koje nije moglo stvoriti atmosferu drskog ruganja i vrckave ironije, što bi Dani satire trebali biti. No u vremenu društvene depresije i estetske krize, pravo je pitanje je li Mani Gotovac uopće mogla izabrati nešto drugačije i doista bolje.