Nekad je bilo više kačketa

U današnjoj Evropi lako se može biti osumnjičen za pedofiliju. Može, znam nedužne ljude koji su se s mukom izvukli. Ja ne mogu da ne pričam s djecom, svuda, s poznatom i s nepoznatom. Kako se zoveš, a lijepa imena, majko moja, bi li ga mijenjao, bi li ga mijenjala sa mnom, pa da se ja zovem tri dana Maša, a ti da se zoveš Sinan, pa onda svako sebi opet vrati svoje ime? Ime se ne posuđuje, kaže Maša, ime ne dam, kaže Jakša, možemo mijenjati sličice igrača, ali ime ne možemo. Maja, četverogodišnja kćerka Tonija Marušića mi je, na prijedlog da izmijenimo imena, rekla: “Ja mislim da si ti malo lud.”

Da ne pričam s djecom, ove priče, kakva je da je, ne bi bilo.

Dakle, prije mjesec dana, u velikoj robnoj kući u Konstanzu, na Bodenskom jezeru, krenem da kupim loptu e za svoje nogometno društvo iz balona u zagrebačkom Trnju. Brazuca, Torfabrik, Jabulani, pa replike slavnih lopti, najskuplja je ona sintetička neprolazne bubamare, kraj sezone, popusti, boli glava od izbora. Usred toga premišljanja, zastanu kraj mene otac od četrdesetak godina sa sinom od nekih desetak, u pratnji starijega šefa odjela. Sin traži od oca da mu kupi kapu onakvu kakvu nosi golman Petr Čech. Šef objašnjava dječaku da se takvo što ne prodaje, da se i ne proizvodi, osim za golmana Čecha. Pa mu nudi razne kape na polici za rugby i uvjerava ga da je kapa golmana Chelsea zapravo jedna takva, samo napravljena po mjeri i malo ojačana da štiti ono mjesto gdje je golmanu bila pukla kost na glavi. Dječak je nezadovoljan, hoće Adidasovu kapu za Čecha, našmokljio se u licu, samo što ne zaplače. Upadam u razgovor, šta će ti takva kapa, bolje da ti tata kupi pravi kačket golmanski. Ako nema ovdje baš tvoje mjere, evo ja ću ti poslati jedan, znaš, moj sin je golman, tamo u Zagrebu, ima on raznih kačketa. Dječak me pogleda i odlučno zbrusi:

– Golmani ne nose kačkete!

Tu se umiješa šef prodaje i spomene velika imena Peter Shilton, pa Pat Jennings, pa dosoli imenima Jensa Lehmanna i Olivera Kahna. Otac dječakov ubaci Seppa Maiera, možda i Hansa Jörga Butta, a ja dodam slavenski začin: Ljev Jašin! O Jašin, to-je-bio-golman, Donnerwetter, kažu dvojica Nijemaca. Mali nas pogleda i svu nas trojicu neumoljivo zakuje:

– Neću kačket, golmanu ne treba kačket!

Tu mi na proplanak u šumi sjećanja izroni dragi profesor beogradskog Elektrotehničkog fakulteta Miodrag Ranojević, među studentima zvani Mika. Kod njega smo slušali i bogme polagali Osnove elektrotehnike, jedan od onih predmeta koji studentska zajednica mistificira u samu sablast: predmet se zvao naprosto Mika: “Jesi li položio Miku? Iz kojeg puta?” I tako dalje, Fizika I i Matematika I su se lakše polagali nego Mika.

Mika je bio i autor udžbenika “Osnovi elektrotehnike”, izdala Građevinska knjiga Beograd. Knjiga je napisana jednostavno, ali su je studenti smatrali za minsko polje. Mika Ranojević je bio blag čovjek, na predavanjima više tih nego glasan, na ispitima neumoljivo pravičan, proćelav, prije nižeg no srednjeg rasta, više nabijen nego vitak, sivo odijelo, crne cipele. Posebnu crtu njegovu stasu i hodu davale su njegove elipsasto a savršeno simetrično postavljene noge. To je svakako bilo otuda što je Mika nekada bio vrhunski fudbaler. Rođen 1907., vrhunac svoga nogometnog bavljenja dostigao je u beogradskom klubu Soko, danas je to BASK sa Careve ćuprije. Kruna njegove igre je nastup za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije, 15. juna 1930. u Sofiji, protiv Bugarske. U toj je utakmici Mika bio lijevi bek, a cijelu užu odbranu činili su igrači Sokola: uz Miku Ranojevića, bili su čuveni golman Milovan Jakšić i desni bek Slavko Lukić. Te godine je u Soko prešao i veliki Milutin Ivković Milutinac, koga će Nijemci uz pomoć domaćih izdajnika uhapsiti i strijeljati u Jajincima 1943. godine.

Da, neka ne ostane nerečeno i ovo: na beogradskom Elektrotehničkom fakultetu je bio profesor i veliki igrač predratne Jugoslavije i veliki trener poslijeratne, Milorad Arsenijević, koji je 52 puta igrao za reprezentaciju, i u Montevideu je igrao, a bio je jedan od tvoraca one ekipe iz 1952: Beara–Stanković–Crnković–Čajkovski–Horvat–Boškov–Ognjanov–Mitić–Vukas–Bobek–Zebec. Elegantan, brza koraka i pod starost, izrazite O-noge, autor debelog udžbenika “Elektrotehnika” i zbirke zadataka o električnim mašinama, svojom pojavom je izazivao šapat na hodnicima fakulteta i u restoranu “Domovina” preko puta njega.

Mika Ranojević je bio susretljiv čovjek, i znao je, tako su mi pričali, kad bi mu neko od studenata postavio kakvo nogometno pitanje, podrobno odgovarati na njega, neki se kunu da je to činio i prije i poslije predavanja, ja nisam nikada ništa od toga čuo. Ostala je priča kako mu je neko jednom stavio na katedru isječak iz nekih davnih novina na kojem je u naslovu stajalo “Ranojević kriv za poraz”. Predavanje je započeo objašnjavajući spornu akciju. Koji je to poraz bio, ja ne znam, a pokušao jesam da saznam. Jedini njegov reprezentativni nastup u Sofiji je završen neriješeno 2:2. Ne znam iz kojeg bi to lista isječak mogao biti, ali znam da iz “Politike” nije, jer sam pregledao svaki njen broj između 1928. i 1931.

Ne mogu se sjetiti da mu je iko iz moje generacije postavio ikakvo pitanje o njegovu fudbalskom umijeću, a bio sam redovan slušalac u velikom i uvijek prepunom amfiteatru. Ali je jednom “izletio” u fudbal. Pred Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, u proljeće 1974., na samom kraju predavanja o magnetnom fluksu kroz konturu, ukazujući na metode izračunavanja, rekao je da će i trodecimalni šiberi kao ručna računala jednoga dana posve nestati i dodao:

– Kao što su nestali golmanski džemperi i kao što nestaju golmanski kačketi.

Onda je neko iz prepunog amfiteatra prigovorio kako ima bukadar golmana s kačketima. Profesor Mika Ranojević je rekao da se to samo čini, a da je nekada bilo mnogo više kačketa na golmanskim glavama, kao i da su kačket i pulover bili važni dijelovi golmanske opreme. Španac Ricardo Zamora je za vrijeme jedne te iste utakmice znao promijeniti i po pet džempera. A Giampiero Combi je i na golu Italije bio elegantniji od predsjednika vlade. Dodao je kako ove godine na svjetskom prvenstvu jedva da će koji golman imati kačket, možda ga neće stavljati ni naš Enver Marić. Golmani su danas listom gologlavi, kao mi sad u amfiteatru. A nekada se znalo: Stuhlfauth je imao siv, a Zamora beo kačket. Kačket su imali i naši Jakšić i Mihelčić, pa onda ovi mlađi Beara, Radenković i Šoškić, a Jašin bez kačketa nije bio nikada. Kad mu nije bio na glavi, bio mu je u golu, na zemlji, na mreži, kao da je od uroka je bio Jašinu kačket.

Ovo je sve čega se sjećam od riječi profesora Ranojevića o fudbalu. Možda je u “Domovini” za stolom bio darežljiviji u pričanju o nogometu, u amfiteatru je bio predavač svoga predmeta. A moja se generacija baš i nije trsila da, u vrijeme u kojem su se u gradu s vremena na vrijeme mogli sresti Galić, Šekularac, Jusufi, Skoblar i Milutinović, nešto pita igrače koji su prije četrdeset godina igrali za Kraljevinu Jugoslaviju, a u životnoj su dobi pred penzijom.

Da nije bilo onoga dječaka u robnoj kući u Konstanzu i njegove želje da kupi kapu od nevolje golmana Čecha, ni ovo ne bi izronilo iz zaborava. Razgovarati s djecom je važno i lijepo, a među onima koji odmah sumnjiče za pedofiliju ljude koji pričaju s djecom ima poremećenih kao što su i pedofili poremećeni.