Neustrašeni, a ukopani

Očito je da današnje postfordističko društvo, društvo kognitivnog kapitalizma ili kako već da izaberemo nazvati promjene koje su se dogodile od vremena modernističkog fordizma – u kapitalizmu i socijalizmu podjednako – ima drugačiju, novu klasnu strukturu. Toliko novu da je nekima, naročito 1980-ih, izgledalo kao da prisustvujemo kraju klasnog društva. U tome se nije očitovala samo vulgarna ideologija “oproštaja od proletarijata”, već i stvarne promjene u dinamizmu društvenih grupa i slojeva. I dok je ne tako davno da se mi stariji ne bismo mogli toga sjećati, već i na nivou kulture postojao velik jaz između primjerice studenata i nekvalificiranih radnika, danas nas ne čudi kada shvaćamo da su se recimo filmski, muzički i drugi umjetnički ukusi ovih grupa međusobno vrlo približili. Kada bismo imali instrumente za mjerenje “visine” estetskog odgoja, vjerojatno bismo mogli izmjeriti da su se grupe našle negdje na sredini puta. Radnici, uglavnom preko tzv. masovne kulture, rafiniraju svoj ukus, a nekadašnja inteligencija, koja se sada odaziva na ime eksperata, sudjeluje u konzumaciji uglavnom iste masovne kulture.

Ne moramo se sasvim složiti s njemačkim sociologom Ulrichom Beckom da je i u nas na djelu rastapanje granica među klasama do mjere rastapanja klasnog društva uopće (uostalom, koeficijent društvene nejednakosti sada je u nas značajniji no u Njemačkoj!), pa ipak je jasno da sve veće razlike u primanjima zaposlenih nisu cijela priča. Pa čak i rastuća nezaposlenost ne mijenja do kraja ovu situaciju zamućenja granica, u kojoj barem za (kapitalski) razvijene zemlje još uvijek vrijedi izvjesna korekcija Marxa, koji nije vjerovao u otpravljanje klasnog društva bez otpravljanja kapitalizma kao takvog. Činjenica da autori poput sada popularnog francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja “šokiraju” mainstream otkrićem trenda samoubilački rastuće socijalne nejednakosti, prije je potvrda negoli osporavanje stanja svijesti “običnih ljudi”, koji u klase ne vjeruju.

Puno je razloga zašto je tome tako. U to spadaju, ne na kraju, i promjene u načinu zapošljavanja većine stanovništva. Da je nekadašnji “normalni radni odnos” zamijenilo desetak mogućih različitih položaja radne snage na “tržištu rada” (često i za isti odrađeni posao), spada danas pod krovni pojam flexicurity. On dobro opisuje sigurnost i fleksibilnost ujedno, ali za koga? Pa, naravno, za kapital, dok se isti ti novi radni odnosi na strani radnika pojavljuju kao prekarizacija, to jest permanentno slabljenje položaja rada, pa onda i radnika u dinamici odnosa između rada i kapitala. Kako ta prekarizacija izgleda na djelu, potpomognuta stalnim promjenama (nagore) zakona o radu, silom prilika većina radnica i radnika biva kad-tad obaviještena. Ono što se manje problematizira u javnosti jest da takvog razvoja događaja ne bi moglo biti bez istovremenog zamrzavanja, konzerviranja većine bitnih socijalnih institucija, a ne samo privrede. “Političke stranke, sindikati, vlade, socijalne ustanove itd. postaju konzervatorima društvene stvarnosti, koje je sve manje”, s pravom piše Beck. I još: “Institucije djeluju u pravno fiksiranim kategorijama normalnih biografija, na koje stvarnost sve manje sliči. Kičma normalne biografije je normalni radni odnos.” A njega za većinu – posebno za mlade koji ulaze u svijet rada, ali i za starije radnike koji iz njega na šokantan način izlaze ili bivaju istjerani – više nema. Zaoštravaju se proturječja između institucionalno zasnovane i društveno vladajuće “normalnosti”.

Pošto institucije više ne nude zaštitu, baš u trenucima kada se ljudi nađu u teškoćama ili pod posebnim pritiskom (npr. osobnih kredita), pojedinci su prepušteni vlastitoj snalažljivosti i samoodgovornosti. Ostanu li “na ulici”, a to se mnogima sada svako malo dešava, neki izabiru put intenziviranja samomotivacije, pa traže recimo odmah dva a ne jedan posao, dok se drugi utiču osobnim veza i poznanstvima. Naravno, najčešće je na djelu i jedno i drugo istovremeno. Tako da problem klijentelizma danas nije samo problem koruptivnih dogovora između najviših pripadnika korporativnih i političkih klasa, već je uglavnom normalizirani odnos između poslodavca i posloprimca, na svim nivoima. Tako zaposlenje postaje milost onoga tko vas je zaposlio, kojoj odgovara vaša lojalnost i pokornost ekonomski jačemu. Naravno, i izdaje su u takva “kumstva” uračunate.

U takvoj radnoj situaciji na djelu je individualizacija kao proces i kao ideologija u glavama radnica i radnika. Rad se pod ovakvim pritiscima u onih koji ga moraju vršiti više ne shvaća kao ekonomski i društveni odnos, već mistificirano, prvenstveno kao odnos radnika spram sebe samog! Ovo prvenstveno vrijedi za nekadašnju inteligenciju, sada uglavnom zamjenljive korporativne činovnike ili kognitivne radnike. Dakle i za nas koji ispisujemo ovakve novine i vas koji ih čitate (najradije besplatno na webu). U situaciji kada nam se, ma kako osobno konzervativni bili, raspadaju tradicije (klasna, sindikalna, strukovna) u koje bismo se mogli sigurno udjenuti, mi se okrećemo individualizaciji, ne bi li nas ona spasila. Život nam postaje, opet po Becku, biografsko razrješavanje sistemskih proturječja. Svatko se ponaša poput svog vlastitog PR-a, a “najbolji” način da to uspije je pokazati moćnijima i šefovima kako smo pelcovani od svake solidarnosti s onima u sličnoj radnoj i životnoj poziciji. Tako se u situaciji “nevidljivosti” klasne borbe an block događa klasna borba između podslojeva radničkih klasa. Rizik i muka najamnog odnosa sami po sebi ne proizvode još nikakve solidarne zajednice.

Da tome bude tako, uz individualizaciju pomaže i internalizacija, pounutrenje samozasljepljenja, koje je izučio Jean-Léon Beauvois u svojoj studiji o liberalnom sužanjstvu i analizi podređenosti. On tvrdi da se ono što nazivamo “liberalnim modelom legitimiranja vlasti” u subjektima pokazuje kao kognitivni proces pounutrenja. Većina danas pokušava samo u sebi i svojoj ličnosti vidjeti izvor onoga što radi i što mu se događa. Zato plaćamo visoku cijenu iluziji samoostvarivanja, u razmjerima prekarnog rada. Slovenski sindikalni povjerenik Goran Lukič (razgovor s njim uskoro donosimo u “Novostima”), ljut je na nas prekarne radnike jer volimo cendrati nad svojim pogoršanim položajem, ali to nas ne pokreće ni na kakvu solidarnu akciju, bez koje za većinu nema popravljanja ni vlastitog položaja.

Ključno je ovo: pojedinac se ne može sam uspješno sukobiti sa sistemskim i ideološkim okvirom. Ali to može uspješno činiti u povezanosti s drugima. Nije dovoljno prosvjećivati pojedince (pa ni ovakvim kolumnističkim pokušajima), već je potrebno, zbog ideologije sada depolitizirane pojedince, a time i fragmentiranu radničku klasu, politički povezati. Tako ćemo prenuti i one koji više nisu ustrašeni, ali su još ukopani.