Okupiranje i partija

Opći horizont našeg doba je komunistički. Komunizam oblikuje naš kontekst i zadaje mu konačnu formu. Komunizam je prisutan kao sila odsutnosti i alternativa, kao opće područje i podjela zajedničkog dobra, kao subjektivacija raskola želje. U zaključku govorim o šestom obilježju koje je komunizam označio – partiji. U današnjim odbacivanjima partijske forme, pojam partije kao da je uvjetovan fantazijom da partija može znati i shvatiti želju naroda, a ja kažem da je partija sredstvo za održavanje posebnog raskola želje, kolektivne želje za kolektivom.

Komunizam kao partija vraća se na najčešće označeno komunizma i s njim se poklapa – Sovjetski Savez. Komunistička partija i Sovjetski Savez trpe istu kritiku: previše unificirani, hijerarhijski, isključivi i dogmatični. Ako komunizam označava i SSSR i političku partiju (dakle, ako se to dvoje prepliću i postaju nerazdvojni), lijeva alternativa nastala je kao opozicija i jednom i drugom. Zbog toga su njene najčešće karakteristike raznolikost, horizontalnost, individualnost, uključivost i otvorenost (otvorenost je ustvari odbacivanje ideološkog sadržaja koji podvaja). A onda se prešućuje da se ta svojstva također pripisuju globalnim mrežama komunikacijskog kapitalizma, da ih veličaju marketinški stručnjaci i da ih se ističe kao najbolje metode za učinkovite korporacije. Zanemareno je i kanalizirano kao individualna fantazma da su eksploatacija i eksproprijacija konstanta i da se jedino mogu razriješiti pomoću organizirane kolektivne moći.

Veličanje horizontalnosti

Uzmimo na primjer suprotnost između “klasičnih sektaških marksističkih skupina” i “skupina nadahnutih anarhizmom” Davida Graebera. On piše da su marksističke skupine “uvijek organizirane oko nekog velikog teoretičara, koji daje sveobuhvatnu analizu svjetske situacije, pa i ljudske povijesti u cjelini, a vrlo rijetko teoretizira o konkretnim pitanjima organizacije i prakse”. S druge strane, skupine nadahnute anarhizmom najčešće “djeluju pod pretpostavkom da nitko ne može, odnosno ne bi smio, ikad u potpunosti pridobiti drugoga za svoje stajalište, da su strukture odlučivanja načini za upravljanje raznolikošću, pa se stoga treba usredotočiti na održavanje egalitarnih procesa i razmatrati konkretna pitanja o djelovanju u sadašnjosti”. Greaber priznaje da je njegova podjela vrlo gruba, pa i pogrešna. Međutim, on misli da je bitna suprotnost između avangardizma, vodeće uloge intelektualaca ili partije, i onoga što je kod njega alternativa, a to je dogovorni proces “temeljen na načelu kompromisa i kreativnosti u kojem se uvijek mijenjaju prijedlozi dok se ne dođe do onog je što svima barem prihvatljivo”.[i]

Globalni pokreti zaposjedanja i protesta koji su 2011. dobili politički zamah na prvi pogled doimaju se kao jasni pokazatelji da su anarhisti u pravu.[ii] ‘Okupirajmo Wall Street’ isticao je konsenzus, uključivanje i metode koje su nužne da se održi i podrži okupiranje. Tu nije bilo vođa, glasnogovornika i zahtijeva. Međutim, ideje o autonomiji, horizontalnosti i odbacivanju vođe, koje su na počecima tog pokreta najviše privukle ljude, kasnije su dovele do sukoba i razočarenja u pokretu. Isticanje autonomije ohrabrilo je ljude da krenu prema raznim, različitim, pa i sukobljenim ciljevima umjesto da rade na ciljevima koji su im zajednički. Veličanje horizontalnosti ojačalo je skepticizam prema organizacijskim strukturama kao što su Opća skupština i Govorni forum, pa su naposljetku obje organizacije raspuštene. Načelno odbacivanje vođe izazvalo je svojevrsnu paranoju prema vođama koji su se pojavili, ali nisu bili priznati odnosno nisu imali odgovornost vođa. Dakle, umjesto da se rješavao problem lijeve političke organizacije tako da se usredotoči na proces i konkretna pitanja o djelovanju, kako kaže anarhizam, ‘Okupirajmo Wall Street’ samo ga je opet postavio. Natjerao nas je da još jednom razmislimo o ulozi komunističke partije.

S druge strane, kao što nam je ‘Okupirajmo’ pomogao da razmislimo što partija danas može učiniti odnosno što znači, i razmišljanje o partiji daje drugačiju sliku o snazi pokreta koju crpi iz prihvaćanja podjele, novog načina predstavljanja i afirmacije kolektivne moći. S tim shvaćanjem svoje snage, ‘Okupirajmo’ može pomoću solidarnosti prilagoditi autonomiju (shvatiti da individualizirana autonomija može biti prepreka solidarnosti, dakle kolektivnoj autonomiji), vertikalno i dijagonalno ojačati silu horizontalnosti i prihvatiti činjenicu vodstva (vođe se pojavljuju i služe raznim ciljevima). Drugim riječima, može se ocrtati nova vrsta komunističke partije, nejasne i u nastajanju, a ipak prepoznatljive u raskolu kolektivne želje za kolektivom koju je pokret upisao u repetitorske krugove komunikacijskog kapitalizma.

Divovska rupa

Rujan 2011. razbio je ideologiju o nepobjedivom Wall Streetu kao što je rujan 2001. razbio iluziju o neranjivim Sjedinjenim Državama. Odjednom, kao iz vedrog neba, narod je razbjesnila činjenica da su “banke sanirane”, pa je “prodali su nas” uglavljeno u financijsko središte New Yorka. Probili su ga kad su zaposjeli simbol kapitalističke klasne moći. Navodni kontrolori globalnog kapitalističkog sustava, koji se još uvijek nisu opravili od sloma burze 2008. godine, izgubili su kontrolu nad svojim betonskim susjedstvom. Hipiji sa šatorima i policajci sa barikadama stvorili su kaotičnu gužvu na Donjem Manhattanu. Oni koji su htjeli od rada, dugova, nada i budućnosti naroda napraviti špekulacijske instrumente namijenjene privatnoj dobiti suočili su se s vidljivom i konkretnom kolektivnom protusilom. Kadar novih aktivista uvidio je neiscrpan politički potencijal u moći naroda, koju su investicijske banke i hedge fondovi već otpisali kao golemi društveni suvišak. Kao da se na utvrdi od čelika i stakla financijske klase otvorila divovska rupa. Kroz nju su ulagači, burzovni mešetari i kreatori tržišta, kao i svi ostali, mogli vidjeti jedan moguć svijet bez kapitalizma. Wall Street je okupiran.

U događajima u New Yorku u jesen 2011. godine pokazalo se da je zaposjedanje više od taktike. Okupiranje je postalo poprište događaja i politička forma. S riječima “poprište događaja” želim ukazati na događaj tog pokreta, kako je probio naš politički kontekst. ‘Okupirajmo Wall Street’ promijenio je američku ljevicu. Prije ‘Okupirajmo’, ljevica je bila fragmentirana, melankolična, depresivna. A sada se mi pokazujemo nama – mi kažemo “mi” i dok se prepiremo tko smo i što želimo. Mi kažemo “mi” znajući da među nama postoje podjele i razlike o kojima govorimo i koje riječ “mi” označava. Zbog ‘Okupirajmo Wall Street’, mi smo mogli zamisliti i utjeloviti novi subjekt, a to je kolektiv, koji je angažiran premda je možda maničan i rastresen. Mi se različito pokazujemo nama, gledamo se kako mijenjamo situaciju u kojoj se nalazimo i zbog toga drugačije vidimo naš kontekst. On se više ne doima kao prije – probijen je, otvoren. Naš kontekst više nije fiksan i zadan kao nepromjenjiva realnost kapitalizma.

Kad je pisao o Pariškoj komuni, Badiou je zamijetio da je politički proboj uvijek kombinacija subjektivne sposobnosti i organiziranja posljedica te sposobnosti.[iii] Proboj koji je omogućio ‘Okupirajmo’ kombinira hrabrost da se pokažemo kao kolektivna politička prisutnost (subjektivna sposobnost) i eliminaciju (ili nepostojanje) pretpostavke da ćemo pristati na status quo, da ćemo stajati po strani i nećemo ništa učiniti jer su nam oduzeli naše živote i budućnost (organiziranje posljedica subjektivne sposobnosti). S ‘Okupirajmo’, na pozornicu smo postavili novi politički subjekt. Sve je promijenjeno.

Kolektivni otpor opet je moguć

Shvaćanje ‘Okupirajmo Wall Street’ kao poprišta događaja uzima u obzir određeno ponavljanje, promišljanje ili uključivanje sebe. To promišljanje označava događaj poprišta kao subjektivaciju, nametanje novog tako-bitka. Parafrazirajući Badioua, ‘Okupirajmo’ je “uglavljen u svim sastavnicama koje su uzrok njegove egzistencije”.[iv] ‘Okupirajmo’ je više od zbroja svojih dijelova. To su dijelovi i zbroj. Oni koji se opiru žele pokazati da se politika i tijelo pokreta mogu shvatiti kao glas te “dodatne” dimenzije, način na koji je pokret sastavnica samog sebe. Puki empirijski opis ne može prikazati taj višak povrh njegovih sastavnica, a to je pokret.

Osim što je poprište događaja, pokret oko ‘Okupirajmo Wall Street’ je organiziranje sposobnosti i intenziteta, politička forma za nespojivost, nepremostiv raskol između kapitalizma i naroda. Pojmiti ‘Okupirajmo’ kao političku formu znači shvatiti ga kao konfiguraciju opozicije u posebnom društveno-povijesnom kontekstu. Nazvati ‘Okupirajmo’ političkom formom za nespojivost kapitalizma i naroda znači reći da ima specifičan i temeljni sadržaj i da je taj sadržaj koncentracija intenziteta oko raskola kapitalističkog neuspjeha kao ekonomskog sustava koji je primjeren kapacitetima, potrebama, zahtjevima i kolektivnoj volji naroda. S jedne strane, s tim isticanjem raskola između kapitalizma i naroda istinu pokreta pronalazi se u klasnoj borbi, u antagonizmu eksploatatora i eksploatiranih, onih koji imaju i onih koji nemaju, bogatih i svih ostalih. S druge strane, isticanje raskola između kapitalizma i naroda označava promjenu u kontekstu klasne borbe, kontekst je promijenjen pa govoriti o dvije velike sukobljene klase, kao što su proletarijat i buržoazija, više nije samorazumljivo i neupitno kao nekad. Sada se čini kao da je kapitalizam posvuda, pa se onda kapital pojavljuje u svojim komunikacijskim, društvenim i emotivnim – dakle svojim općim – dimenzijama.

Kako onda ‘Okupirajmo’ oblikuje opoziciju u svom i našem kontekstu? Kako sam rekla u četvrtom poglavlju, naš kontekst je poklapanje komunikacije i kapitalizma u jednoj formaciji koja potiče angažman i sudjelovanje kako bi ih zarobio u emotivnim mrežama masovnih personaliziranih medija. Te mreže materijaliziraju jedno protuslovlje. One proizvode opće, kolektivne informacije i komunikacijsku kašu emocija i ideja koje kolaju. A ipak te mreže također pretpostavljaju i učvršćuju individualizam pa se opće prihvaćene ideje i stajališta sve manje shvaćaju kao samosvjesni kolektiv nego kao virusi, rulja, trendovi, trenutci i rojevi, kao da je kolektiv puki objekt epidemiologije (neka utjecajna ideja ili slika “postaje virulentna”). Događaj ‘Okupirajmo’, sposobnost ‘Okupirajmo’ da intervenira u naš kontekst, da smo zbog njega mi i kontekst drugačiji nego što smo prije bili, treba shvatiti ne kao kontinuitet s komunikacijskim kapitalizmom nego kao proboj, kao rupu ili raskid. Ako ‘Okupirajmo’ samo ponudi mreže, robne marke i pojedinačne odabire, onda se neće razlikovati od onoga što imamo. Kao nerazličit, neće omogućiti pojavu novih mogućnosti. Nedostajat će mu subjektivna sposobnost.

Začudo, premda ‘Okupirajmo’ koristi komunikacijske mreže i zaslone kapitalizma, svoju energiju crpi iz avangarde discipliniranih, posvećenih aktivista koji obavljaju i podržavaju akcije na ulicama. Fizičko okupljanje ljudi na otvorenom stvorilo je nov osjećaj na američkoj ljevici da je kolektivni otpor ovdje opet moguć. Prosvjednici namjerno i otvoreno odbacuju scenarij o ljekovitim mimohodima i umjesto toga prihvaćaju nove, zahtjevne i neumoljive metode okupiranja. Oni biraju smetnju u društvu koje je tome ideološki privrženo.

Nespojivost kapitalizma i naroda

Nisu svi prosvjednici uključeni u specifično zaposjedanje cijelo vrijeme zaposjedali. Neki su spavali na tom mjestu, a zatim su odlazili na svoja radna mjesta ili u škole. Drugi nisu ondje spavali, a zaposjedali su po danu i navečer. A treći su dolazili na redovitu i dugotrajnu Opću skupštinu. Ipak, ljudi su se bez zadrške posvetili okupiranju – kako bi Lukács rekao, kao “cjelokupne ličnosti“. Okupiranje je potrajalo tjednima i mjesecima, a ljudi su se latili raznih zadaća – nabavke, pravna pomoć, tehnika, mediji, lijekovi, hrana, komunikacije, obrazovanje, direktna akcija – intenzivno sudjelovali u radnim skupinama i podržavali aktivnosti s kojima su sudjelovali u pokretu i kad nisu izravno zaposjeli prostor. Pokret je postao “svijet djelatnosti za svakoga od svojih članova”.[v]

‘Okupirajmo’ kao posvećena avangarda razbio je laž kako je “ono što je dobro za Wall Street dobro i za Main Street”. ‘Okupirajmo’ kaže da postoji podjela na Wall Street i Main Street i ta je podjela osnovna krivnja, krivnja za nejednakost, izrabljivanje i krađu. Stoga ću uzeti podjelu kao prvo od tri bitna obilježja ‘Okupirajmo’ zbog kojih ima posebnu konfiguraciju opozicije i koncentraciju intenziteta te pokazuje nove mogućnosti za formu partije.

‘Okupirajmo Wall Street’ ističe nespojivost kapitalizma i naroda. U njegovom najvažnijem sloganu, “Mi smo 99%”, statistika je pretvorena u zločin. On ga je subjektivirao. Taj slogan uzima empirijsku činjenicu o brojčanom određenju prosperiteta onih 1 posto u odnosu na onih 99 posto te politizira tu činjenicu, izdvaja je iz toka informacija kao bitnu činjenicu, koja nije samo jedna od mnogih bezbrojnih činjenica. Taj slogan možemo usporediti sa sloganima iz predsjedničke kampanje Baracka Obame 2008. godine: “Promjena u koju možemo vjerovati” i “Da mi možemo”. Impregnirani njegovim isticanjem jedinstva, zajedništva u “još boljoj uniji”, ti slogani zamagljuju podjelu, žele je potisnuti i depolitizirati.

‘Okupirajmo’ je probio rupu u toj ideološkoj slici o jedinstvu te se pojavila skrivena podjela. Političari su kukali zbog vraćanja na klasnu borbu, ali je nisu porekli. Onih 1 posto žalio se da ih ne bi trebali mrziti zbog toga što su bogati, ali nisu zanijekali temeljnu nejednakost. U jednom istraživanju Pew Research Centra, 66 posto Amerikanaca smatra da je podjela na bogate i siromašne snažna odnosno vrlo snažna, a to je povećanje za 19 posto u odnosu na 2009. godinu. To stajalište prisutno je u svim demografskim skupinama, a sve više ljudi smatra da je klasna podjela važnija društvena podjela od svih drugih podjela.[vi]

Neki iz pokreta nisu shvatili zbog čega ‘Okupirajmo’ forsira podjelu, kao da je pokret samo nastavak nade i promjene koju je obećala Obamina kampanja. Umjesto da istaknu klasnu borbu, oni su istaknuli raznovrsnost nespojivih skupina i tendencija u onih 99 posto, i demokraciju kao proces koji ih spaja. U tom shvaćanju, ‘Okupirajmo’ je svojevrsna politička pa čak i post-politička robna marka dostupna i raspoloživa svima. Zbog toga što je okupiranje taktika koja rasplamsava entuzijazam (“taktika kao robna marka”), ona može emotivno i demokratski povezati cijeli niz nespojivih političkih pozicija, u biti ona premošćuje osnovne raskole, podjele i razlike.

Tu imamo dvije greške: prvo, ignoriranje antagonizma koji povezuje pokret s njegovim kontekstom, a to je klasna borba kao današnja borba protiv proletarizacije. Drugo, briše se razlika između ‘Okupirajmo’ i sastavnica koje su uzrok njegova nastanka. Ako se poriče osnovno protivljenje Wall Streetu zbog kojeg je pokret drugačiji od politike koja mu je prethodila, onda se prihvaćanje raznolikosti uzima kao da smo i mi skup pojedinaca koji imaju poznata stajališta i mišljenja, a ne opasan kolektiv koji je izazvao nadmoćnu i nasilnu policijsku reakciju. Zbog toga se sudionici potiču da istaknu svoja individualna stajališta, umjesto da njeguju opće, kolektivno stajalište. Zbog toga se oni neprestano prepiru oko svojih posebnosti kao razlika koje se moraju izreći, a ne, na primjer, disciplinirati, potisnuti, preusmjeriti, žrtvovati ili ignorirati kao nebitne za ovu borbu.

„Taktika kao robna marka“

U “taktici kao robnoj marki” ne shvaća se da je okupiranje forma koja organizira nespojivost kapitalizma i naroda, njeno izravno i materijalno osnivanje fizičke baze u kojoj se ljudi smjelo suprotstavljaju kapitalu. Kao što je rekla Naomi Klein, za razliku od alter-globalizacijskog pokreta usredotočenog na događaj, okupiranje je kao bazu djelovanja uzelo stalno političko poprište.[vii] Zadržati određeni prostor na neodređeno vrijeme znači raskinuti s prolaznošću komunikacijskog kapitalizma i omogućiti pojavljivanje trajnije politike. Dok je tabor bio aktivan, ljudi nisu morali biti puki promatrači. Kad su saznali za okupiranje, mogli su se priključiti. Prosvjed nije bio završen. Okupiranje je svojevrsna trajnost: ljudi u tome sudjeluju dok se “to ne obavi”, dok se ne promijene osnovne prakse u društvu i svijetu. Treba reći da je to i prednost i nedostatak. Zaposjedanja nisu ni ekonomski samoodrživa niti su taktički izabrana kao mjesta s kojih će se zauzimati teritorij (na primjer, ulicu po ulicu dok se ne zaposjedne cijeli grad), pa onda imamo problem razmjera koji je ugrađen u njihovu formu. Ali, umjesto da se pozabavi tim problemom razmjera, “taktika kao robna marka” ga zaobilazi jer “okupiranje” shvaća kao metode koje se vrlo jednostavno mogu kopirati (a okupiranje je ustvari vrlo teško i zahtjevno!).

U “taktici kao robnoj marki” naglašava se fleksibilnost i prilagodljivost, pa se onda okupiranje u potpunosti uklapa u kapitalizam. Kad je sužen na “taktiku kao robnu marku” ili “taktiku kao generator emotivnog vezivanja”, ‘Okupirajmo Wall Street’ nije ni nova politička subjektivacija. To je platforma koju svatko može koristiti po svom nahođenju. U tom smislu, ‘Okupirajmo’ je samo još jedna vrsta informacijskog i emotivnog sadržaja koji se ukazuje na našim ekranima i snažno se proživljava dok se ne pojave druge slike. Uklapa se u sustav koji navodno odbacuje.

U retorici pokreta postoje slični problemi s isticanjem pluralnosti i uključivosti. Glatko se uklapaju u komunikacijski kapitalizam i onda se briše klasni antagonizam kao suština pokreta, kao da je pokret bio puki tjelesni internet u koji ljudi mogu postavljati sadržaje, blogirati, brbljati i mudrovati, a ne moraju živjeti i prilagoditi se neshvatljivosti drugih zbog zajedničkog cilja. Po internetu ionako kruže svakojake ideje i mogućnosti, stoga doprinos pokreta nije njegova sposobnost da ih ponudi. Ljudi ionako organiziraju događaje, formiraju digitalne skupine i raspravljaju. Mogu se okupiti i u šatorima na pločnicima, ako čekaju u redu za kino ulaznice ili na veliku rasprodaju u Wal-Martu.

Komunikacijski kapitalizam je otvoreno i promjenjivo područje. On je uključiv, sveobuhvatan, pokretan i prilagodljiv. Uključivost kao obilježje pokreta nije ništa novo ni drugačije. To je jedna sastavnica ‘Okupirajmo’ koja se potpuno uklapa u komunikacijski kapitalizam kao kontekst pokreta. Nova je (bar u zadnjih trideset godina) organizirana kolektivna opozicija kapitalističkoj eksproprijaciji naših života i naše budućnosti (sad trebam reći da ta organizirana kolektivna opozicija – pa i u njenoj još uvijek frustrirajuće nedovršenoj i krhkoj sadašnjoj formi – isto tako označava razliku između događaja pokreta i našeg prethodnog vremena sa svakojakim malim socijalističkim i komunističkim partijama, neke su podržale Obamu, a neke ne žele djelovati kao narodna fronta; prije ‘Okupirajmo’ one su izgubile bilo kakvu sposobnost koju su nekad možda imale da omoguće kolektivno nametanje opozicije kapitalizmu; vidjet ćemo hoće li se prilagoditi). Suočen s višekratnim deložacijama i masovnom policijskom reakcijom na zaposjedanja, ‘Okupirajmo’ se suočio s izazovom da raskol ostane prisutan i realan, nespojivost okupiranja, ustaljene medijske prakse i pojedinačnog otpora koji je već postao lažna opozicija te se potiče u svakodnevnom životu.

Odbacivanja zastupanja su pogrešna

Nije lako zadržati podjele kako se ne bi izgubile u komunikacijskom kapitalizmu. Kapitalističko društvo ionako je podijeljeno, u njemu postoje mnogi raskoli, ispuštanja i greške. Stoga ‘Okupirajmo Wall Street’ nije samo podijelio. On nasilno upisuje podjelu. ‘Okupirajmo’ zagovara podjelu, a zbog tog zagovaranja podjela je još nešto. Ona je onda uvećana za svoje zagovaranje. Bez te nasilno upisane podjele, podjela bi bila puko račvanje i cijepanje, dakle u potpunosti bi se uklopila u komunikacijski kapitalizam. ‘Okupirajmo Wall Street’ pokazuje nove načine shvaćanja partijskog rada, iznova osmišljava zastupanje kao aktivno, samoovlašteno zagovaranje podjele u odnosu na privid antagonizma. ‘Okupirajmo’ u novoj politici zastupanja, ne briše, ne premješta niti prevladava podjelu. Ona se zagovara i povezuje s osnovnim antagonizmom kapitalizma: klasnom borbom.

Neki kažu da je ‘Okupirajmo’ u potpunosti raskinuo sa zastupanjem i zastupničkom politikom.[viii] O tome postoje dva međusobno povezana tumačenja. U jednom se ističu pojedinačni subjekti koji sudjeluju u pokretu. U drugom se ističe veza pokreta i njegova konteksta s onima izvan njega. U prvom odbacivanju zastupanja kaže se da nitko ne može ili ne bi trebao govoriti u ime drugog zbog toga jer se onda oni “u čije se ime govori” lišavaju autonomije. U tom shvaćanju, delegirana autonomija nije nikakva autonomija nego pokoravanje nekom stajalištu, volji i odluci drugog (kao da su kolektivna akcija i zajednička borba puko okupljanje bez podčinjavanja, stege ili preobrazbe). Dakle, kako bi se poštovala autonomija svakog člana, pripadnici pokreta moraju se ohrabriti da sudjeluju samo u onim akcijama za koje su dali pristanak i shvatiti da u pokretu postoje razni heterogeni procesi; ako se oni koji govore o sukobljenim, neusklađenim interesima gurnu po strani, ušutkaju, kasnije će se sigurno vratiti s osvetničkim žarom. Drugo odbacivanje zastupanja proširuje prvo, pa se kaže, kao što nitko ne može govoriti za drugog, nitko ne može govoriti za pokret. Pokret nema vođe. Zbog toga što je ‘Okupirajmo’ mnogostrukost u neprestanoj mijeni ljudi i metoda koji ga tvore, svaki pokušaj zastupanja pokreta nužno će ga ograničiti, osuditi i negirati, njegov potencijal će suziti na unaprijed zadane uvjete i očekivanja vladajućeg sustava. Kaže se da bi se onda neki glasovi i interesi uzdigli nad drugima, obnovila bi se hijerarhija koji pokret želi svrgnuti. Stoga je očekivano da kad se neki glasovi i interesi pojave kao vodeći, kao dominantni ili popularniji, kod nekih članova to izaziva određenu nesigurnost i paranoju zbog dvosmislenosti – zbog čega svi govorimo da je ovaj pokret potpuno horizontalan kad se vidi da nije?

Odbacivanja zastupanja su pogrešna. U shvaćanjima ‘Okupirajmo’ kao post ili antizastupničkog odbacuju se podjele i stoga se ne vidi nova forma političkog zastupanja koju ‘Okupirajmo’ osmišljava. Oni koji kažu neka svatko govori u svoje ime odriču se podjele unutar osoba. Oni pretpostavljaju da pojedinac može dobro shvatiti i zastupati svoje interese, pa ne žele vidjeti da su subjekti u sebi podijeljeni, da nisu osvijestili svoje želje i porive koji ih motiviraju. Štoviše, kad pojedinca uzimaju kao primarno mjesto i temelj političkih odluka, oni koji pobijaju zastupanje ne shvaćaju kako su subjekti oblikovani u kapitalizmu. Oni govore liberalnim jezikom o autonomiji i kapitalističkim jezikom o izboru, a ne vide pristranosti, iskrivljenja i privrženosti koje strukturiraju pojedinačne subjekte. Kao da nisu u stanju pojmiti vlastitu kritiku te prerano odustaju od nje. Ako zastupanje isključuje i hijerarhizira, onda se ti procesi odvijaju u osobama i između njih (to nije samo spoznaja iz psihoanalize nego i iz bezbrojnih rasprava o formiranju subjekta, disciplini i normiranju).

Novo osmišljavanje politike zastupanja

Oni koju govore o nemogućnosti zastupanja ‘Okupirajmo’ također odbacuju podjelu između osoba. Oni su površno shvatili podjelu pa prihvaćaju gotovo populističku tezu o organskoj društvenoj cjelini. Stoga je očekivano da se hijerarhija – bilo da je nastala zbog umijeća, povlastica, truda ili kontingencije – nužno i neizbježno sukobljava s tezama o horizontalnosti i razočaranim ljudima koji uvijek sumnjaju u postojeće i potencijalne vođe. Očekivano je da ideologija bezliderstva rađa sumnju – ne postoje jasne i otvorene metode za biranje i svrgavanje vođa. Pridošlicama to je tajnovito, kao da neka tajna elita iza pozornice vuče konce. U tom smislu, neki članovi ‘Okupirajmo’, u strahu da se ne isključe potencijalne mogućnosti, isprva su htjeli izbjeći suočavanje s osnovnim podjelama u pokretu. Zagovarali su fokusiranje na konkretne zadaće zaposjedanja. Međutim, rezultat je bilo sužavanje podjele na račvanje (drugim riječima, njena sublimacija). Ljudi su se bavili svojim projektima, neprestano se grupirali na osnovu postojećih interesa i znanja, slijedili su obrasce koji dominiraju u komunikacijskom kapitalizmu i nisu uspjeli sačuvati rupu koja je probijena na Wall Streetu čak ni kad su prokopali nekoliko manjih rupa. Aktivna fantazma u inzistiranju na nemogućnosti zastupanja ‘Okupirajmo’ je fantazma o raznolikosti bez antagonizma, o razlici bez podjele.

Pokret ‘Okupirajmo’ združio je razne političke struje, različite stupnjeve radikalnosti i svakojake interese i težnje. Ali to ne znači da je zastupanje prevladano. Naprotiv, ta širina govori o neminovnosti zastupanja kao i o temeljnoj otvorenosti i prilagodljivosti. Koje se akcije uklapaju u pokret, koje treba poduzeti i kako ih neposredno povezati, to su otvorena pitanja. Pluralnost u neprestanoj mijeni je uvjet zastupanja, a ne njegovo prevladavanje. Oni koji ‘Okupirajmo’ tumače kao post ili antizastupanje pogrešno shvaćaju pluralnost kao negativno ograničenje zastupanja, a trebali bi pluralnost uzeti kao pozitivan uvjet zastupanja. ‘Okupirajmo Wall Street’ ustvari nije pokret 99 posto stanovništva Sjedinjenih Država (ili svijeta) protiv onih 1 posto na vrhu. To je pokret mobiliziran oko okupiranog Wall Streeta u ime tih 99 posto. Pokazujući podjelu u temeljnom antagonizmu koji je ‘Okupirajmo’ raskrio, on zastupa nepravdu raskola između bogatih i svih ostalih.

Kritičari zastupanja ne shvaćaju kako je ‘Okupirajmo’ iznova osmislio politiku zastupanja zbog toga jer je njihova predodžba zastupanja usko povezana s parlamentarizmom. Točno je da ‘Okupirajmo’ zazire od opće prihvaćene izborne politike. Točno je da ‘Okupirajmo’ odbacuje ukorijenjene hijerarhije s kojima se uvijek organiziraju političke stranke. Ali te činjenice ne pobijaju zastupanje. Umjesto toga, one govore o odbacivanju suvremenog političkog i ekonomskog sustava zbog toga jer nije u stanju adekvatno zastupati volju naroda, volju koja je u sebi podijeljena te se jedino u podjeli može zastupati.

‘Okupirajmo’ kao dodatna dimenzija

Lacanova analiza separacije može nam pomoći da shvatimo kako ‘Okupirajmo’ zastupa podjelu. Lacan separaciju opisuje kao preklapanje dva manjka. Kako je Žižek rekao, kad je hegelijansko razotuđenje čitao kao separaciju, “kad se subjekt suoči s manjkom u Drugom, on reagira s postojećim manjkom, sa svojim vlastitim manjkom”.[ix] Drugim riječima, subjekt ne samo da shvaća da on ne zna, nego da ni Drugi ne zna. Oboje su manjkavi. Hoću reći da ‘Okupirajmo’ preoblikuje zastupanje kao isticanje preklapanja dva manjka, a zbog toga je pokret odvojen od svog konteksta. Sažeto u tri teze: 1. ‘Okupirajmo’ uviđa manjak u velikom Drugom (a to je, nespojivost kapitalizma i naroda, posljedični neuspjeh liberalne demokracije zbog toga jer to je politička forma kapitalizma, i sveukupni pad simboličke učinkovitosti kao obilježja komunikacijskog kapitalizma). 2. ‘Okupirajmo’ reagira isticanjem svog manjka, kao prekarnosti (dug, nezaposlenost, deložacija), ne-znanja (nitko ustvari ne zna što treba učiniti, kako stvoriti funkcionalan egalitarni sustav proizvodnje i raspodjele), ili nedovršenosti (pokret nije cjelina ili jedinstvo; tvore ga razne, sukobljene skupine i interesi). I 3. ‘Okupirajmo’ imenuje ili zastupa preklapanje ta dva manjka. On se nameće kao “dodatna dimenzija” osviještenog pokazivanja tog preklapanja.

‘Okupirajmo Wall Street’ kombinira antizastupničku retoriku i intenzitet činova zastupanja. Malo ih je koji žele da budu zastupljeni, a mnogi žele zastupati. Vrlo često na video snimkama i fotografijama pokreta vide se ljudi kako snimaju i emitiraju – zastupaju – pokret. Točno je da su neke snimke akcija prenošenih uživo na internetu prezentirane kao novinarstvo. One se razlikuju po tome jesu li se postavili kao građani-novinari-aktivisti ili kao objektivni reporteri koji prate vijesti koje su veliki mediji zanemarili. Drugi svoje tweetove, fotografije, video snimke i izvještaje shvaćaju kao bitne sastavnice svog aktivizma: pomoću tog medijskog sadržaja oni šire svijest o pokretu, informiraju ljude o postojećim i budućim akcijama, i aktivno rade na privlačenju zainteresiranih na skupove i prosvjede. Treći, promišljeniji aspekt tih zastupničkih praksi pojavio se kad se slike i izvještaji dijele zbog zajedničke stvari, u zajedničkoj vezi s okupiranim Wall Streetom: taj aspekt je samoorganiziranje pokreta kao osviještene kolektivne prakse. Zajedno, u uzajamnoj povezanosti, razni medijski prijenosi i slike preoblikuju shvaćanje što se može učiniti u kolektivnoj akciji.

Komu je to namijenjeno? Koga zamišljamo kako gleda prijenose i šalje dalje ili distribuira slike? Ako je imaginarna publika “bilo tko” ili “svatko”, onda prihvaćamo i ponavljamo očekivanja komunikacijskog kapitalizma, vrednovanje tražimo izvan pokreta i bavimo se medijima i sredstvima, a ne podjelom i ciljevima. A ako smo mi publika, ako smo mi kolektiv onih koji se pozivamo da budemo novi pokret naroda protiv kapitala, onda smo hrabriji i jačamo svoju vjeru u političku formu ‘Okupirajmo’.

Novi osjećaj kolektivne moći 

Treći bitan aspekt ‘Okupirajmo’ kao poprišta događaja i političke forme je kolektiv. Pokret raskida s dominantnim tendencijama o specifikaciji pitanja i identiteta te kombinira glasove kako bi pojačao njihovu opozicijsku političku snagu. Kako sam već rekla, umjesto lakoće Idemo-Dalje “klikanja”, on uzima zahtjevne i naporne metode podrške okupiranju. Naravno da su sudionici okupiranja bili avangarda – njih su posvetile, disciplinirale i ujedinile metode raspršenog političkog područja. ‘Okupirajmo’ organizira tjelesnu prisutnost velikih skupina na otvorenom, na vidljivim, urbanim prostorima, u političkim akcijama koje nije ovlastio ni kapital ni država nego kolektivna politička volja naroda. Samopostavljene metode politiziranog kolektiva uvećavaju specifične kontradikcije u današnjoj organizaciji kapitalističke države, kao što je odnos između javnosti i privatnog vlasništva (odnos koji je manipuliran i prikriven u umreženim komunikacijskim platformama) i razliku između legalnog i ilegalnog (na primjer, ‘Okupirajmo Wall Street’ se koleba između akcija koje osporavaju kapitalističku državnu moć i pozivanja na zakon da ih zaštiti kad izvršavaju te akcije). Otvoreno rečeno, ‘Okupirajmo’ radi ono što je Lenjin namijenio revolucionarnoj partiji: uspostavlja i održava kontinuitet opozicijske borbe kako bi se sve više ljudi priključilo pokretu.[x] On gradi kolektiv.

U komunikacijskom kapitalizmu, ljudi mogu praktički biti nazočni na svakojakim brojčano velikim skupovima. Pojedinci mogu bez većih problema prijeći urbana područja (napose ako poštuju klasna, rasna i spolna pravila). Kapital i država mogu organizirati i potaknuti ogroman broj ljudi da dođu na ovo ili ono mjesto. ‘Okupirajmo’ – okupiranje kao taktika – samosvjesno i namjerno preslaguje te sastavnice u specifičnu političku formu koja intervenira kao nova politička subjektivacija, ona koja daje novi osjećaj kolektivne moći.

U raspravi o Pariškoj komuni kao događaju, Badiou piše kako je onima koji nisu postojali dana “politički maksimalna egzistencija”.[xi] Kad ono što nije postojalo sada postoji, neki drugi element više ne postoji. U ‘Okupirajmo Wall Street’, kolektiv i osviješteno pokazivanje našeg kolektiviteta razara našu dotadašnju političku nemoć, našu dotadašnju podložnost uvjetima i okviru komunikacijskog kapitalizma. Sad možemo s pravom reći “mi”. Pokret je forma koja nas ohrabruje i daje nam vjeru da to činimo. Ne moramo se povući u političku nemoć raspršenih pojedinaca suočenih sa silom kapitala i države niti u ideološki imaginarij o jedinstvenim, snažnim i cjelovitim pojedincima koji samostalno grade svoju sudbinu.

Međutim, ne moramo se bojati da priznamo da uvijek postoji nepovjerenje u kolektiv. Kad ljudi osjećaju svoju kolektivnu snagu na mimohodima i prosvjedima, u pokličima s kojima pokazuju svoju snagu (“narod, ujedinjen, nikad neće biti poražen; “mi smo 99 posto”), u konsolidaciji glasova preko Narodnog mikrofona, ipak postoji strah od hijerarhije, neprozirnosti, vodstva, delegacije, institucionalizacije i centralizacije. Ljudi možda slute, boje se i potiskuju svoj i tuđi užitak (u moći ili pokoravanju), pa ne vjeruju jedni drugima kao učesnicima u zajedničkoj borbi. S jedne strane, oni imaju individualan osjećaj da to moraju sami učiniti (ili da bar saznaju sve pojedinosti o tome što je učinjeno). Oni ne vjeruju da će drugi to učiniti kako treba, na njihov način, oni ne vide solidarnost u sebi i drugima. S druge strane, neki od nas u isti mah stavljaju taj osjećaj da se nešto učini u druge. Mi mislimo da netko drugi to čini ili da zna što se događa. Mi kažemo, “pa, pričekajmo da vidimo što će biti”, kao da smo isključeni iz pokreta ili smo izvan njega, kao da je pokret djelovanje drugih. To je naličje sumnje u vođe – netko drugi vuče konce. To je također i neka vrst delegacije bez delegacije, odnosno delegacija bez zastupanja zbog toga jer se zadržava fantazma o autonomiji i poriče pojavljivanje, funkcija i potreba za vođama (a to se ipak nesvjesno prihvaća).

Nekakva partija je potrebna

U kontekstu općeg nepovjerenja u politički i ekonomski sustav Sjedinjenih Država, vrlo mnogo ljevičara vjerovalo je da autonomija, fragmentacija i disperzija mogu nadomjestiti solidarnost. Uzmimo, na primjer, emotivno kolebanje između shvaćanja da pokret crpi energiju iz golemog broja okupljenih ljudi na nekom mjestu i shvaćanja da su mreže lokalnih, posebnih i najčešće privremenih metoda najbolji model za pokret (a ne kontekst u kojem smo započeli i koji gradimo). U tom smislu, postoji bojazan od metoda uključivanja i isključivanja, konkretnih problema s različitim sposobnostima izražavanja i suradnje, kao i od raznih prilika za sastajanje, raspravu i sudjelovanje. Na skupovima na kojima se neki osjećaju kao da grade novi svijet, drugi se osjećaju kao da trate vrijeme, mlate praznu slamu i ništa ne rade.

Što je alternativa? Povjerenje u našu želju za kolektivom. To znači shvatiti da je autonomija uvijek i jedino kolektivni proizvod, fragmenti su dijelovi sve većih cjelina, a raspršenost je samo naličje okupljanja. Tu možda razmišljamo o dinamici, a ne o ili/ili: raspršene lokalne akcije su bitne, one jačaju kad su povezane u pokretu koji je u stanju okupiti golemo mnoštvo na masovnim događajima. A ti masovni događaji nisu samo puki spektakli, nisu samo puki trenutni pokazatelji narodne volje, ako su osnaženi posebnim rezultatima posebnih, ciljanih kampanja. To je po mnogo čemu bila bitna sastavnica ‘Okupirajmo’. Ipak, u retorici pokreta prečesto se prokazuje centralizacija i veliča lokalno jer ti ljudi jedino vjeruju u lokalno i svoju zajednicu.

U tom smislu i snažnim strukturama, strukturama koje se mogu razvijati, trajnim strukturama, potrebne su vertikalne i dijagonalne sastavnice, a ne samo horizontalne. Ponovit ću da je to bilo očito i točno za pokret, a ipak retorika ‘Okupirajmo’ veliča samo horizontalnost, a vertikalnost se shvaća kao opasnost koja se mora suzbiti na svakom koraku. Dijagonalnost je potpuno zapostavljena, dakle nismo uložili dovoljno truda da organiziramo strukture odgovornosti i opoziva.

Kolektivna moć nije puko druženje. To je zajedništvo. A zajedništvo zahtijeva spremnost da se žrtvujemo za druge. Mnogi su to već učinili, a ipak pokret im to ne priznaje jer u svom jeziku veliča i vrednuje autonomiju nauštrb kolektiva. Kolektiv je prisutan u zajedničkom jeziku i zajedničkim akcijama pokreta, ali ne po sebi i za sebe. On se katkad ističe, a katkad proživljava. Ali to mora biti kolektivna želja i mora se kolektivno graditi – otud potreba za partijom.

Ukratko, pokret ‘Okupirajmo’ pokazuje zbog čega je nekakva partija potrebna jer je partija otvoreno iskazivanje kolektiva, struktura odgovornosti, prihvaćanje različitih sposobnosti i sredstvo za ostvarenje solidarnosti. Ona nam daje i smisao za formu koju ta partija može imati: osviješteno isticanje preklapanja dva raskola kako bi se očuvala kolektivna želja.

Revolucija je aktualnost

Neki lenjinističku partiju opisuju kao sablast užasa, kao ostatak neuspješne revolucije terora koja se po svaku cijenu mora izbjeći. U toj predodžbi (u koju možda nitko zaista ne vjeruje, ali čini se da je mnogi intuitivno naslućuju), komunizam je sužen ne samo na aktualnost (koja je uvijek nužno razbijena, nedovršena, nesvodiva na sebe i bremenita neostvarenim potencijalima iz prošlosti) nego na parodiju određene aktualnosti, aktualnosti koja se ustvari iz raznih perspektiva s vremenom promijenila. U tom suženju (to je trajan proces), aktualnost je nadomjestila jedna nemoguća figura, figura koja je toliko konačna da je nesposobna za revolucionarnu promjenu. Kruta, isključiva, dogmatska – nije lako shvatiti kako bi takva partija mogla uopće funkcionirati u revolucionarnoj situaciji, a nekmoli pridobiti članstvo: kako će nagovoriti ljude da dođu, da marširaju, da pišu i dijele novine, da stave glavu na panj? Kako će rasti i širiti se?

S druge strane, Lukács u analizi lenjinističke partije piše o organizaciji koja je formirana kao subjektivacija dva manjka, kaosa revolucije i ne-znanja partije.[xii] Lukács kaže da Lenjinova partija pretpostavlja aktualnost revolucije. To je politička organizacija temeljena na činjenici revolucije, na činjenici da je područje politike otvoreno, da se mijenja i da se revolucije događaju. Revolucije nisu mesijanski događaji u kojima božanstva koja se odavno čekaju interveniraju u ljudske poslove. One su rezultati, uvjeti i učinci politike s kojom se države ruše, razgrađuju, distribuiraju, preoblikuju, preusmjeravaju. U kaosu revolucije, strujanja koja vuku na jednu stranu mogu naglo promijeniti smjer. Zbog toga što je revolucionarna situacija obilježena nepredvidljivošću i neredima, nema tog neumoljivog zakona povijesti koji će dati smjernice ili upute koje revolucionari mogu slijediti kako bi izvojevali pobjedu.

Revolucija je aktualnost, a to znači da se odluke, akcije i presude ne mogu vječno odgađati. Kad ih donesemo, mi smo potpuno izloženi našem manjku zaštite u povijesti, kaosu revolucionarnog trenutka. Moramo vjerovati da će u revolucionarnom procesu nastati novi savezi, društveni odnosi, umijeća i vjerovanja, da ćemo u njemu stvoriti nešto drugo, nešto što nismo mogli ni zamisliti. Za lenjinističku partiju, čekati, odgađati dok ne budemo sigurni, dok ne saznamo, znači podbaciti u sadašnjosti.

Aktualnost revolucije zahtijeva disciplinu i pripreme, ne zbog toga jer komunistička partija može točno predvidjeti sve što će se dogoditi – ne može – ne zbog toga jer ima nepogrešivu teoriju – nema je. Njena teorija, kao i kontekst u koji je postavljena, otvorena je za bespoštednu kritiku, iskušavanje i reviziju. Disciplina i pripreme omogućavaju partiji da se prilagodi okolnostima, umjesto da je okolnosti oblikuju i definiraju. Partija mora biti konzistentna i fleksibilna zbog toga jer je revolucija kaotična. Dakle, aktualnost revolucije je stanje osnovnog ne-znanja za koje se partija može pripremiti. To je stanje koje zahtijeva reakciju, ako partija želi biti odgovorna eksploatiranom i potlačenom narodu, ako želi funkcionirati kao komunistička partija.

Partija ne prevladava suprotnosti, ona ih izražava

Komunistička partija je nužna zbog toga jer ni kapitalistička dinamika ni masovna spontanost po sebi ne proizvode proletersku revoluciju koja će ukinuti izrabljivanje i ugnjetavanje naroda. U revolucionarnom razdoblju združuju se i miješaju mnoge, promjenjive skupine i klase. Preklapaju se razne spontane tendencije, stupnjevi klasne osviještenosti i ideološka uvjerenja. Lenjinistička partija ne zna što narod želi. To je forma za bavljenje s rascjepom u narodu, njihovim ne-znanjem o tome što oni, kao kolektiv, žele. Kao što je Lukács napisao: “Kad bi se moralo čekati da proletarijat uđe u odlučujuću bitku jedinstveno i jasno, ne bi nikad bilo revolucionarne situacije.”[xiii] Partija zna da taj manjak znanja ne smije blokirati akciju zbog toga jer ne može osujetiti aktualnost revolucije. Dakle, partija je organizacija postavljena u poklapanju dva manjka, otvorenosti povijesti te u svom ne-znanju.

Komunistička partija okupira to poprište i subjektivira ga; ona daje formu političkoj subjektivnosti jer djeluje u “maksimalnoj solidarnosti i potpomaganju svih potlačenih i izrabljivanih u kapitalističkom društvu”.[xiv] Ta posvećenost zahtijeva neprestanu interakciju s proletariziranim narodom koji se bori. Konstantna interakcija uzrok je dvostruke dinamike u partiji. S jedne strane, ona mora biti strogo disciplinirana. S druge, mora biti fleksibilna i prijemčiva, sposobna da uči i prilagođava se situaciji koja se neprestano mijenja. Dok uči od masa koje se bore, partija daje metodu s kojom one mogu shvatiti svoje akcije i izreći svoju kolektivnu volju, kao što psihoanalitičar omogućava učesniku analize da osvijesti svoju želju.[xv]

Moglo bi se reći da je moje čitanja Lukácsa, kako bih lenjinističku partiju opisala kao formu koja reagira na manjak i kontingenciju, u najmanju ruku selektivno. U toj kritici mogle bi se navesti Lukácseve riječi da “stoga što partija iz spoznaje totaliteta društva zastupa interese cijelog proletarijata (i kroz to posebno interese svih potlačenih, budućnost čovječanstva), ona mora u sebi ujediniti sve suprotnosti u kojima se izražavaju ti zadaci postavljeni od centra društvene cjeline”.[xvi] Ta kritika je promašila svoj cilj: suprotnosti se ne razrješavaju njihovom ujedinjenjem. Partija ne prevladava suprotnosti, ona ih izražava kao suprotnosti. Lenjinistički revolucionari preuzimaju zahtjeve i sukobe revolucije. Oni postavljaju kaotičnu i neizvjesnu revolucionarnu situaciju. U tom smislu, lenjinistička partija ne može biti partija koja narodu postavlja zahtjeve; to je partija koja narodu pokazuje zahtjeve koje je narod već postavio sebi, ali ih još uvijek ne može prihvatiti.

Komunistički horizont pokreta postaje vidljiv

Postoji okupiranje i postoji njegova politizacija. Kao organizirana opozicija kapitalizmu, politička forma okupiranja upisuje raskol kako bi antagonizam postao vidljiv, a to upisivanje nameće kao podjelu između 1 posto i svih ostalih. Neki nisu shvatili kako je događaj pokreta raskinuo sa svojim kontekstom, pa nisu htjeli priznati silinu podjele i zbog toga se odupiru politici koja je stvorena. Radije su govorili da je ‘Okupirajmo’ nepristran, post-politički. Pokret je stoga imao liberalne i kapitalističke (Lukács i Lenjin bi rekli “buržoaske”) elemente zbog toga jer to je naša ustaljena navada, naš način na koji isprva razmišljamo, djelujemo i reagiramo. Podcjenjujući krizu kapitalizma i precjenjujući sposobnost demokracije da stvori političku promjenu, neki glasovi u pokretu htjeli su poreći podjelu koju oni utjelovljuju.

Uloga partije je inzistiranje na podjeli. Partija politizira jedan dio. Komunistička partija politizira onaj dio koji nije bilo koji dio, pa uzima osnovni raskol u narodu i subjektivira ga kao kolektivnu želju za kolektivom. Njena zadaća nije ispuniti ili zadovoljiti tu želju (to je nemoguće), nego je održati i njegovati kao želju. U današnjem kontekstu, komunikacijski kapitalizam želi uvući naše političke težnje u svoje zatvorene krugove. Pokoravanje njegovim uvjetima doima se prirodno, nužno, to je jedini način borbe: moramo sudjelovati na izborima; naše akcije moraju imati dobar medijski sadržaj; potreban nam je slogan koji će biti virulentan. To je pokret kao roba i pomodnost. Partija daje formu za otpor tim uvjetima, lažnom izboru kompromis ili ništa (nepostojanje, neuspjeh, nevažnost) koji je uzrok ljevičarske melankolije. Kao organizacija manjka, ona biranje raskola pretvara u biranje moći kolektivne želje.

Tek kad se ‘Okupirajmo Wall Street’ čita kao istrajnost raskola želje, dakle u kontekstu komunističke partije kao forme, komunistički horizont pokreta postaje vidljiv. Na koji zločin pokret reagira? Na koje procese? Nevjerojatan proboj koji je pokret učinio rezultat je njegova organiziranja radikalne kolektivne reakcije na kapitalizam. Ako se pokret čita na neki drugi način onda se on utapa u onom što već kruži, kao pojedinačni prilozi, u emotivnim mrežama komunikacijskog kapitalizma.

Što oni hoće? Što vi hoćete?

Ali što oni hoće? Što vi hoćete? Pitanje o zahtjevima ispunilo je početne tjedne i mjesece ‘Okupirajmo Wall Street’ s beskonačnim otvaranjem želje. Gotovo nepodnošljivo, pomanjkanje zahtjeva usredotočilo je interes, strah, očekivanje i nadu u pokretu. U tim trenutcima, okupiranje je funkcioniralo kao raskol koji je histerizirao velike medije, a možda i javnost koju je stvorilo. Što pokret hoće – od nas? Što zahtijeva – od nas?! ‘Okupirajmo Wall Street’ bio je Drugi koji je probudio političku želju, primorao je ljude da shvate kako je njihov kompromisni izbor liberalne demokracije i neoliberalnog kapitalizma sublimirao i izdao njihovu želju… a zbog čega? Zbog opće proletarizacije, globalnog zatopljenja i sloma privrede?

Suvremeni komunisti imaju zadaću da organiziraju pojedince. (Poznato je da se Lukács još 1920-ih uhvatio u koštac s kapitalističkom hiper-individualizacijom.) Neki od nas u SAD-u, UK i EU djeluju u ideološkom kontekstu koji veliča pojedinca, njegov jedinstven glas i dragocjeno mišljenje. Kolektiv je shvaćen kao zagušljiv i opresivan ili je romantično, komunitarsko tlo autentičnog identiteta (etničkog, rasnog, vjerskog ili nekog drugog). To ideološko shvaćanje skreće pozornost s bespomoćnosti pojedinaca da kao pojedinci reformiraju sustava koji određuje njihove živote (sustavna promjena zahtijeva organiziranu moć skupine) na širi opseg mogućnosti za individualnu potrošnju i izražavanje sebe. Te mogućnosti nude se kao svojevrsni mamac ili nagrada, kao ono posebno nešto koje kolektiv prijeti da preuzme ili zabrani, pa se zamagljuje činjenica da za veliku većinu te mogućnosti postoje samo kao prisilne mogućnosti, a ne kao realno iskustvo slobode.

Što oni hoće? Što vi hoćete? Kao da partija želi ukrasti naš užitak, konkretizirat će i istodobno ugroziti naše pojedinačne glasove i izbore (i potencijal za slavu i bogatstvo). Ipak, u pitanju što partija hoće odnosno bojazan mnogih na ljevici od partije vidi se ista prijenosna inverzija koja funkcionira u zahtjevu za zahtjevima koji je upućen ‘Okupirajmo Wall Streetu’ – što partija traži od mene? – kao da će nam partija reći što nam je činiti, što zahtijevati. Možda je tu skrivena želja za partijom koja nam može reći što želimo i kako se toga dočepati. Operativna fantazma je da partija zaista zna kako organizirati društvo. A možda je to skrivena želja za partijom koja nas može prisiliti da učinimo ono što potajno želimo te će nam dati potrebno dopuštenje i sredstva kako bismo uživali. Mi možemo potući naše neprijatelje, sve im oduzeti i biti na ispravnoj (lijevoj) strani povijesti! Ljevičari s pravom strahuju od partije – želja za kolektivom nije jedina želja koju su partije oblikovale. To su isto tako bili oblici želje za gospodarom. Ipak, ako uzmemo da parija može biti samo forma gospodara onda se zadržava moć gospodara, omogućava joj se da još učinkovitije osujeti našu kolektivnu moć.

Fantazme o gospodaru pomažu nam da izbjegnemo još nepodnošljivije suočavanje s osnovnim raskolom u narodu. Kao i zrnca trenutačnog užitka koja dobivamo u repetitornim krugovima kapitalističkog pogona, one nas brane od želje za kolektivom koji još uvijek ne želimo. Kolektiv – zajednički cilj i zajednička odlučnost – je kompliciran. On traži da se odreknemo onog što nemamo zbog onoga što ne možemo dobiti. Mi postojimo i ne možemo imenovati cjelinu. Mi postojimo i ne možemo do kraja opravdati prisilne i proizvodne snage koje oslobađamo. Komunistička partija je forma za održavanje tog raskola bez podlijeganja fantazmi ili fatalizmu – zbog toga Badiou promišlja njeno funkcioniranje u kontekstu hrabrosti i povjerenja.[xvii] Partija nije ni primjerenost ni zastupanje naroda, ona formalizira njegovu kolektivnu želju za kolektivom, a ako partija ne može održati raskol želje otvorenim, ona više nije komunistička partija.

Dva mjeseca nakon pojave pokreta ‘Okupirajmo Wall Street’, svi su komentirali prigovor da pokret nije postavio nikakve zahtjeve. Htjelo se reći da taj prigovor nije autentičan. Mi dobro znamo da je postojao zahtjev za ukidanjem nejednakosti i nepoštenja koje prožima cjelokupni sustav. Na jednoj slici koja je išla uz tu poruku prikazana je masa – narod, 99 posto – suprotstavljena jednom, prebogatom mačoru pojedincu koji je na odijelu imao simbol dolara. Jasan je i cilj komunizma: od svakog u skladu s njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama. Na nama je kako ćemo to ostvariti – to je svrha i načelo suverenosti naroda.

* Završno poglavlje u knjizi Jodi Dean, The Communist Horizon, Verso 2012.

S engleskog preveo: Miloš Đurđević

Bio-info

Jodi Dean predaje političku i medijsku teoriju u Ženevi i New Yorku. Napisala je ili uredila jedanaest knjiga, a među njima i The Communist Horizon i Democracy and Other Neoliberal Fantasies.