Organska veza umjetnosti i znanosti

Izložba “Strukture nevidljivog”, koja se do 15. lipnja može obići u Galeriji Klovićevi dvori, primjer je delikatne umjetničke strukture koja postavlja inspirativna pitanja. Takva točna fraza bila bi dovoljna da se izložba proglasi “uspješnom” i brzo zaboravi, kad karakter pitanja ne bi bio onoliko kapriciozan koliko uopće ne proizlazi iz mirnoće izložbenog postava. Riječ je, na prvi pogled, o idealnoj poziciji umjetničkog elitizma koji znatiželjno pripušta dobro obaviještenu struku, a “običnoj” publici ne zna pristupiti jer osjeća da nešto, duboko u strukturi toga umjetničkog posla, nije razjašnjeno: veza znanstvenog uvjerenja da postoji racionalno objašnjenje za sve u svijetu oko nas i instinktivno poetičkog impulsa umjetničkog rada.

Naslovna egida izložbe “Umjetnost-znanost” ističe plodonosnu dijalektiku, popularizira znanost (to je sad stvarno popularno!), u svakom smislu nastoji izložbenom materijalu dodati auru “logičkog viška”. Kad takav ikonički poziv na izložbu, koji sugerira organsku vezu umjetnosti/znanosti, procesuira posjetitelj – vrijeme je da uz obilazak radova na izložbi razmisli o prirodi odnosa tih (dokazano?) incestuoznih disciplina; da dobro razmisli o razinama, pukotinama, estetičkim i ideološkim posljedicama tih sličnosti i razlika.

Smjer mišljenja tog procesa, uostalom, na nedavnom gostovanju u Zagrebu u povodu istraživačkoga umjetničko-znanstvenog projekta “Strukture nevidljivog” najbolje je sažeo francuski fizičar, profesor Sveučilišta u Nici i, po vlastitom određenju, “kritičar znanosti” Jean Marc Lévy-Leblond, kad je rekao da su “razlike između umjetnosti i znanosti veće nego sličnosti. Štoviše, nepremostive su”. Ali, poentira Lévy-Leblond, “te su razlike istovremeno mnogo zanimljivije od sličnosti”. Znači, tražimo pojedinačne poante u nepremostivim razlikama umjetnosti i znanosti, kompromisno se zadovoljimo “dijalektikom” nepremostivih principa, tražimo treću kvalitetu onkraj takvog “pozitivizma”, prepuštamo se osjetilnoj senzaciji bez obzira? Svaka je opcija ispravna. Jedino valja razmisliti hoćete li izložbu obići uz pomoć stručnog vodstva, poput nenametljivoga i komunikativnog fizičara Davora Horvatića i autorice izložbe Martine Kramer, koja je grupici posjetitelja tumačila pragmu svakog postavljenog rada, ili ćete se odlučiti na solo-obilazak.

Tvrda epistemologija bi vam uz stručno vodstvo mogla ozbiljno narušiti estetički doživljaj. Vitgenštajnovski polog za analizu (granica moga jezika, granica moga svijeta), koji fizičari često koriste u brzopotezne eksplikatorne svrhe, mogao bi vam (jednokratno) ići na živce, a omnieksplikatorna motivika kvantne teorije koju jedva razumijete mogla bi isprovocirati motive vaše intimne, tradicionalno filozofske bagaže do divljanja; od Descartesove meditacije o prvoj filozofiji do Bachelarda, Husserla, Merleau-Pontyja i njegove “instinktivne infrastrukture percepcije” i Derride; ili pak od neoplatonista i islamskih metafizičara, tkoznagdje.

Solistički obilazak izložbe mogao bi, s druge strane, ozbiljno naštetiti doživljaju izloženog, jer bez stručnog objašnjenja i s čestom tehničkom neispravnošću postava nećete moći uživati u mekoći estetike, nego u fokusu ružnije strane: velikoga izložbenog prostora koji konzervativnim pristupom i rogobatnom infrastrukturom nije dorastao finesama vrlo preciznog i promišljenog projekta.

Oba načina obilaska izložbe neće, međutim, uspjeti odgovoriti na prvu asocijativnu, duboko točnu vezu ove izložbe i njezine historijske početnice s ovih prostora – Novih  tendencija, koju idejni i ideološki postav izložbe autorice Martine Kramer svjesno zaobilazi. Osim teksta o načelnoj, gotovo dekorativno povijesnoj vezi Novih tendencija i tendencija “Struktura nevidljivog” ravnateljice Klovićevih dvora Marine Viculin u katalogu izložbe, nijedan autor/ica ove izložbe ne spominje baštinu NT-a u motivičkom smislu. Zanimljivo i logično, jer se progresivni, suvremenoznanstveno-umjetnički princip “Struktura nevidljivog” (epistemologija naprijed, senzacije sporedne) najprije vidi kao specifičan, suvremeni bastardni kontrast ideologiji Novih tendencija eksperimentalne, komunikativne, nesavršene, igrive platforme različitih umjetničkih pravaca jednoga kulturnog kruga.

Postav “Struktura” obuhvaća prostorne radove devetero umjetnika po principu “jedna soba – jedan autor”, gdje se “preispituju unutarnje strukture svjetla, zvuka ili tvari, a time i status tijela unutar fizičkih fenomena”. U praksi prvog obilaska i s povijesnom usporedbom karaktera radova Novih tendencija, radovi “Struktura” su pretenciozno cizelirani, naglašeno intaktni, aseptični, samozatajni. Takva varka igra na “drugi pogled”: neizostavnu koncentraciju, spremnost na polagani tempo svakog rada, a sve u kontradikciji s predrasudama, znanjem i sposobnostima vaših osjetila. Izložba kod vas “radi” ako se dakle odreknete autotematizacije svakoga naučenog pojma, ako “shvatite” zračnost prostora i “osjetite” zvučni crtež.

Projekt koji autorski i kustoski vodi Martina Kramer (koja je 1995. izlagala kao predstavnica Hrvatske na Venecijanskom bijenalu u izboru Igora Zidića) međunarodnog je karaktera, partnerski vezan s Fondacijom Vasarely iz Aix-en-Provancea koju vodi Pierre Vasarely (unuk op-artista i svojedobnoga zagrebačkog obožavatelja Victora Vasarelyja), a okuplja probrana imena umjetnika koje povezuje ovakav eksperimentalni karakter rada. Uz dva rada Martine Kramer, radove izlažu i Marine Antony, Ivana Franke (zastupala je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2007.), Pierre Gallais (umjetnik i matematičar), Tommi Grönlund i Petteri Nisunen (zastupali Finsku u Veneciji 2001.), Elias Crespin, Isabelle Sordage (osnivačica i direktorica umjetničke rezidencije Atelier expérimental u Clansu) i Mirjana Vodopija (profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti). Katalog imena autora uvijek je lošija opcija bilo kojeg teksta, ali ovdje nema bolje preporuke od uvjerenja, temeljenog na iskustvu dvostrukog obilaska, da je radove izložbe, otjelovljene trodimenzionalnim oblicima koji treniraju svaku vašu percepciju, nužno vidjeti uživo.