Plačljiva igra

Kada je novinar BBC-ja mjesec dana prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva (SP) u Brazilu upitao Luisa Fernandesa, tamošnjeg zamjenika ministra sporta zaduženog za SP, nije li očigledno da Brazil nije spreman za početak tog megadogađaja, ovaj mu je odbrusio da mu je pitanje “patronizirajuće, čak i kolonijalističko”. “Nije dobro da se pravo na organiziranje velikih sportskih natjecanja ograničava na malu skupinu bogatih zemalja, to ne odražava stvarnost svijeta u 21. stoljeću”, objasnio je iritirano, možda i zato jer su brazilskim organizatorima nedugo prije toga iz FIFA-e poručili da toliko kasne s projektima da bi ih trebalo “nogom u stražnjicu”. Kada se tome pridoda da je brazilska vlada donijela zakon da se FIFA-u oslobodi plaćanja 250 milijuna dolara poreza, a drugim zakonomakon onoga u New Yorku 201, donesenim pod pritiskom sponzorskog proizvođača piva Budweiser, suspendirala onaj o zabrani prodaje alkohola na stadionima, s Fernandesovom opaskom o kolonijalizmu teško se ne složiti.

No u isto vrijeme dok je dužnosnik te vlade nacionalni ponos brusio na britanskom novinaru, radnici na gradilištima ginuli su kao muhe, mnogi od velebnih građevinskih projekata već su odavno hvatali hrđu, a na ulicama gradova bjesnjele su demonstracije koje je policija gušila, moglo bi se reći, kolonijalističkim metodama: suzavcem, pendrecima, gumenim i pravim mecima, zatvaranjem novinara i ukidanjem građanskih sloboda. Stoga ne čudi da je istraživanje koje je devet dana prije početka SP-a provela agencija Pew pokazalo da 39 posto ispitanih smatra da će taj događaj naštetiti imidžu Brazila, dok ih je 35 posto imalo suprotno mišljenje.

A Brazil se u nekim aspektima pokazao gorim i od primjerice Južnoafričke Republike, jer su tamo na gradilištima za SP prije četiri godine poginula dva radnika, dok ih je u Brazilu poginulo osam, posljednji tri dana prije prve utakmice, kada se na njega srušila konstrukcija željezničke pruge koja se gradi u Sao Paulu. Budući da je FIFA prijetila da nijedan od 12 novih stadiona koji ne bude dovršen do kraja 2013. neće biti korišten za SP, nagađa se da su organizatori zanemarili sigurnosne uvjete, dok je FIFA na koncu također bila prisiljena sniziti kriterije jer čak polovica stadiona nije bila dovršena ni do početka prvenstva.

Unatoč tome što je početna procjena da će organizacija SP-a koštati Brazil 11 milijardi dolara povećana na 15 milijardi, i to mahom iz državnog proračuna a ne iz privatnog sektora kako se obećavalo, od većine infrastrukturnih projekata koji nisu stadioni na koncu se odustalo. Nije dovršena 1.700 kilometara duga željeznica Transnordestina, čija je gradnja trebala biti gotova 2010. godine i koštati 1,8 milijardi dolara, a sada se procjenjuje da će biti dovršena 2016. za 3,2 milijarde dolara. Nedovršene zgrade javne uprave čuvenog arhitekta Oscara Niemeyera u Natalu naselili su skvoteri, nisu izgrađeni ni 3,4 milijarde dolara vrijedni betonski kanali za navodnjavanje na jugoistoku zemlje, a u sličnom su stanju ostavljene i vjetroelektrane, luksuzni hoteli, pa čak i NLO muzej u Varginhi, čiji su stanovnici 1996. navodno vidjeli vanzemaljce. Prije četiri godine vlada je obećala odvojiti i 300 milijuna dolara za razvoj nacionalnih parkova, no dosad je za taj projekt odvojeno tek 0,15 posto obećanih sredstava. No zato je dovršen stadion u Manausu, gradu s tek nekoliko stotina navijača lokalnog četvrtoligaša Nacionala FC-a, smještenom u amazonskoj džungli, pa se tamošnji pisac Milton Hatoum zapitao što će njegovom gradu luksuzni stadion kada “par metara dalje nema ni asfalta ni kanalizacije”.

Kada je konačno došao dan početka SP-a u Brazilu, državi u kojoj se to natjecanje posljednji put održalo 1950. godine, a ona naslov prvaka u međuvremenu osvojila pet puta, brazilska predsjednica Dilma Rousseff slavodobitno je izjavila da je Brazil spreman. Kritike zbog trošenja novca na prvenstvo umjesto na škole i bolnice nazvala je “lažnom dilemom” i zaprijetila da neće dozvoliti da demonstracije ometaju natjecanje. Rečeno-učinjeno, pa je na dan prve utakmice u prosvjedima uhapšeno 47 ljudi, a nekoliko desetaka ih je ozlijeđeno. Prekinut je štrajk radnika podzemne željeznice, a onaj aerodromskog osoblja nije ni započeo zbog odluke suda da je njegovo održavanje nezakonito. Budući da su se sporadične demonstracije nastavile i nakon otvaranja natjecanja, slučajevi policijske represije bilježe se svakoga dana prvenstva.

Prvi znakovi nezadovoljstva zbog održavanja SP-a pojavili su se u Brazilu već početkom 2013. godine, uoči utakmica pripremnog Konfederacijskog kupa, kada su manje skupine ljudi svakodnevno, pod egidom “Kupa neće biti”, demonstrirale u nekoliko gradova. U lipnju prošle godine, međutim, vlada je najavila poskupljenje autobusnog prijevoza, nakon čega su prosvjedi postali masovniji, a na dan prve utakmice policija je na prosvjede odgovorila represijom. Dva dana kasnije prosvjedi su kulminirali, pa se u nekoliko gradova na ulicama okupilo oko milijun ljudi koji više nisu govorili samo o cijeni autobusne karte, već i o lošem stanju zdravstva i školstva, endemskoj korupciji i brutalnoj policiji. Predsjednica Rousseff pojavila se tada na televiziji i obećala da poskupljenja neće biti, da će dovesti doktore s Kube i odvojiti sredstva za poboljšanje obrazovanja. Obećala je i referendum o reformama, od onih o ulaganju u infrastrukturu do promjene izbornog zakona i ustava, pa su se prosvjedi ispuhali, iako od obećanog referenduma nije bilo ništa.

Čim je Brazil 2007. godine saznao da će biti domaćin prvenstva započet je proces gentrifikacije u kojemu su zbog građevinskih projekata stotine tisuća ljudi deložirane, a njihova naselja uništena, često bez ikakve naknade. Represivni sustav na čelu sa zloglasnom vojnom policijom BOPE zadužen je pak za “pacifikaciju” brazilskih favela zbog “kontrole bandi” koje u Riju navodno upravljaju polovicom od tisuću favela. Najgore su prošli stanovnici nezgodno lociranih favela, primjerice Mangueira blizu stadiona Maracanã i Maré, koja se smjestila na putu do međunarodnog aerodroma. Njihovi stanovnici kolektivno su tretirani kao kriminalci, tisuće su uhapšene i deložirane, ubijana su i djeca, hapšeni novinari, a prema podacima nevladinih organizacija, tisuće ljudi su “nestale”. Podaci pokazuju i da je program “pacifikacije” kontraproduktivan jer je porastao broj oružanih pljački i krađa, a broj ubojstava policajaca za čak 40 posto. Uoči SP-a također se dogodio rast kriminala, pa je u prvih šest mjeseci ove godine u državi Rio de Janeiro bilo 1.459 ubojstava, gotovo kao u cijeloj 2008., prvoj godini “pacifikacije”.

Sve ove okolnosti dovele su do toga da nije pretjerano reći da se većina brazilskih građana protivila održavanju SP-a u njihovoj zemlji, te da su im neke druge stvari, poput nezaposlenosti, kriminala i lošeg stanja javnih usluga, važnije od najvažnije sporedne stvari na svijetu. Spomenuto istraživanje agencije Pew pokazalo je i da samo 34 posto ispitanih smatra da će prvenstvo biti dobro za ekonomiju, kojoj je ovo inače četvrta godina usporavanja, pa je od rasta od 7,5 posto BDP-a 2010. godine spala na 1,6 posto u ovoj. Čak 72 posto ispitanih nije zadovoljno stanjem u zemlji, dok je godinu dana ranije takvih bilo 55 posto. Od institucija najmanje povjerenja uživaju policija, vlada i vojska, za razliku od medija i crkve, a predsjednici Rousseff rejting se u šest mjeseci smanjio sa 47 na 36 posto, i to četiri mjeseca prije predsjedničkih izbora.

Nogometno prvenstvo trebalo je simbolizirati naizgled nezaustavljivi ekonomski rast Brazila, no umjesto toga čak se i u vodećim dnevnicima, poput “O Globa”, piše kako “u mit da je nacionalni tim naslijeđe Brazila i potvrda njegovog identiteta, građanstva i ljubaznosti više nitko ne vjeruje”. Politolog s Katoličkog sveučilišta u Rio de Janeiru Arthur Ituassu piše kako stanovništvo Brazila nogomet sve više doživljava kao poslovni događaj za bogate, s igračima koji za astronomske svote igraju u stranim zemljama, dok se ranija društvena uloga klubova u potpunosti istopila. “FIFA je u Brazilu danas ono što je MMF bio 1980-ih, u vrijeme dužničke krize”, piše Ituassu, dodajući da mnogi ljudi odbijaju navijati za svoje, kao što je to bio slučaj u vrijeme vojne diktature 1970-ih.

Brazil, po svemu sudeći, prolazi kroz fazu razočaranja i otrežnjenja nakon dva desetljeća ekonomskog i socijalnog uzleta kojima su upravljala tri predsjednika s pedigreom protivnika dvadesetogodišnje vojne diktature. Disidentski sociolog Fernando Henrique Cardoso početkom 1990-ih stabilizirao je ekonomiju i zauzdao inflaciju, a njegov nasljednik, sindikalist i utemeljitelj vladajuće Radničke partije Luiz Inácio Lula da Silva, izdašnim je socijalnim programima iz ekstremnog siromaštva izvukao 17 posto od 200 milijuna građana. No njegova nasljednica Dilma Rousseff, gerilka mučena u huntinim zatvorima, u međuvremenu se prometnula u hladnu tehnokratkinju. Došla je na vlast u nesretno doba ekonomske krize, dok je rastuća srednja klasa bivala sve manje zadovoljna mrvicama iz socijalnih programa, a Brazil nastavio tavoriti na samom svjetskom dnu kada je u pitanju ekonomska jednakost njegovih građana.

Nametanje nadzora

Ariel Bogle, istraživačica američkog programa Future Tense koji se bavi utjecajem tehnologije na društvo, piše kako se velika sportska natjecanja rutinski koriste za “nametanje velikih nadzornih sustava u društvima koja bi se u običnim okolnostima protiv toga bunila”. Takav je slučaj i u Brazilu, državi koja nema nikakvu povijest terorističkih napada. Bogle piše da je brazilska vlada na osiguranje potrošila milijardu dolara, pet puta više nego JAR, i to ne samo na 150.000 ljudi u osiguranju, već i na “američke robote, izraelske bespilotne letjelice i skenere, kineske rendgenske sustave, nadzorne helikoptere i digitalne komandne centre”. Ovi posljednji smješteni su u svakom od 12 natjecateljskih gradova, povezani tisućama kamera čije se slike konstantno odašilju u sjedišta policije, vojske i obavještajne zajednice. Iako je opsesija sigurnošću počela još nakon terorističkog napada na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., nakon onoga u New Yorku 2001. sportske asocijacije pojačale su pritisak na zemlje domaćine, pa je tako Grčka uoči OI-ja 2004. prošla skupi trening NATO saveza i vodećih tajnih službi, dok se u ruskom Sočiju već koristio sustav za prepoznavanje uzbuđenosti po vibracijama mišića lica. Kada natjecanje završi, piše Ariel Bogle, nitko se ne pita je li sigurnosni sustav degradiran, već se on u pravilu nastavlja koristiti za kontroliranje vlastitih građana.