Pod krinkom objektivnosti
Izbezumljenost, film Joachima Lafossea
Dvadeset i osmog veljače 2007. u belgijskom gradiću Nivellesu, Genevieve Lhermitte, žena liječena od depresije, ubila je petoro svoje djece prerezavši im grkljane. Najmlađe dijete nije navršilo četvrtu godinu života, najstarije je imalo 14 i pol. Na suđenju, optuženica je izjavila kako je ubojstvo djece i (neuspjelo) samoubojstvo vidjela kao jedini izlaz iz (relativno) osebujne situacije – života u zajedničkom domaćinstvu s imućnim liječnikom o kojem je njezina obitelj bila financijski ovisna, a koji je, prema okrivljeničinim riječima, u njezina supruga Marokanca, kojega je posvojio kao mladića, bio platonski zaljubljen. Nekoliko godina nakon zločina, promijenivši imena učesnika i neke činjenice, u nas slabo znani Joachim Lafosse s dvojicom je kolega napisao i (sam) režirao filmsku verziju tragično okončane životne priče. “Izbezumljenost”, kako glasi hrvatski naslov filma, s uspjehom je prikazana u uglednom sporednom programu “Izvjestan pogled” kanskog festivala (Émilie Dequenne dobila je nagradu za najbolju glumicu, kritike su gotovo unisono bile pozitivne), a okitila se i lokalnim frankofono-belgijskim Oscarima, nagradama Magritte za najbolji film, režiju, glumicu i montažu.
I doista, izolirano uzevši, s izvedbene strane riječ je o uzornom primjerku distanciranog dokumentarističko-naturalističkog prosedea s čestom kamerom iz ruke i relativno dinamičnim ritmom, međutim idejno-značenjska strana poprilično je problematična. Naime, Lafosse i suradnici nisu bili naročito zainteresirani za fino psihološko nijansiranje kojim bi postupno i slojevito prikazali preobrazbu svoje protagonistice iz mlade i vedre, fakultetski obrazovane djevojke pune života u depresivnu kućanicu posvećenu serijskom rađanju djece. Nema iole dubljeg prodora u intrigantan threesome nje, njezina supruga i njegova posvojitelja, nego se sve, sukladno odabranoj poetici, sagledava s tzv. objektivne distance, eliptično i sa sijanjem “znakovitih” trenutaka koji trebaju sugerirati negativnu evoluciju složene situacije.
Umjesto dominantno psihološkog pristupa, autori su se odlučili za dominantno ideološki, te stvorili narativ koji pod krinkom objektivnosti vrlo jasno zastupa nimalo suptilne ljevičarsko-feminističke pozicije. Tako je imućni liječnik sveden na simbol zapadnjačko-kapitalističko-patrijarhalnog imperijalnog predatorstva (nisu propuštene scene u kojima iskazuje prezir prema Maroku i Marokancima, te seksistički komentira posvojenikov ženidbeni odabir), iza čije pomoći trećesvjetskoj obitelji stoji jedino njegov uski privatni interes – trajno društvo posvojenog mladića kojeg zapravo, zajedno s njegovom ženom i djecom, tretira kao vlastitu svojinu. Sam mladi Marokanac u njemu vidi oca-dobročinitelja i zbog njega se sukobljava sa suprugom i fizički nasrnuvši na nju, te tako od latentne žrtve postaje evidentni zlostavljač, uspostavljajući s usvojiteljem kobni patrijarhalni duet. Da se slučajno ne bi posumnjalo u političku korektnost filma logikom stereotipa o patrijarhalnom Marokancu, tu je idealizacija protagonističina boravka u Maroku i njena čvrsta emotivna spona s muževom majkom, čime se ujedno udvara feminističkom idealu ženske solidarnosti (podcrtanom pjesmom o ženama koju junakinja sluša na radiju nešto prije odluke o pokolju).
Uglavnom, “Izbezumljenost” individualnu tragediju jedne obitelji, čiji su uzroci psihosocijalno složeni i u velikoj mjeri vezani uz mentalne predispozicije počiniteljice, koristi za plasiranje postkolonijalističko-feminističke propagande koju pritom maskira u neutralan objektivni pogled. Razočaravajuće, ali očito uspješno jer, kao što je dobro poznato, za razliku od političko-ekonomske sfere, onom kulturnom vlada ljevičarski diskurs.