Potpirivači krize

Ortodoksni pogled na financijski sektor u Hrvatskoj svodi se na ukazivanje na stabilnost i tehnološku razvijenost onog njegovog najvećeg dijela, bankarskog sektora. U literaturi komparativne političke ekonomije hrvatska je ekonomija donedavno figurirala kao bankocentrična, s obzirom na iznadprosječnu vrijednost bankarske aktive u odnosu na bruto domaći proizvod (BDP) naprama prilično mizernoj tržišnoj kapitalizaciji domaćeg tržišta kapitala. Međutim jednako tako je i njemačka ekonomija bila karakterizirana kao bankocentrična, usprkos tome što tamo bankarske institucije daju puno značajniju odnosno dugoročno stabilniju financijsku potporu poduzećima. No razlika između ta dva ekonomska sistema mogla se vidjeti najkasnije početkom velike svjetske ekonomske krize (2008.) s obzirom da je recesija u Njemačkoj bila kratkotrajna, dok u Hrvatskoj depresija traje već šestu godinu zaredom. Naime uz dosadašnju procikličku fiskalnu i monetarnu politiku, koje su, kako Radošević u radu „Politička ekonomija ekonomsku krize u Hrvatskoj” naglašava, glavni krivci za našu ekonomsku krizu, bankarski je sektor jedan od najvažnijih faktora njezine dugotrajnosti. Štoviše, njegova orijentacija na financiranje nekretnina odnosno na potrošačko kreditiranje stanovništva odaje da se ne radi o sektoru koji služi potrebama realne ekonomije odnosno njenih produktivnih svrha, koje rezultiraju novostvorenom vrijednosti (vidjeti rad Engelena i Koningsa Financial Capitalism Resurgent: Comparative Institutionalism and the Challenges of Financialization), pa je kao takav temeljna odrednica jedne zavisne narodne ekonomije kakva je ova u Hrvatskoj. Osim namjene kredita bitna je i stopa njihovog rasta – prema podacima HNB-a kunski krediti banaka su se u razdoblju od 2003. do 2012. povećali oko 2,3 puta. Za takav pretjerano veliki porast u odnosu na BDP ekonomska je teorija znala da sa sobom nosi sjeme krize. Povrh toga davanje kredita denominiranih u švicarskom franku uzrokovalo je ozbiljni socijalni problem kojeg monetarna, zakonodavna i izvršna vlast nisu spriječile.

Razlog strelovitog porasta kredita može se naći u ekspanziji EU banaka od 1990-ih nadalje te u njihovom obilatom financiranju banaka kćeri u Hrvatskoj (ali i u Bosni i Hercegovini i Srbiji), čemu je pripomogao model rasta okrenut inozemnom kreditiranju, kao što naglašava Ćetković u svom radu Credit Growth and Instability in Balkan Countries: The Role of Foreign Banks. Međutim temelji takvom razvoju događaja su u Hrvatskoj udareni programom ekonomske stabilizacije iz 1993., koji je rezultirao brzim obaranjem stope inflacije dok se monetarna vlast okrenula stabilnosti cijena kroz održavanje stabilne razine tečaja, a zanemarujući razvoj. Od tada se ovakav sustav ukorijenio u društvu rezultirajući smanjivanjem izvozne konkurentnosti aprecijacijom realnog efektivnog tečaja kune te eurizacijom koja je umanjila manevarske mogućnosti monetarne politike dok je Hrvatska narodna banka tolerirala visoki porast inozemne zaduženosti u prošlom desetljeću. Zbog velike zastupljenosti kredita denominiranih u eurima odnosno drugim valutama sada je jako teško promijeniti ekonomske gabarite u kojima se nalazimo.

Ovakav porast utjecaja financijskog sektora nazivamo financijalizacijom, koja je pak rezultirala trima efektima: ekspanzijom financijskog sektora uz zapostavljanje realnog, redistribucijom dohotka u korist financijskog sektora te posljedičnom dohodovnom nejednakošću, što objašnjava Palley u članku Financialization: What It Is and Why It Matters. Oni pak posjeduju vlastitu negativnu dinamiku koja krizu dalje potpiruje. Ne pretendiramo sagledati financijski (bankarski) sektor sasvim nezavisno od realnog sektora (kod kojeg manjka kvalitetne potražnje kojom bi se financirale inovacije, ali koji je i sam opterećen visokom razinom zaduženosti te proturječjima socio-ekonomskog okruženja u kojem djeluje) i od države koja nikad niti nije razvila koherentnu industrijsku i inovacijsku politiku kojima bi jačala utjecaj realnog sektora te time izbjegla negativna kretanja koja smo spomenuli. Međutim to sve ukazuje na određenu hipertrofiju financijskog sektora koji, uz razduživanje stanovništva i poduzeća posljednjih (i narednih) godina prijeti stabilnosti cijele ekonomije. Iako MMF ističe neke karakteristike stabilnosti financijskog sustava tu ocjenu treba promotriti u svjetlu cijelog društveno-ekonomskog sustava.

Definancijalizacija kao proces obrnut od gore navedenog dugačak je i neizvjestan put na koji nas je povela nedavna nepravomoćna presuda u slučaju udruge Franak. No osim toga u Hrvatskoj nam nedostaje drugih vrsta kreditnih institucija koje će biti povoljnije i dostupnije za obrtnike, mala i srednja poduzeća te za građane i organizacije civilnog društva. Kreditne institucije zadružnog tipa odnosno one koje su usmjerene na dobrobit svih dionika, za razliku od dioničara, imaju karakteristike koje su esencijalne za razvoj zdravog društveno-ekonomskog sustava, a manifestiraju se u dugoročnijem financiranju, osiguravanju regionalne stabilnosti zbog manje volatilnosti tokova novca i kapitala unatoč financijskoj krizi i sl., što jasno proizlazi iz jednog istraživanja New Economics Foundation (Stakeholder Banks). Bez smanjivanja utjecaja financijskog sektora, ali i njegove diverzifikacije ne možemo očekivati da će naša ekonomija biti na zdravim nogama.