Praksom protiv istarskog pristanka

Godinama su istarski političari smišljali način da stanu nakraj Uljaniku, brodogradilištu usred grada. Jest da je to najuspješnije hrvatsko brodogradilište, ali je Istri, po njima, namijenjen sasvim drukčiji, a strogo kontrolirani kulturni identitet. Nimalo šljakerski, pa u dominantnim projekcijama najvećeg hrvatskog poluotoka ni vinogradari nemaju šporke nokte. Ali sam Uljanik opirao se pokušajima istiskivanja, nije se smanjio ni odselio iz grada. Kao što je ono Tvornica duhana Rovinj deložirana u Kanfanar. A da se pita istarske političare, pulski bi škver svoja trijumfalna porinuća valjda trebao vršiti na Ćićariji.

Sredina je lipnja, vrućina počinje nalijegati po Jadranu. Prvi ljetni turisti naveliko se motaju oko Arene, posebno atraktivne noću, zatim nastavljaju prema Forumu, izbijaju na rivu. Zaustavljamo se među njima, uočavamo bljeskove fotoaparata usmjerenih na more, u mrak. Ali tamo više i nije samo mrak, nego Svjetleći divovi, Lighting Giants, trajna dizajnersko-umjetnička intervencija kojom goleme Uljanikove dizalice zadobivaju, reklo bi se, novo ruho. Iluminirane raznobojnim svjetlima, prošlog mjeseca svečano su promovirane kao najnovija atrakcija grada Pule.

Napadni brodogradilišni kranovi u srcu regije predodređene gotovo isključivo za turizam, tako su konačno privedeni funkciji. S druge strane, impozantni materijalni proizvođač odjednom izgleda kao Veli Jože na Carnevale di Venezia. No politička doktrina, temeljena na brendiranju i eksploataciji naročitoga regionalnog identiteta, svakako je zadovoljena. A kad se u kontekstu Istre spomene političare, misli se, bez daljnjeg, na IDS. Čak u Puli, gdje je glavna istarska stranka dugo bila razmjerno neuvjerljiva, ona sad već godinama drži čvrstu većinu. Baš u Puli, međutim, od lani sve više dolaze do izražaja problematični mehanizmi uz koje IDS osigurava prevlast. Takvu politiku će Emil Jurcan, arhitekt i član pulske inženjerske i aktivističke zadruge Praksa, u eseju “Istarski pristanak: forme represije u multikulturalnom društvu” prepoznati kao specifični, lokalni – mikrofašizam.

Naravno, IDS nipošto nije tek prošle godine počeo jasno pokazivati svoje manje lijepo lice. Ali tad se prvi put izrazito konfrontirao s narodom, okupljenim uz inicijativu protivnu komercijalnom uzurpiranju Muzila, poluotoka što je nekoć bio korišten u vojne svrhe. Vlasti su mu namijenile dugoročno koncesioniranje za turizam, a nezavisni aktivisti procijenili su da o tih 180 hektara – petini gradskog tla – ipak treba pitati i same građane. O tome razgovaramo s jednom od akterki otpora, Dušicom Radojčić iz organizacije Zelena Istra. Ona smatra da je ekonomska kriza izoštrila trend koji postoji odranije, kao svehrvatsko-tranzicijski.

– Svaki privatni investitor koji se obrati ovoj vlasti može raditi što god hoće. S druge strane, sam narod ne uzima se u obzir na iole ozbiljan način, izuzev formalno – kazuje ona, sklona uočiti politikantsku manipulaciju jasnom voljom naroda i u preuzimanju dijela aktualne terminologije.

To i nije teško uz medijsku podršku kakvom u Istri raspolaže IDS, pa pulski gradonačelnik Boris Miletić ubrzo nakon prvih znakova protivljenja njegovoj politici počinje koristiti formulacije kao što je ona da “Muzil mora biti otvoren 365 dana godišnje”. Jasno, tek će se pokazati da ne mora biti svima jednako otvoren, u ovisnosti o platežnoj sposobnosti.

Dušica Radojčić misli da bi lokalna vlast trebala biti škola demokracije, omogućavajući ljudima sudjelovanje u političkom i društvenom životu, kao i suodlučivanje o mnogim konkretnim potezima koji se tiču zajedničkog interesa.

– Nasuprot tome stoji trend koji je sličan u čitavoj Hrvatskoj – primjećuje naša sugovornica – s gaženjem svih načela demokracije, pa nam ostaje da se nekako samoorganiziramo. Tek treba vidjeti kojim načinom animirati širu javnost, kako ljudima pojasniti o čemu se radi. Ne samo da održimo ovu borbu, nego da je s jedne teme proširimo na opći plan. I mi, i primjerice Srđ je naš, i druge takve inicijative. Sve više ljudi shvaća da je koncepcija Istre puno bolja od njene prave stvarnosti, a tu se naprosto radi o marketingu IDS-a.

U toj će koncepciji Emil Jurcan prepoznati ono što izmiče prevladavajućim slikama istarskih vlasti, dok će jedan demonstrant na protestu oko Muzila ponijeti markantan transparent “Antifašizmom protiv IDS-a”. Toliko markantan da su prvaci te stranke danima i tjednima cvilili zbog metanja njihove stranke u kontekst koji se činio s njom nespojivim. Doista, kako je moguće da se u djelovanju IDS-a, koji se na antifašističkim osnovama protivio i jednom Franji Tuđmanu, danas dijagnosticiraju simptomi fašističkog? Jurcan ih nalazi u sve agresivnijem nametanju posebnoga regionalnog kulturnog identiteta i ukopavanju njegovih temelja u sve dublje arheološke slojeve, a preostale linije te politike pružaju se u ekonomsko i medijsko polje.

– Kad dođe do krize, tehnike neoliberalnog vladanja ne mogu se više oslanjati na ekonomski rast. A istrijanstvo može biti jednako rigidno kao i recimo hrvatski nacionalizam, osim što se ne bazira na etničkom, nego regionalnom kulturno-identitetskom ključu. No vremena su sve zajebanija, pa ni to nije dovoljno. Stoga jača uspostava kontrole kroz diobu gradskog novca i nenovčanih povlastica, čak i u onim dijelovima društva koji ne izgledaju otprve pacificirani, a simultano se u poslušničkim medijima gradi odgovarajuća slika Istre, kojoj mnogi veoma teško izmiču – kaže Jurcan.

Članovi pulske zadruge Praksa osjetili su što znači otpor glavnoj struji: njihovi arhitektonski poslovni projekti, bez obzira na to tko ih je angažirao, redovito zapinju na verifikaciji pri gradskoj vlasti. Među ostalim, Praksa se i zato sve više bavi društveno-političkom djelatnošću, a manje onim što je većini članstva osnovna struka – projektiranjem. Plod njihova rada tako je i onih 500 demonstranata jesenas na Forumu, u vezi s Muzilom, kao i okrepljujuća vidljivost radnica propale pulske trikotaže Arena na specijalnoj – socijalnoj – modnoj reviji na otvorenom, kao političkoj akciji.

Jurcan rekonstruira put IDS-a u posljednjih sedam do osam godina, otkako se ta stranka reorganizirala i doživjela novi uzlet.

– U jednom momentu već izgledaju kao bivši projekt – prisjeća se on – i antituđmanovski pokret koji nakon njegove smrti više nema smisla, a dodatno je opterećen nekretninskim korupcijskim aferama Ivana Jakovčića. Tad se on povlači u sjenu iz koje i danas vlada, dok u prvi plan dolaze mladi tehnokratski ekonomisti, porijeklom s Ekonomskog fakulteta u Puli, Istarske razvojne agencije itd. Oni će se pokazati dobitnom garniturom, jer otada IDS-u raste podrška, sve do lanjskog sukoba s javnošću. Ali oni i dalje njeguju pristup beskonfliktnosti, preciznog menadžmenta javne uprave, finog podilaženja građanstvu, klijentelizma u odnosu na privatne poduzetnike, podrške nekim oblicima alternativne kulture.

Boris Miletić, Darko Lorencin, Valter Flego i drugi isturaju se kao novo i umnogome primijenjeno, modernije lice IDS-a, iako se radi samo o obnovljenim sredstvima jedne te iste borbe za očuvanje moći, kojom IDS raspolaže već gotovo četvrt stoljeća, bez velikih oscilacija. Miletić pritom za uzor očito ima Milana Bandića, sa široko razgranatom mrežom distribucije beneficija i utjecaja. Osim toga, IDS je svoj ekonomski model razvio na nekretninama, odnosno pukom rentijerstvu, gdje je mnogima dobro sve dok ulagački balon veselo raste, a samo najjači preživljavaju kad pukne.

Kapilarno pretvaranje najširih masa u zbor sitnih, ovisnih špekulanata protegnulo se i na kulturne udruge, nevladine organizacije, neprofitni sektor, dakle, što se dobro vidjelo kad je Zoran Angeleski, novinar pulskog regionalnog dnevnog lista “Glas Istre” lani pokušavao naći prostor da održi press konferenciju. Naime, dobio je otkaz zbog podrške Inicijativi za Muzil – već ranije se žestoko sukobljavao s Jakovčićem, bezuvjetnom personom grata tog dnevnika – a potom se nitko od korisnika gradskog proračuna nije odvažio da ga ugosti. Angeleskog je sud kasnije ipak vratio na radno mjesto.

Teško da će to poći za rukom Bojanu Žižoviću, njegovu kolegi i jednom od tridesetak radnika “Glasa Istre” koji su otpušteni nedavno, kao višak u propaloj firmi oko koje se sada vrzmaju interesenti poput Styrije, uz blagoslov najvećih vjerovnika, onih bankovnih.

– Nastupa konačno urušavanje Glasa Istre, koji je prethodni vlasnik Đani Bažon fatalno vezao uz nekretninsko poslovanje, a sadašnji Albert Faggian uz trgovačko. Naravno, sve u tijesnom partnerstvu s IDS-om – svjedoči nam Žižović, kojem su tih godina nekoliko puta prijetili da uskoro neće naći posla nigdje u Istri. Štoviše, okomio se na nj bio i glavni mu urednik Ranko Borovečki, prvo ga nastojeći ušutkati imenovanjem za urednika jedne od rubrika, a na koncu mu poručujući da je za otkaz sam kriv.

Željko Marković, urednik Radio Maestrala, pomogao nam je da zaokružimo priču o IDS-ovu uzurpiranju medijske scene u Puli i Istri. On je s početkom ove godine također ostao bez jedne emisije s društvenom i političkom tematikom, naslova “Pilula”, koju je uređivao s Goranom Matićem Matom, jer su iznosili previše činjenica o Muzilu, tako neugodnih po IDS. A vlasnik Radio Maestrala također je Faggian, uostalom kao i TV Istre i, da ne zaboravimo, riječkog “Novog lista”, uz neke trgovačke subjekte.

– I sam je Faggian neminovno bio često spominjan u “Piluli”, kamoli IDS. Ali mislim da stranačkim portparolima nije nužno posebno intervenirati prema medijskim upravama, one to sve uglavnom same odrađuju. Jer uspostava hegemonije kroz kulturnu i medijsku politiku već je odrađena, metodama sitnog potkupljivanja i nedvosmislenog pritiska, onda kad je to potrebno. IDS je tako raširio egzistencijalnu ovisnost i strah u Istri, a na nama je da se tome pokušamo oduprijeti – govori Marković.