Preferencijalni glas za čistačice
Milijunsko pitanje glasi: u kakvoj vezi stoje homofobne preferencije i preferencijalno glasanje, što povezuje nazadnjačke životne izbore s izborima za državni parlament? Milijunsko pitanje, kao što je i red, otvorila je jedna milijunašica. Vlasnica ekskluzivne vile i propulzivne firme, uspješna poduzetnica i umješna aktivistica, frontmenica udruge koja je Ustav pretvorila u pisani spomenik mržnje i nesnošljivosti, Željka Markić sada najavljuje prikupljanje potpisa za referendum o biranju saborskih zastupnika “imenom i prezimenom”. Ali zašto – da postavimo milijunsko potpitanje – udruga U ime obitelji odjednom progovara u ime imena i prezimena? Zato što “postojeći izborni sustav kad biramo zastupnike u Sabor nije pravedan iz više razloga”, pojašnjava nam njena internetska stranica, “te saborski zastupnici dobivaju mandat nezasluženim glasovima”. Nezasluženih je glasova, tumači se dalje, više od četvrtine: volja preko 600 hiljada ljudi tako je na prošlim parlamentarnim izborima bila deformirana logikom stranačkih lista, na kojima nedodirljivi autokrati raspoređuju kandidate ovisno o njihovoj poslušnosti i podobnosti, pa gvozdena ruka partitokratske hijerarhije gura u Sabor ulizice i beskičmenjake…
Prigovor zakonski fortificiranoj stranačkoj uzurpaciji političke moći zapravo je toliko popularan da su ga već ponudili mnogi koji sa svjetonazorskim spektrom obiteljaša nemaju baš ništa zajedničko: od predstavnika liberalnih udruga sve do predsjednika hrvatskog Sabora. Rezultati posljednjih izbora za Evropski parlament – provedenih varijacijom preferencijalnog modela – pokazali su pritom zorno koliko se stav birača može razlikovati od procjena stranačkog vodstva. A pod pritiskom nedavnih partijskih afera izronio je iz kolektivnog zaborava i davni prijedlog zakona o političkim strankama Hrvatskog pravnog centra: ondje je prijedlog demokratizacije stranačkog života, doduše, bio formuliran nešto umjerenije, kroz zamisao unutarstranačkog glasanja za izborne liste… Ništa naročito novo, dakle, nije nam ponudila inicijativa udruge U ime obitelji. Možda zato i ima određene pravde u tome što će im šou, kako se čini, barem privremeno ukrasti Natalija Martinčević, nezavisna zastupnica izbačena iz HNS-a, koja vrlo sličan prijedlog namjerava uskoro plasirati u saborsku proceduru.
Ako pravde zbilja ima, ona se, naravno, ne krije u činjenici da će nezadovoljstvo stranačkim manipulacijama izbornih lista iskoristiti političarka koja se Sabora dokopala stranačkom manipulacijom izborne liste. Prije ćemo je naslutiti u tome što pokušaj obiteljaškog prisvajanja jednog “svima prihvatljivog” pitanja propada baš zato što je to pitanje prihvatljivo svima. Pa ga je, eto, sada ugrabio netko tko po logici institucionalne moći naprosto može biti brži. Na ovom mjestu, milijunsko pitanje s početka teksta napokon nailazi na primjeren odgovor: jedina veza između homofobnih preferencija i preferencijalnog glasanja u tome je što Željka Markić pokušava ugrabiti političku moć preko veze. Uz malo mašte, naime, njen novi referendumski manevar možemo protumačiti kao zgodnu metaforu sistemske korupcije: prisvajanje naizgled neutralnog problema koji “pripada svima” radi vlastite koristi. Pokušaj taktičkog proširenja društvene baze jednog radikalno natražnjačkog, homofobnog pokreta zamagljuje pritom neka uistinu važna pitanja: je li daljnja personalizacija politike zbilja pravi odgovor na problem pomanjkanja unutarstranačke demokracije? Ili samo stvara sistemske uvjete za uspon spretnih i štetnih populista? I kako bi, recimo, na preferencijalnom glasanju prošla lista neke radikalno demokratizirane stranke, u kojoj o svim važnijim temama glasa cjelokupno članstvo, dok se zadaće predstavnika svode na puku provedbu kolektivnih odluka?
Na sreću, dok se utrka za osvajanje razočaranih birača zaoštravala, svjedočili smo i jednoj sasvim drukčijoj referendumskoj inicijativi. Nju nije pokrenula nova desnica, nego “stara” sindikalna ljevica. Ona nije zvala u juriš na utvrde stranačkih elita, nego branila osnovna prava siromašnijih među nama. Ona nije govorila u ime tri i pol milijuna glasača i glasačica, nego štitila tek dvadesetak hiljada kuhara i čistačica. Pa ipak, akcija prikupljanja potpisa za referendumsko zaustavljanje notornog outsourcinga, čiji ishod u trenutku nastanka ovoga teksta još uvijek nije poznat, neusporedivo je važnija od najavljenog spektakularnog političkog poliranja imidža Željke Markić. Ne samo zato što odlučuje o sasvim konkretnim životnim sudbinama radnica i radnika, nego i stoga što nam nudi zalog za izgradnju daleko šire društvene solidarnosti. Kada se, naime, organizacijskoj mreži pridruže čak i oni sindikati koji nisu na nišanu najavljenih mjera, kada uz svaku radnicu i svakoga radnika stane po petnaest ili dvadeset sugrađana, onda vidimo skicu zajedničkog odlučivanja o osnovnim uvjetima naših svakodnevnih života: o slobodi raspolaganja vlastitim vremenom, o zaštiti u starosti i bolesti, o temeljnoj sigurnosti.
Vidimo, drugim riječima, skicu društva u kojem se milijunska referendumska pitanja zbilja tiču onih milijuna koji o njima odlučuju, umjesto da služe za promociju homofobnih milijunašica i milijunaša. O takvom društvu oni ionako ne mogu znati ništa: izgrađeno je, naime, na uvažavanju slabijih, ne na njihovom ponižavanju.