Priručnik za borbe koje slijede
David Harvey: Kratka povijest neoliberalizma (s engleskoga preveo Stipe Ćurković; V.B.Z, Zagreb, 2014)
Kratka povijest rasprave o neoliberalizmu mogla bi nam ispričati zanimljivu priču o godinama ekonomske krize u Hrvatskoj. Ako je na početku recesije termin nudio ulaznu točku u artikulaciju kritike kapitalističkog sistema, sada je tek buzzword čije zujanje uspavljuje: hegemonijski ga je diskurs kidnapirao pa javnu kritiku neoliberalizma slušamo uglavnom od onih koji neoliberalne politike provode ili će ih provoditi čim dođu na vlast. Po neoliberalizmu su tako na posljednjim parlamentarnim izborima složno tukli programi Kukuriku koalicije, Laburista i HDZ-a, njega ljutito napadaju glavni eksponenti političke i ekonomske moći. Pretvorio se, ukratko, u vlastitu suprotnost: dok je prije pet-šest godina sugerirao smjer za kritiku kapitalizma, danas taj sistem legitimira. Neizrečena pretpostavka aktualnih diskreditiranja neoliberalizma, naime, shvaća ga kao neku vrstu stranputice “poželjnog” kapitalističkog uređenja. Naši su zadaci, tvrde takve kritike, vratiti se u kejnzijansko “zlatno doba” ili stvoriti model nalik švedskom.
Već i površan pogled, međutim, brzo otkriva da historijske epizode i geografske enklave kapitalizma “s ljudskim licem” zapravo predstavljaju izuzetak i eksces, dok su razdoblja krize, brutalne eksploatacije i siromaštva pravilo. Utoliko, kada bi nešto poput “pravog” kapitalizma izvan historijskog konteksta uopće postojalo, njegovu nam istinu ne bi nudio imaginarni ekvilibrij skandinavske socijalne pravednosti, nego baš ovaj podivljali, opsceni, destruktivni neoliberalni poredak. Da bi se takvo što moglo shvatiti, kratka povijest rasprave o neoliberalizmu morala je u nas teći nešto drukčije. A da bi mogla teći drukčije, trebala je imati oslonac u studijama kao što je recimo “Kratka povijest neoliberalizma” Davida Harveyja.
Jedan od najboljih dostupnih uvoda u problem o kojem se više priča nego što se zna dobili smo, dakle, s izvjesnim zakašnjenjem; to je loša vijest. Nakon nje, na sreću, slijede samo dobre. Jer pristupačnost, preglednost i analitička uvjerljivost Harveyjeve knjige izvanredan su poligon za neke buduće, suvislije kritike neoliberalizma. Tri aspekta ovog teksta vrijedi pritom naročito istaknuti. Prije svega, historizaciju problema: pristup neoliberalizmu kroz prikaz njegova povijesnog razvoja nije samo metodološki dosljedan iz marksističke vizure, nego nas podsjeća i da su opća mjesta vladajuće tržišne ideologije nastala u sasvim konkretnim političkim borbama. Ako se danas doimaju kao zdravorazumske samorazumljivosti “bez alternative”, to još uvijek ne znači da ih se u novim borbama ne može poraziti. Tijesno vezano s historijskom perspektivom Harveyjevo je analitičko razlikovanje neoliberalne doktrine i prakse: dok pobornici tržišnog fundamentalizma javno zagovaraju privatizaciju, deregulaciju i komercijalizaciju, u stvarnosti kapital vrlo rado priziva državne intervencije i čvrsta pravila koja mu idu u korist. Socijalizacija privatnih gubitaka i ciljano prebacivanje tereta krize na one koji je nisu uzrokovali najrecentniji je primjer. Konačno, provodni motiv “Kratke povijesti” demaskiranje je antidemokratskih tendencija neoliberalizma: promovirajući vrijednosti osobne slobode – i reducirajući ih pritom na slobodu mjerenu zakonima tržišta – on neprestano potkopava mogućnost uspostave pravednijeg, slobodnijeg društvenog uređenja. Pretpostavka borbe za takvo uređenje precizna je i detaljna analiza.
“Kratka povijest neoliberalizma” stoga nije samo vrijedna akademska literatura ni dobrodošla lektira za političke komentatore opće prakse: nju treba čitati kao priručnik za borbe koje slijede.