Rat oligarha protiv oligarha

Ako hoćeš, odvest ću te u dućan lovačke opreme da shvatiš. Ondje možeš kupiti kalašnjikov “za lovačke potrebe”, domet mu je reduciran sa 500 na 100 metara i nema mogućnost rafalne paljbe, pa se prodaje kao puška. Nije ga problem nabaviti, pogotovo ako si sredio dozvolu za lov – odgovara ukrajinski državni službenik na pitanje tko je naoružao Desni sektor i srodne radikalne skupine koje su, premda malobrojne i sve nepopularnije, zapadnoj Ukrajini nakalemile reputaciju kolijevke neonacizma.

– Još od raspada Istočnog bloka, kada se sovjetsko oružje vraćalo iz DDR-a i drugih zemalja, zapadna Ukrajina postala je krijumčarska ruta, a masa oružja trajno je ostala ovdje – tumači naš sugovornik srednjih godina, koji je slobodan o sebi reći samo to da radi u državnim službama.

U Lucku smo, zelenom gradiću zamrle industrije, u kojem živi oko 200.000 stanovnika. Volinjska oblast na tromeđi s Poljskom i Bjelorusijom danas je jedan od najmirnijih kutaka 45-milijunske zemlje na čijem istoku plamti rat između gerilaca koji se bore za pripojenje Rusiji i očajno slabe ukrajinske vojske potpomognute dobrovoljačkim bataljunima. Zona rata je tisuću kilometara istočnije, ali za ovdašnje ljude ona je itekako blizu: dok je naša misija ENEMO pristizala promatrati predsjedničke izbore, ovamo je dopremljeno 17 ljesova s rezervistima pobijenima kod sela Volnovaha na jugoistoku zemlje. Za pretpostaviti je da bi takva tragedija mogla izazvati val agresije i poziva na krvnu osvetu na ulicama Lucka, no to se ne događa. Najsnažniju akciju izvele su žene mobiliziranih rezervista, koje su blokirale autoput Kijev – Varšava i zahtijevale povratak svojih muškaraca.

Da Volinjani ne žele ratovati i ne prakticiraju birtijaško domoljublje, dojam je koji smo stekli pri susretima s ovdašnjim ljudima.

– Ovaj rat za teritorij nije vrijedan jednoga ljudskog prsta, a kamoli života. Ova zemlja je bila tu prije nas i ostat će nakon nas. Vladao njome car Putin ili ukrajinski oligarh, ja želim samo živjeti i raditi – kaže otac četvero djece, pravoslavni vjernik i prilično uspješan poduzetnik srednjeg ranga, koji također želi ostati anoniman.

U nedjelju je izišao na izbore, na kojima je lider Desnog sektora Dmitro Jaroš dobio 0,7 posto glasova, a reformirani fašist Oleh Tjahnibok malo više od postotka.

– Dogodila se obratna reakcija. Mnogi za krvoproliće na istoku krive djelovanje Desnog sektora i Tjahnibokove Slobode, čiju tupost nitko nije očekivao: ranije su pružali otpor korumpiranom Viktoru Janukoviču u parlamentu, a s dolaskom na vlast počeli su antagonizirati istok zemlje. Osim što nastoje ukinuti dvojezičnost, premlaćuju direktora nacionalne TV postaje, tjeraju ga da potpiše ostavku i snimaju to kamerom. Bio je to signal jugu i istoku zemlje da imamo posla s debilima. A vidi to i narod na zapadu – komentira spomenuti državni službenik.

No miran temperament i nesklonost radikalima ne znači da ovdje imaju dobre riječi za ulogu Rusije u ovom, znadu reći, bratoubilačkom pokolju. Medijski prostor preplavile su amaterske snimke crnomanjastih bojovnika, od kojih neki nalikuju kavkaskim muslimanima. Došli su na odcijepljeni teritorij kako bi pojačali proruske pobunjenike, a zemljom se proširio glas da su to specijalci bivšega čečenskog bataljuna Vostok, brutalni “vječni ratnici” stvoreni za dva desetljeća terora na Sjevernom Kavkazu.

– Iz Rusije na istok dolaze brojni najamnici, među njima i kubanjski, donski i stavropoljski kozaci. Ali ne može se reći da samo najamnici biju boj na strani separatista, većinu pobunjenika čine mjesni žitelji – upozorava naš izvor.

A tko ratuje za cjelovitu, suverenu, proeuropsku Ukrajinu? Po zakonu, to bi trebale činiti službena armija i Unutarnja vojska. No negdašnja sila s nuklearnim i svemirskim postrojenjima danas je atrofirani i ultrakorumpirani organizam, čijim generalima ne pada na pamet doista preuzeti odgovornost i sprečavati sukobe. Stoga je nova vlada formirala Nacionalnu gvardiju, dobrovoljačke profesionalne postrojbe koje su prije slanja na frontu prošle obuku sumnjive kvalitete. Formalno podčinjene ministru unutarnjih poslova, većinu njih u stvarnosti financira najmoćniji oligarh dnjepropetrovskoga klana Ihor Kolomojski.

Dobrovoljaca, kažu naši sugovornici, i nema mnogo, a njihovom regrutacijom na zapadu zemlje bave se civilne organizacije poput Desnog sektora i desetak puta brojnijeg i transparentnijeg Samooborona. To je, za razliku od Desnog sektora, aktivistička udruga koja ne stremi vlasti, u kojoj volontiraju stariji i obrazovaniji građani, a održava se donacijama građana. Cilj im je, uz ostalo, spriječiti otkliznuće Ukrajine u totalni kaos. Specijalna policija Berkut, optužena za nebrojena ubojstva građana tijekom prosvjeda u Kijevu, u međuvremenu je rasformirana, a velik dio njenih pripadnika, suočen sa sudskim progonima, prebjegao je u odmetnute istočne krajeve.

U Ukrajini se vodi bitka oko buduće orijentacije zemlje – naprijed u EU ili nazad u “SSSR”, bez obzira na to koliko su utopističke obje čežnje, a etnički se princip doima sporednim. No sve to ne daje uvjerljiv odgovor na pitanje zašto je krvoproliće uopće počelo. Mediji i komentatori papagajski ponavljaju da je uzrok nagla Janukovičeva odluka da ne potpiše trgovinski sporazum s Europskom unijom, što je isprovociralo masovne građanske prosvjede, koji su eskalirali u kijevsko krvoproliće. No i u toj pomalo romantičnoj priči o demokratskom buntu običnih ljudi protiv diktatora s “kompleksom malog Putina” naziru se različite pozadine.

– Demokraciju u postsovjetskoj Ukrajini sazdao je oligarhijski biznis. Zapravo imamo oligokraciju, grupe pretvorbenih tajkuna koje sjajno zarađuju kada su njihovi politički zastupnici na vlasti, ali i kada su u opoziciji, jer nitko od njih nije plaćao poreze. Osvojivši vlast, Janukovič je poželio biti Putin, htio je biti više od eksponenta moćnoga donjeckog klana. Potom je udario i na najveće igrače poput Kolomojskog iz dnjepropetrovskoga klana, iskoristivši njegov razlaz s Julijom Timošenko. I tako odjednom kreće ova priča o europskim asocijacijama, koja je svima nama bila posve u magli do pred samo pola godine. Janukovič je tu licitirao s obje strane. Uvjeren sam da je u početku i sam podržavao euromajdanske skupove po ukrajinskim gradovima, jer mu je to davalo težinu u pregovorima s Moskvom. I onda je nastupio Berkut… mislim da to nije naredio Janukovič, da je to bila urota ostalih oligarha protiv njega i da je Euromajdan iskorišten kako bi ga se zbacilo s vlasti – zaključuje naš sugovornik iz državnih službi, koji se boji da novi predsjednik Petro Porošenko, još jedan tipični hibrid ukrajinske vlasti i biznisa, neće zaustaviti razbuktali rat.

Obama je slab, Europa je slaba. Ukrajinci su ostali sami sa svojim problemima.