Roštilj golmana Barbose

Onaj što je Brazilu dao gol fatídico zvao se Alcides Ghiggia. Nema sloge u pogledu izgovora njegova prezimena. On sam u jednom snimku kaže: Ja sam Alćide Giđa, a Urugvajci ga znaju zvati i Điđa, dok je kod Brazilaca još i Žiđa, Giža, Gigja, Žiža. U Italiji je bio samo Giđa. Golman kome je Ghiggia dao taj gol zvao se Barbosa. On je uglavnom Barbosa, ponegdje Barboza, a najčešće se ovo s izgovara na sredini između s i z. Barbosi je ime Moacyr, izgovara se Moasir. Moacyr Barbosa je tragedija tragedije brazilskoga poraza od Urugvaja, 16. jula 1950. U fudbalu ima raznih sličnosti, preklapanja, ponavljanja, ali Barbosinu slučaju je teško naći paralelu.

Po mišljenjima mjerodavnih stručnjaka za nogomet, on je u svoje vrijeme bio najbolji golman na svijetu. I novinari su ga, jednoglasno, izabrali za najboljega golmana svjetskog prvenstva u Brazilu, okrugle godine 1950.

Branio je za Vasco da Gama iz Rija. Snažan, siguran, s odličnim pregledom igre, a uz to oštrouman, otvoren, iskren. I veseljak, sijao je svuda smijeh, radost i opuštenost. Prije utakmice s Urugvajem, s njime na golu, u toku prvenstva Brazil je, na pet utakmica, bio primio samo četiri gola, a dao 21.

Barbosino ime je indijanskog porijekla. U Brazilu ima Indijanaca između 350 i 400 hiljada. Ta zajednica govori najmanje 180 jezika. Lingvisti kažu da svi ti jezici zajedno danas nemaju više od 40 hiljada govornika. Iz jednoga od tih jezika, tupí, koji je izgleda potpuno nestao, dolazi brazilsko često ime Moacyr, a piše se ponekad i Moacir. Značenje mu je nešto kao “onaj koji zadaje bol”. Latinski jezici poznaju ime Dolores, a Moacyr dokazuje da je označavanje čovjeka bolom legitiman princip i ljudske vrste i ljudske duše.

Moacyr Barbosa je primio gol iz jedinog udarca koji je Ghiggia za cijele utakmice uputio na njegov gol. Taj udarac, u 33. minutu i 22. sekundi drugog poluvremena bio je i posljednji urugvajski udarac u cijeloj utakmici prema njegovu golu. Nijedan od trenera ili mjerodavnih stručnjaka nije nikada okrivio Barbosu za to što je primio taj gol. Oni odgovornost za njega prebacuju na lijevog centarhalfa Bigodea i lijevog beka Juvenala. Oni nisu pravovremeno, kako se to kaže, markirali čovjeka po imenu Ghiggia. Ghiggia je umakao Bigodeu, a trenutak prije no će ga na petercu sustići Juvenal, opalio je po lopti. Lopta je ušla u gol kroz uzak prolaz od možda metar i po između Barbose i njegove lijeve stative. Sve se zbilo na onome golu stadiona Maracanã, koji brazilski hroničari i pisci označavaju “desno od radio-kabina”. Te su kabine na zapadnoj strani stadiona, te je dakle fatalni Ghiggin šut (kao i onaj Schiaffinov, osam minuta ranije) završio u mreži južnoga gola. Taj se gol i danas često zove Barbosin.

Slom i plač mnoštva od dvije stotine hiljada gledalaca na stadionu (urugvajski igrači su pričali da su to bila naricanja sicilijanskih udovica), te infarkti, moždani udari i samoubistva širom Brazila uglavnom su se ispodešavali u večeri i noći nakon utakmice, s nedjelje na ponedjeljak, a onda se u utorak, prekosutra nakon utakmice, u sve uključila i štampa. U tekstovima se za gol, više nego Barbosa, okrivljuju Bigode i Juvenal, koji je bio daleko kad je Ghiggia činio svojih sedam sudbinskih koraka s loptom. Ali će ono što se zove javno mnijenje na stup srama postaviti čovjeka po imenu Moacyr Barbosa, e da mu indigensko ime bude omen cijele nacije.

Stvar će iz naroda preći i u rukovodstvo brazilske seleçao. Najbolji golman na svijetu Barbosa će na gol Brazila stati samo još jedanput, a Bigode i Juvenal, samo zbog Ghiggina gola, više nikada neće zaigrati za Brazil. Stvar će imati i začin pokvarenosti, vazda pripravan u kuhinji rulje: i Barbosa i Juvenal i Bigode su crnci, pa će rasisti u njima pronaći klicu brazilske navodne ukletosti i neistrajnosti. Sve će ići dotle da će proći bezmalo pedeset godina dok sljedeći crnac bude stao na gol Brazila: Nelson Dida, godine 1999. Uzaman će biti Didi i Pelé, Barbosa je učinjen personifikacijom brazilske sklonosti porazu.

Barbosa se i borio protiv nepravedne prezrenosti koju je nad njim nadvila rulja. Riječima: “U Brazilu je najviša kazna 30 godina robije, a ja sam već 43 godine na robiji za nešto što nisam ni počinio.” Pokušao se boriti i djelom. Godine 1962. (a Brazil je već dvaput prvak svijeta) FIFA je odlučila da se sve drvene i četvrtaste stative i prečke imaju zamijeniti metalnim i oblim. Barbosa od svoga prijatelja Abelarda Franca, direktora svih stadiona u zalivu Guanabara u Riju dobiva na poklon stative i prečku južnoga gola na stadionu Maracanã. U dvorištu svoje kuće iskratio je i usitnio fatalne grede, polio ih benzinom i na vatri priredio roštilj za prijatelje. Događaj ima i egzorcistički dodatak: navodno je Barbosa rekao kako se na vatri peče i desni gnjat njegova prijatelja po imenu Alcides Ghiggia. O tome ima cijela knjiga, autor joj je Bruno Freitas. A urugvajski pop pjevač Tabaré Cardozo ispjevao je i pjesmu u ritmu karnevalske murge. Naslov joj je “Barbosa”, a refren: Quema los palos Barbosa/ Del arco del Brasil/ La condena de Maracaná/ Se pega hasta morir.

Pomoglo Barbosi nije ništa, prokletstvo Marakane pratilo ga je zaista do smrti, 7. aprila 2000. Trideset godina nakon ritualne vatre, pošao je da posjeti brazilsku seleçao, koja se, u Teresópolisu, pripremala za svjetsko prvenstvo u USA, 1994. Selektor Pareira je nekada najboljem golmanu svijeta zabranio da uđe i sastane se s igračima, s paranoičnim obrazloženjem da on donosi nesreću Brazilu.

Mnogo godina kasnije, Barbosa će objašnjavati svoje kretnje na golu: “Ghiggia je mislio naopako, a ispalo je dobro; ja sam mislio dobro, a ispalo je naopako.” (Podsjeća na Vaska Popu i pjesmu “Zvezde izbeglice”: Pogledale ste se zvezde/ Krišom da nebo ne vidi/ Mislile ste dobo/ Razumele se naopako.) Zapravo je Ghiggin potez za prvi urugvajski gol, onaj izjednačujući, bio razlog za ono što Barbosa zove “naopako”. Kod toga gola je Urugvajac pobjegao Bigodeu na bočnu liniju i odigrao povratnu loptu na koju je natrčao Schiaffino. Stvar se, dakle, ponavlja: opet Ghiggia bježi Bigodeu, opet ide prema golaut liniji, u tome času Barbosa vidi kako Juvenal napušta sredinu kaznenog prostora i kreće prema Ghiggi te, u strahu da ovaj opet ne odigra prema Schiaffinu, malo iziđe e da zatvori tu rupu. Ali Ghiggia ovaj put, mimo logike, udara po lopti iskosa i nalazi joj put do mreže između golmana i stative. Barbosa će se baciti za loptom, dotaknuti je prstima, u trenutku će mu se čak učiniti da ju je izbacio u korner. “Potpuno me oslijepila ta slika lopte u dnu moje mreže. Prošle su godine, s njima je sve otišlo u prošlost. Ali taj gol je, eto, ispao moj način da uđem u historiju Brazila.”

Dvaput sam, za svoga življenja u Beogradu, imao prilike da se, nakon Partizanovih utakmica, primaknem Stjepanu Bobeku i “otpratim ga”, od stadiona JNA do Vračara. Jednom mi je, na pješačkom mostu, dolje preko autoputa, na pitanje zašto je Jugoslavija 1. jula 1950. na Marakani izgubila od Brazila, rekao: “Brazil je imao strašnu ekipu, Ademira, Zizinha i Jaira, a golman Barbosa je bio nemoguć: uhvatio nam je tri šuta koje ne bi uhvatio nijedan golman, a meni je jedan našao posve gore u ćošku, strašno nešto.”

To je bilo samo 15 dana prije no što je Ghiggia načinio ono što je Brazil doživio teže od žute groznice i teže od španjolske gripe. To Kierkegaard zove smrt u životu.