Rugalica jednog redatelja
Venera u krznu Romana Polanskog
Roman Polanski u svom je opusu često posezao za radnjama s malo likova tenzično stiješnjenih u nekom ograničenom prostoru, bila to jedrilica na jezeru (“Nož u vodi”), izolirani dvorac na obali mora (“Cul-de-sac”) ili obiteljska kuća noću za olujnog nevremena (“Djevojka i smrt”). U svim tim slučajevima riječ je bila o pritajenom ili otvorenom nasilju povezanom s erotskom napetošću, pa nije čudno da je slavni sineast, prevalivši osamdesetu, posegnuo za djelom koje eksplicitno tematizira složen odnos erotske dominacije i podčinjavanja. Doduše, nije se odlučio izravno za kapitalan rad Sacher-Masocha iz 1870., nego za njegovu istoimenu suvremenu adaptaciju iz pera američkog dramatičara Davida Ivesa, kazališni komad za dvoje glumaca u ulogama režisera i glumice koja dolazi na audiciju za naslovnu ulogu u redateljevoj verziji Sacher-Masochove “Venere u krznu”.
Polanski je u Ivesovom tekstu prepoznao sebi blisku situaciju igre moći između režisera i glumaca oko kreativne koncepcije djela, a to što je riječ o režiseru i glumici i što se sve zbiva u eksplicitno erotskom kontekstu, čitavu mu je stvar samo moglo učiniti privlačnijom. Ne treba, naime, posebno podsjećati da je Polanski znao razvijati vrlo intimne odnose sa svojim glumicama, uostalom jedna od njih već mu je 25 godina supruga. Upravo njoj, Emmanuelle Seigner, povjerio je glavnu ulogu Vande, glumice koja dolazi na audiciju u pusto pariško kazalište za ulogu, kakve li slučajnosti, Vande, Sacher-Masochove Venere u krznu. Režisera koji postavlja komad igra pak Mathieu Amalric, čija je stanovita fizička sličnost s mladim Polanskim odavno primijećena, iako se redovno zaboravljalo napomenuti da je Amalric puno zgodniji nego što je Polanski ikad bio. Drugim riječima, ako, ne bez razloga, pretpostavimo da u liku režisera Polanski prikazuje samog sebe, onda je znakovito da se fizički idealizirao, dok je istovremeno vlastitu suprugu, i kroz nju lik Vande/Venere, ruinirao.
Naime, njegova glumica Vanda nema elementarne preduvjete utjeloviti Sacher-Masochovu Vandu: em je dvostruko starija, em nema ništa od djevojčičanskih osobina koje Sacher-Masochov alter ego Severin povremeno ističe kod Vande (i koje je posebno istaknuo Lou Reed u svojoj znamenitoj adaptaciji s prvog albuma Velveta), em je priprosta i neobrazovana (izvorna Vanda je sofisticirana plemkinja). No baš zbog tog kontrasta Vandina bi pretvorba u idealnu utjeloviteljicu izvorne Vande, čime će zavesti režisera i malo-pomalo preuzeti mu redateljsku palicu iz ruku, trebala biti efektnija. Trebala bi, ali nije. Emmanuelle Seigner postaje, doduše, u nekom trenutku psihofizički atraktivnijom, međutim ta je preobrazba previše slaba da bi njezin fatalni utjecaj na režisera, koji postaje mazohist Severin, bio uvjerljiv. Taj manjak, srećom, nije presudan, jer Polanski ne radi realistički film nego lakrdiju. I u njoj se ruga samom sebi, između ostalog i kroz citate iz vlastitih filmova (najprepoznatljiviji je onaj iz “Stanara”), kao i potezanjem pitanja pedofilije. Dojam je da se ruga i nekad fatalno privlačnoj supruzi, a svakako se ruga feminističkim prigovorima izvornoj “Veneri u krznu” kao seksističkom tekstu, ali i obrani tog djela kao umjetničke klasike, jer doista sumnjiv je ukus koji psiho-idejno silno važan, ali umjetnički (simpatično) trivijalan Sacher-Masochov roman proglašava klasičnim ostvarenjem.
U svakom slučaju, jasno je da se Polanski jako dobro zabavljao snimajući ovaj film, koji općim tonom podsjeća na prethodnu suradnju sa suprugom, naruženi a silno zabavni vampirski horor “Deveta vrata” iz 1999. godine. Gledateljima je možda manje zabavno, ali svaki pravi umjetnik svoje djelo prije svega radi za sebe sama.