Specijalni zavjet šutnje

Ni 19 godina od ratnog zločina u zaselku Gruborima kraj Plavnog hrvatsko pravosuđe nije pronašlo odgovorne za smrt šestero nedužnih civila srpske nacionalnosti – Jove Grubora, Miloša Grubora, Marije Grubor, Milke Grubor, Đure Karanovića i Jovana Grubora – ubijenih dvadeset dana nakon “Oluje”, 25. kolovoza 1995., u svojim kućama ili na njivama.

Umjesto pravde, epilog je sljedeći: nakon dvije i pol godine suđenja, sudac Županijskog suda u Zagrebu Zdravko Majerović prvostupanjskom je presudom, krajnje zanimljivo obrazloženom, u nedostatku dokaza oslobodio optuženike Franu Drlju i Božu Krajinu, bivše pripadnike Antiterorističke jedinice Lučko. Prvooptuženog Drlju optužnica je teretila za neposredno počinjenje zločina nad šestero civila i nesprečavanje podređenih u činjenju zločina – ubijanju civila i paljenju kuća, a Krajinu se teretilo isključivo temeljem zapovjedne odgovornosti. Podsjetimo, za zločin u Gruborima sudilo se i trećeoptuženom Igoru Beneti, koji je u travnju 2011. pod još nerazjašnjenim okolnostima pronađen obješen u ličkoj šumi.

“Ljudi koji žive tamo i koji su tamo živjeli 1995. jasno su rekli da su hrvatske snage u selo došle cestom, a onda izjave nekih svjedoka da su se razdvojili u strijelce i da su ušle četiri postrojbe od kojih su dvije vodili Drlje i Krajina nisu istinite. Ako nisu vodili postrojbe, onda nisu krivi da nisu postupali u skladu sa zapovjednim ovlastima”, kazao je sudac Majerović u prilog oslobađanja dvojca, da bi potom dodao: “Neosporno je da je ubijeno šestero ljudi u Gruborima tijekom operacije čišćenja, izvjesno je da su to učinili pripadnici ATJ Lučko… Tamo je počinjen strašan zločin, ubijene su stare žene i muškarci pred svojim kućama. Za to što je učinjeno nema nikakvog opravdanja.”

Što nam govori takav, po mnogima sramotni, sudski rasplet u slučaju Grubora? Nevjerojatno je da je “izvjesno da su to učinili pripadnici ATJ Lučko” i da za “učinjeno nema nikakvog opravdanja”, no da se pritom ne zna ili ne želi znati tko je konkretno od specijalaca ubio nevine starce. Grubori su tako postali krajnjom točkom na koju se nasukalo hrvatsko pravosuđe, pokazavši nespremnost države da se suoči sa zločinom koji su počinili pojedini pripadnici ATJ Lučko, unatoč nespornim činjenicama te brojnim i snažnim dokazima – očevidima i rekonstrukcijama s terena i izjavama 70-ak svjedoka – i to u tolikoj mjeri da je suđenje trebalo biti lagan posao za tužiteljstvo. Takva nepravomoćna presuda ujedno znači da obitelji žrtava ni dva desetljeća nakon zločina nisu dobile nikakvu satisfakciju.

Pitanje je ima li nakon ovakve presude uopće smisla ponavljati slijed tragičnih događaja u Gruborima, no ipak ponovimo da su tijekom dokaznog postupka brojni svjedoci i materijalni dokazi ukazivali na to da je postrojba ATJ Lučko bila podijeljena na grupe i da su optuženici imali zapovjedne ovlasti u svojim grupama, zbog čega su bili dužni spriječiti podređene u počinjenju zločina. O zapovjednoj odgovornosti govori i to što su, prema svjedočenju bivšeg zapovjednika ATJ Lučko Josipa Ćelića, tri izvješća pisali optuženi Krajina, Branko Balunović i Stjepan Žinić, odnosno svi zapovjednici grupa osim Drlje, koji je odbio pisati izvješće. Svjedoci su navodili da su upravo grupe pod zapovjedništvom optuženika prošle kroz Grubore, a iako su neki u istrazi spominjali prvooptuženog Drlju kao direktnog počinitelja zločina, na glavnoj su raspravi promijenili iskaze.

Podsjetimo, zločin u Gruborima dogodio se dok je skupina specijalaca iz Lučkog, pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića, osiguravala teren kojim će proći Vlak slobode, prevozeći oslobođenom, no spaljenom i opljačkanom Krajinom vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Franju Tuđmana i tadašnji državni vrh. Prema riječima preživjelih svjedoka, stanovništvo Grubora i okolnih zaselaka Plavnog pozvano je na zborno mjesto da se izvrši popis stanovnika: kada su ljudi, uglavnom starije životne dobi, došli na sastanak, vidjeli su dim iz smjera Grubora, a kada su se vratili u selo, ono je već bilo zapaljeno, a starci i starice koji su ostali bili su ubijeni. Pobijena je i sva stoka, vjerojatno zato da se i oni koji su preživjeli što prije odluče na odlazak…

Jovo Grubor, 80-godišnjak koji i danas živi u Plavnom, jedan je od živih svjedoka pokolja u kojem su gotovo svi ubijeni bili njegovi rođaci. Što je toga dana zatekao u Gruborima još je prije nekoliko godina podijelio s javnošću; kada smo ga sada nazvali i zamolili za komentar oslobađajuće presude, najprije je zanijemio.

– Ništa o objavljenoj presudi ne znam. A šta da radim? Neka rade kao znadu… Danas samo mogu zahvaliti Srbiji što je te 1995. otvorila granicu i tako spasila djecu, moje unuke i ostale. Jer da nije bilo tako, bojim se da bi još ljudi nastradalo u Gruborima, u kojima više nitko ne živi – šturo nam je i rezignirano kazao.

Iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću navode da policijske strukture nastoje zataškati zločin još od toga tragičnoga 25. kolovoza: u prilog tome valja podsjetiti kako je Ivan Čermak, bivši zapovjednik Zbornog mjesta Knin, 18 dana od “Oluje” za HTV govorio o Gruborima kao o četničkom uporištu. Tada, doduše, nije znao da je UN snimio poprište zločina odmah nakon odlaska specijalaca i da nikakve naknadno postavljene scene nemaju smisla… Postavlja se pitanje zašto je vrh vojne i civilne vlasti na oslobođenom području, pod pokroviteljstvom ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka koji je bio upoznat sa svime, prikrivao zločin.

– Prepravljaju se izvještaji zapovjednika akcije i zapovjednika četiriju grupa koje su provodile akciju “Obruč”. Pronalazi se obješen Igor Beneta, većina pripadnika elitne postrojbe pravi se tijekom suđenja da se ništa nije dogodilo, ne znaju tko im je bio zapovjednik, smjer kretanja i cilj akcije. O zločinu svi sve znaju, a ponajviše pripadnici ATJ Lučko, ali i tadašnji njegovi zapovjednici Željko Sačić i Mladen Markač, no svi šute. Oslobađajućom presudom sudac Majerović je nastavio taj zavjet šutnje. On ne vjeruje iskazima zapovjednika akcije Josipa Ćelića i onima Branka Balunovića, zapovjednika jedne od grupa na terenu, koji govore o tome kako je tekla akcija, nedvosmisleno (naročito u istrazi) usmjeravajući odgovornost prema dvojici oslobođenih, Frani Drlji i Boži Krajini – kažu iz Documente.

Dragan Pjevač, predsjednik Koordinacije srpskih udruženja porodica nestalih s područja bivše Jugoslavije, za “Novosti” kaže da ne zna je li veća sramota oslobađajuća presuda ili njezino obrazloženje.

– Posebno mislim na dio u kojem sudac nesumnjivo utvrđuje odgovornost ATJ Lučko za zločin i potom dalje priča o srpskim bandama koje su haračile Hrvatskom. O tome tko je haračio govori više od 1.200 civila ubijenih nakon “Oluje”, za što nitko nije odgovarao – kaže Pjevač.

Ne čudi stoga oslobađajuća presuda, dodaje naš sugovornik, tumačeći nam da je tome pridonijela i dugogodišnja medijska kampanja prema srpskim civilnim žrtvama rata, u kojoj se o njima govorilo kao o zločincima, a ne kao o nevinim civilima.

– Presuda govori i to da se hrvatsko pravosuđe ne može na pravi način nositi sa zločinima počinjenima s vlastite strane. Osumnjičeni za njih nerijetko imaju zaštitu. Ni u nastavku žalbe u slučaju Grubora ne očekujem puno, jer su nakon oslobađajuće haške presude generali osumnjičeni za zločine dobili novi vjetar u leđa, unatoč tome što je prije nje bilo naznaka da će se procesuirati svi koji su u “Oluji” i iza nje činili zločine. Zlo još nije izbijeno s ovih prostora, a to je utoliko gore što bi se ono u budućnosti opet moglo aktivirati. Jer, ispada da je onaj tko priča o zločinima izdajnik, a onaj tko o njima šuti heroj – zaključuje Pjevač.

Da je hrvatsko pravosuđe dobilo krila nakon što su generali Ante Gotovina, Čermak i Markač oslobođeni u Hagu, smatra i Čedomir Marić iz Udruženja porodica nestalih i poginulih Suza.

– Što vrijeme više odmiče, sve je manje nade da će se zločini procesuirati. Daj bože da žalba uspije, ali ne mogu biti optimist ako pogledamo dosadašnji odnos hrvatskog pravosuđa prema srpskim žrtvama – kazao je za “Novosti”.

Žalbu Vrhovnom sudu na prvostupanjsku presudu najavio je tužitelj Robert Petrovečki, zamjenik županijskog državnog odvjetnika. Kolike su šanse da se postupak za Grubore ponovi? Jer, kao što poručuju iz nevladinih organizacija, ako nisu krivi Drlje i Krajina, netko zasigurno jest. A nije potrebno naglašavati koliko je važno da se podigne optužnica protiv onih koji su zločin počinili, da se ne bi ostalo na oslobađajućoj presudi.

– Tužitelj s pravom nije zadovoljan, jer su dokazi izvedeni tijekom glavne rasprave upućivali na zapovjednu odgovornost optuženika. No sudac Majerović u potpunosti je formirao sliku događaja drugačiju od one na koju upućuju dokazi – kažu iz Documente.

Za kraj, valja reći da je u izdvojenom procesu okončana istraga o zapovjednoj odgovornosti Željka Sačića u vezi Grubora, pa u Documenti očekuju podizanje optužnice.

Nije osuđen nijedan pripadnik Specijalne policije

U prilog tvrdnji da se Hrvatska teško ili nikako suočava sa zločinima tijekom i nakon “Oluje” govori i to što je domaće pravosuđe za njih donijelo samo jednu pravomoćnu i osuđujuću presudu – onu za zločine u Prokljanima i Mandićima, za koje je osuđen Božo Bačelić, bivši zapovjednik Izvidničke satnije 113. brigade HV-a, koji je 11. kolovoza 1995. počinio zločin nad bračnim parom Damjanić, civilima, a koji dan kasnije i nad ratnim zarobljenikom, pripadnikom vojske tzv. RSK Vukom Mandićem. Vrhovni sud osudio ga je na sedam godina zatvora, nakon što ga je u travnju 2012. izručila Njemačka.

Što se tiče Specijalne policije, općenito percipirane kao elitne postrojbe, nijedan njezin pripadnik do sada nije osuđen za ratni zločin, unatoč tome što se, osim zločina u Gruborima i Ramljanima, specijalci povezuju i sa zločinima u Medačkom džepu.