Špijuniraj me nježno

Istražno povjerenstvo Bundestaga zaduženo za razjašnjavanje djelovanja stranih tajnih službi na tlu Njemačke nedavno je zaključilo da će se njegovi članovi početkom srpnja sastati u Moskvi s Edwardom Snowdenom. Skandal koji je bivši djelatnik američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) pred gotovo točno godinu dana izazvao predajući medijima informacije o razmjerima bezobzirnog špijuniranja, kojem Sjedinjene Države podvrgavaju ne samo nesimpatične si države nego i najbliže saveznike, prouzročio je najveću krizu u odnosima Berlina i Washingtona još od 2002., kada je crveno-zelena vlada odbila slijediti Georgea W. Busha u njegovu pohodu na Irak.

Prema informacijama objavljenima u medijima, SAD je nadzirao oko 500 milijuna telefonskih poziva, SMS poruka, e-mailova ili chatova u Njemačkoj mjesečno, špijunirajući tu zemlju podjednako kao i Kinu ili Irak. Špijuniranje milijuna njemačkih građana i brojnih tvrtki predstavlja, jasno, kršenje njemačkih zakona te je, čini se, provođeno bez znanja njemačkih vlasti (što se donekle dovodi u pitanje). Pritom je SAD ključni vanjskopolitički partner Savezne Republike još od njezina utemeljenja 1949., a u tom je odnosu Berlin, naravno, uglavnom u podređenom položaju. Poniženje je tim veće što se NSA, prema medijima, nije libila nadzirati ni mobitel Angele Merkel, kao ni prijašnje kancelare, pri čemu se prislušna aparatura navodno nalazi(la) na krovu američke ambasade. Dok je Amerika protiv bjegunca Snowdena pokrenula progon, a bivši šef CIA-e James Woolsey izjavljivao da mu treba suditi zbog izdaje te ga objesiti bude li osuđen, u studenome je još samo, kažu ankete, trećina Nijemaca vjerovala da je SAD saveznik kojem se može vjerovati, a privlačnost Baracka Obame izblijedjela je do one koju je imao Bush mlađi. Šezdeset posto građana Snowdena vidi kao heroja, pojedini političari Zelenih predložili su ga za najviše državno odlikovanje, a istaknuti član Ljevice Gregor Gysi za – Nobelovu nagradu za mir.

Nakon višemjesečne trakavice, u ožujku se svih pet partija zastupljenih u Bundestagu – CDU/CSU, SPD te opozicijski Zeleni i Ljevica – složilo oko uspostavljanja povjerenstva, čiji se rad od početka pretvorio u natezanje oko toga treba li ispitati Snowdena, što je usrdno podupirala opozicija (koja u parlamentu raspolaže sa svega jednom petinom mjesta), predvođena popularnim zelenim Hans-Christianom Ströbeleom. Odvjetnik zanimljive karijere (1970-ih je branio članove RAF-a), Ströbele se još u listopadu sastao sa Snowdenom u Moskvi. Vladimir Putin je naime, ne bez doze naslađivanja, zviždaču dodijelio jednogodišnji azil koji ističe potkraj srpnja. Prema zakonu, opozicija ima pravo i sama pozivati svjedoke, no povjerenstvo je 8. maja jednoglasno odlučilo da će se Snowdena – ispitati.

Odmah se kao novi razlog sukoba ispostavilo pitanje mjesta ispitivanja. Članovi vladajuće velike koalicije ističu da je bjegunčev dolazak u Njemačku nemoguć jer bi Snowdena, po međudržavnom sporazumu, Berlin odmah morao izručiti, a spominje se i to da bi ga CIA mogla oteti usred Berlina. Opozicija pak uporno zahtijeva saslušanje u Njemačkoj, upozoravajući da je “izlet u Moskvu” besmislen jer Snowden, okružen ruskim službama, ne bi mogao reći previše; pored toga, i Putinov uvjet za azil bio je da Snowden više ne smije škoditi američkim interesima. Ne samo da jedino ispitivanje u Njemačkoj ima smisla, nego bi mu Berlin morao odmah dodijeliti azil ili dozvolu boravka – Angeli Merkel od toga se diže kosa na glavi, jer bi tako nešto dugotrajno narušilo transatlantske odnose. Amerikance je razljutila već i činjenica da je glavni državni odvjetnik Harald Range pred desetak dana najavio istragu u slučaju nadzora kancelarkinog mobitela, pri čemu je postupak pokrenut “protiv nepoznatog”, dok su se mediji obrušili na činjenicu da, premda se time u priču uključilo i njemačko pravosuđe, neće biti nikakve istrage što se tiče prisluškivanja milijuna “običnih” i manje običnih Nijemaca, poput ministara.

Kako bi poduprla svoj stav oko Snowdena, vlada je u aprilu naručila mišljenje ni više ni manje nego od – američke odvjetničke tvrtke. U njemu stoji da je svatko tko dolazi u kontakt sa Snowdenom potencijalni kriminalac, uključujući i njemačke parlamentarce. Snowden je, sa svoje strane, već odavno izjavio da je svakako spreman svjedočiti. Međutim, ni on nije lud, naročito poučen iskustvom Bradleyja Manninga, koji je nakon dostave dokumenata WikiLeaksu osuđen na trideset i pet godina zatvora. Snowdenov je njemački odvjetnik nedavno ustvrdio da bi gotovo sve osim dolaska u Njemačku – i pripadajućih garancija – bilo rizično, a sam je zviždač nedavno zatražio azil u Brazilu.

Priča oko djelovanja NSA-e i ortačkih tajnih službi (britanskog GCHQ-a te Kanađana, Australaca i Novozelanđana) otvara još mnoga pitanja, poput suradnje s Britancima unutar EU-a ili toga koliko su njemačke službe BFV i BND, koje surađuju s NSA-om, znale o njihovoj djelatnosti. Tvrdi se da su barem nešto naslućivale. U pitanje dolazi i parlamentarna kontrola tajnih službi: vlada nije povjerenstvu voljna dostaviti previše dokumenata, a navodno bi dostavu svake informaciju dobavljene u suradnji s NSA-om ili GCHQ-om same te agencije morale odobriti. Dakle, Bundestag može istražiti NSA-u samo onoliko koliko ta agencija sama dopusti. Kritičari navode da se zadatak povjerenstva nikako ne sastoji u cirkusu oko Snowdena, nego u osiguravanju privatnosti za njemačke građane, što bi trebalo uključivati i planove za izgradnju komunikacijske mreže sigurne od nadzora.

Angela Merkel želi pod svaku cijenu američku potporu što se tiče suprotstavljanja Putinu. Pogotovu od izbijanja ukrajinske krize, “najmoćnija žena svijeta” spremna je progutati poniženje i žrtvovati istragu oko NSA-e. Prilikom prošlomjesečnog posjeta SAD-u, na novinarsko pitanje o tome je li povjerenje obnovljeno, ona je bez smiješka odgovorila da je na tome potrebno raditi više nego do sada. Obama pak ne samo da nije htio reći je li propao ugovor o uzajamnom nešpijuniranju – predložen upravo od SAD-a kako bi se ublažio skandal, a kojem se Nijemci više ni ne nadaju – nego nije ni jednoznačno odgovorio na pitanje nadzire li se još uvijek kancelarkino osoblje. Nije da njoj nije jasno tko je u tom partnerstvu boss; njezini savjetnici smatraju da bi, bez obzira na to koliko glasni bili, Amerikanci prosvjede Berlina ignorirali zato što znaju da su Nijemci ovisni o njima. “Bili smo nešto između molitelja i štektavog pseta”, rekao je “Spiegelu” neimenovani službenik Ureda kancelarke. Članak završava riječima: “Merkel je, čini se, izabrala preferiranu ulogu: onu molitelja.”