Srećko Sladoljev: Privatizacija je izdaja zdravstva

Foto: Jovica Drobnjak

Prije nekoliko godina dr. Srećko Sladoljev postao je poznat javnosti nakon što se znanstveno argumentirano suprotstavio masovnom cijepljenju hrvatskih građana protiv tzv. svinjske gripe, čija je pandemija, tvrdili su tada mnogi liječnici i mediji, prijetila čovječanstvu. Sladoljev je na nekoliko važnih adresa poslao pismo u kojem je tvrdio da opasnosti nema i da je priča prenapuhana zbog interesa tvrtke koja proizvodi cjepivo. Pismo je procurilo u javnost, Sladoljev je suspendiran, cijepljenje je propalo, a domaća zviždačka scena dobila je novog junaka. Razgovarali smo s njim o tim danima, kao i o tome zašto već desetljećima uporno pliva protiv struje, bez obzira na to što je dobio već devet opomena pred otkaz…

Nakon bitke protiv Tamiflua, postali ste poznati široj javnosti. Zašto ste tada riskirali?

Borbu protiv krivog upravljanja Imunološkim zavodom započeo sam puno prije toga: nakon smrti svoga vizionara i osnivača Drage Ikića, Zavod se raspao u klanove i potpao pod politički utjecaj. Radnici su me 1990. izabrali u Radnički savjet, čiji sam bio predsjednik. Nakon toga sam bio sve, osim predsjednika uprave i direktora, a s tih ste pozicija imali i odgovornost da nešto kažete u zaštitu tvrtke i radnika. Tada je bilo puno korupcijskih afera, a razotkrio sam i način na koji je Marijan Hanžeković pokušao postati vlasnik Zavoda. Zaustavio sam kriminalnu pretvorbu državnog vrha da se Zavod “dokapitalizira” bez ijedne kune, preko skrbničkih računa; krilo se o kojim je ljudima riječ, no mi smo otkrili da su u vrhu vlasti.

Lažne pandemije

Kako su vaša upozorenja o Tamifluu doprla do javnosti?

Nisam se obratio novinarima, nego sam pisao svim nadležnim institucijama. Pretpostavljam da je procurilo iz Ministarstva zdravstva. Suspendiran sam nekoliko sati nakon što je vijest objavljena; iako me po zakonu nisu mogli spriječiti da obavljam dužnost člana NO-a i predsjednika Radničkog vijeća, to su učinili, a kolege iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo javili su mi da se iz moje sobe odnose registratori i dokumenti. Kada su oni koji su to radili vidjeli da ih promatraju iz susjedne zgrade, prozore moje sobe zakrili su pak-papirom da se ne vidi što rade.

Zbog protivljenja nabavi cjepiva niste bili pozivani na sjednice NO-a. Kolika je bila vrijednost tog posla?

To je bio posao od 300 milijuna, a mi smo bili distributer cjepiva za nekoliko zemalja jugoistočne Evrope. Na Srbiju je otpalo 80 milijuna; rekao sam da taj posao ne sklapaju ako nisu ugovorili tzv. izvozni akreditiv. No od toga nije bilo ništa, Srbija nije platila i ostali smo dužni Novartisu 20 milijuna eura. Kako me nije bilo na sjednicama, a ostali članovi nisu moje zahtjeve unijeli u zapisnik, nakon skandala nisu me ni mogli pozivati, jer se na svakoj sjednici NO-a najprije ovjerava stari zapisnik. Vjerojatno su nekako napravili dogovor s Novartisom, možda tako što su povisili cijenu njihovih proizvoda koju plaćaju građani, kao i Tamiflua za onu glupu ptičju gripu zbog koje smo se zadužili.

Kako je uopće došlo do histerije vezane uz ptičju gripu?

Pokazalo se da je riječ o lažnoj pandemiji, a u to su bili uključeni Svjetska zdravstvena organizacija, farmaceutske tvrtke, ali i medijske kuće. CNN je izmišljao da ćemo umirati na cesti, da će se ljudi rušiti i da su angažirane specijalne policijske snage koje će braniti ljekarne od hordi izluđenih građana koji se žele dočepati cjepiva. Ozbiljni ljudi koji vode Ministarstvo trebali su pozvati neke ljude koji o tome nešto znaju, a ja slučajno ponešto o tome znam – znam više od kliničkih imunologa i liječnika u praksi kako reagira imunološki sustav. U listopadu 2009. godine o tome sam govorio, govorio sam o autoimunim bolestima i o tome da je 600 znanstvenika na dva kongresa dokazalo da je to cjepivo izuzetno štetno.

Može li se reći da su farmaceutske kompanije svjesno napravile paniku kako bi štetno cjepivo prodale milijunima ljudi?

Mogu samo reći da zdravstvo može dobro funkcionirati jedino ako je javno i solidarno i ako maksimalno radi na prevenciji. Privatizacija bilo kojeg segmenta zdravstva, od farmaceutske industrije gdje su profiti ogromni, neka je vrsta izdaje zdravstva i zdravlja. Ako imate kompanije koje samo gledaju kako povećati profit, a njega ne mogu ostvariti na zdravim ljudima, naravno da ih interesiraju bolesti i novostvorena tzv. rizična stanja. Liječnik iz običnog nalaza krvi može izvući razne zaključke; može se i iz normalnog stanja nekome reći da je predisponiran za neku bolest i propisati mu lijek koji će, kao, prevenirati neku bolest u budućnosti. Još prije 15-ak godina Američka udruga liječnika priznala je da tzv. jatrogene bolesti zauzimaju drugo mjesto po smrtnosti, a ubrzo su dospjele i na prvo, ispred karcinoma i krvožilnih bolesti. A to su bolesti nastale zbog nuspojava korištenja lijekova.

Ipak, protivljenje cijepljenju protiv gripe nosi veliku odgovornost. Jesu li vam rad i znanje dali samopouzdanje pri procjenama?

Nisam se bojao nekoliko puta inficirati virusom svinjske gripe samo da pokažem koliko se teško inficirati, i nisam se inficirao preko infektivne sline osobe za koju je komercijalni test pokazao da boluje od svinjske gripe. I zaista, kada je pandemijski virus ušao u Hrvatsku, imali smo malo oboljelih, iako se naša populacija nije cijepila. To ne znači da je malo ljudi došlo u kontakt s virusom, dapače, puno ih je došlo. Predvidio sam da će taj virus donijeti križne reakcije protiv sezonskih gripa i da će nas upravo ta pandemija koja se nije simptomatski očitovala štititi od budućih sezonskih gripa, što se pokazalo točnim. Od 2009. sezonske su gripe sve slabije i slabije, prepolovio se broj cjepiva koje danas naručujemo: tada ih je bilo 700 tisuća, a sada svega 300 tisuća i ove godine uopće nije bilo priča o gripi.

Svijet ide u krivom smjeru

Mnogi bi na vašem mjestu okrenuli glavu od svega toga. Zašto vi niste?

Nisam ja izabrao ovaj put, on je izabrao mene. Bio sam buntovni student, kao i drugi u to vrijeme. Taj sam naboj zadržao i bilo bi mi drago kada bi i današnji mladi imali taj poriv, da se ne bune samo ako hrana u menzi poskupi pet kuna… Danas svijet ide u krivom smjeru i bilo bi za očekivati da mladi na to reagiraju. Sve što kažem ne kažem samo zato da lijepo zvuči, uvijek se pitam jesam li iskren i izvire li ta iskrenost iz moga znanja. Kada ste koncentrirani na znanje, svi oni članci koje ste pročitali, a to su stotine i stotine znanstvenih knjiga i članaka, najednom se otvore kao mali dijelovi mozaika koje onda vaša mašta slaže u konačnu sliku.

Malo ljudi zna da su se i vaš otac i djed borili za pravdu?

Djed je uhapšen nakon Drugoga svjetskog rata jer kao zamjenik šefa UNRA-e nije htio špijunirati pretpostavljenog koji je bio Amerikanac; odveli su ga u logor i nakon osam godina pustili zbog bolesti. Premetačine naše kuće bile su redovite, a optužbe u duhu s vremenom. Djed, koji je bio sveučilišni profesor i poliglot, optužen je da je izdajnik, da je odao raspored mina u Otrantskim vratima i tajne podatke o avijaciji Kraljevine Jugoslavije. Nakon logora, radio je kao turistički vodič. S gotovo 80 godina drugi je put obranio doktorsku disertaciju o pruzi Beograd – Bar, kojom je želio dokazati da je isplativija ravničarska pruga Zagreb – Split… Otac je već sa 14-15 godina bio skojevac i idealist. Mislio je da ćemo proizvoditi za druge i uzimati koliko nam je potrebno, ali se razočarao kada je vidio proganjanje Crkve, pa je napustio Partiju. Radio je kao pravnik koji je provodio nacionalizaciju, sve dok nije naletio na slučaj komandanta Ante Jurjevića Baje, koji je imao više od deset stanova: tražio je da se i oni nacionaliziraju, no objasnili su mu da Baja nije isti kao drugi i kazali da ga se okani. Odbio je i otišao u odvjetnike. Ubijali su nas porezima, sjećam se paušalnih naplata koje su nadoplaćivali u imovini, odnijeli su nam i tranzistor i moj klavir…

Kako to da ste unatoč brojnim ponudama o usavršavanju u inozemstvu ostali u Jugoslaviji, kasnije i u Hrvatskoj?

Nakon gimnazije, završio sam Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu. Najviše me zanimala molekularna biologija, koju je završio i Miroslav Radman. On se opredijelio za genetiku, a meni je ponuđena nova katedra za imunologiju, prva u Jugoslaviji. Bio sam perfekcionist. Vratio sam magisterij 1979. godine jer nisam bio zadovoljan kvalitetom informacija koje sam dao u znanstvenu javnost; nisam htio raditi po špranci, rekao sam da mogu bolje! Onda sam 1980. dobio stipendiju – imao sam sreće da dođem u laboratorij povezan sa zdravstvom, koji je zanimalo liječenje leukemije.

Što vas je privuklo?

Kada imate leukemične stanice po čitavom tijelu i zračenjem morate pobiti maligne stanice, ubijate i matične stanice koštane srži iz kojih se obnavlja loza eritrocita, leukocita itd. Bez toga, umirete. Da biste spasili ozračenog bolesnika kojeg ste liječili od leukemije, morate mu transplantirati koštanu srž. Kako je ona kod primatelja drugačija od davateljeve, nastaje novi problem – transplantirana srž reagira protiv novoga primatelja imunološki i ubija ga. Morate imati alate kojima ćete unutar koštane srži ubiti određenu populaciju stanica, one koje se zovu citotoksičnima, i to možete napraviti specijalnim antiserumom. Nedugo prije mog dolaska u Zavod, otkrivena je posebna tehnologija proizvodnje protutijela. Shvatio sam da Imunološko zavod ima ambicija za takva istraživanja, pa sam 1981. prihvatio njihov poziv, iako su me zvali u Ameriku. Bio sam tada jedini u Jugoslaviji koji se bavio takvim istraživanjem, bilo nas je malo i u svijetu, a tu tehnologiju, znate, ne možete kupiti…

Cjepni soj vredniji od temeljnog kapitala Zavoda

Zašto je Imunološki zavod bio zanimljiv privatizacijskim tajkunima?

Sav taj interes bio je koncentriran oko namjere da se dođe do jedne jako dobro skrivane tajne, a to je bio naš vrhunski virusni cjepni soj koji je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila najboljim na svijetu: njime se mogu cijepiti sva djeca jer nema nuspojava, a tko ga posjeduje, pobjeđuje na bilo kojem tenderu. On nije bio u temeljnom kapitalu društva, iako je postojao čitav niz zahtjeva da se to učini. Te 2011. shvatio sam da će HDZ izgubiti izbore, a osoba koja je tada vodila Zavod nije tamo bila zbog politike, nego je bila od one vrste ljudi koji idu za politikom kako bi se osigurali i materijalno i od konkurencije. Zapravo, kada ste u politici, više nemate konkurenciju. Tada sam dioničaru iz ST fonda rekao da se u tom cjepnom soju krije velika vrijednost i da nađe novoga političkog sponzora te zatraži od njega da se soj procijeni. Poslušao me i engleska revizorska kuća procijenila je soj na od 20 milijuna kuna do 20 milijuna eura, što je puno više od temeljne vrijednosti društva, iako je riječ o bočicama tekućeg dušika koje stanu u džep.