Umijeće malih koraka

Safet Sušić Pape, nekada veliki nogometaš i još uvijek, ali ne zadugo, selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine, imao je povijesnu priliku i, naravno, nije je iskoristio. Ma koliko dugo imao adresu u Parizu, ipak je on rođen u Zavidovićima, u Bosni, a tamo se povijesne prilike propuštaju, da bi se onda, u boljem slučaju decenijama, češće stoljećima, naricalo nad njima i u prigodnim situacijama analiziralo šta bi bilo da je ono nešto jednom bilo.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine je nakon samo dvije utakmice na Svjetskom prvenstvu u Brazilu izgubila mogućnost plasmana u šesnaestinu finala, a da nije, kao što nije trebala, Sušić je mogao postati osoba koja je, punih dvadeset godina od njegova potpisivanja, provela Vašingtonski sporazum. Istina, da se desilo nemoguće, pa da su do polufinala Mundijala stigle selekcije BiH i Hrvatske, isti taj Sušić bi, kao i Niko Kovač, samo sa druge strane, završio u pregovaračkoj delegaciji i na sastanku na kojem se pokušava uspostaviti trajni prekid vatre.

No dobro, znamo da je to – polufinale, ne prekid vatre – ipak bliže znanstvenoj fantastici nego bilo čemu drugom, pa se ne vrijedi ni baviti mogućim scenarijima uoči i nakon susreta selekcija država koje su do sada, uglavnom na štetu BiH, razmjenjivale igrače. “Svira himna, ja pogledam, a nas deset”, kazao je jednom prilikom, govoreći o Bosancima među Vatrenima, Niko Kovač, Livnjak porijeklom. Kapiten reprezentacije BiH, Emir Spahić, rođeni je Dubrovčanin, dok je važni igrač odbrane, Mensur Mujdža, Zagrepčanin; Vedran Ćorluka je iz Bosanske Posavine, Nikica Jelavić iz Hercegovine, Dejan Lovren iz Zenice…

Nikakve zavičajne veze jednih sa drugom državom i obratno do sada nisu bile smetnja da se u bošnjačkim dijelovima Bosne i Hercegovine zdušno navija protiv Hrvatske, bez obzira na to sa kim igrala, odnosno da se u hrvatskim ne navija za Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na ime protivnika. A onda se desio Brazil i u njemu, očekivano, ekipa Hrvatske, i prvi put od neovisnosti tim Bosne i Hercegovine.

Nije se, naravno, svijet promijenio preko noći, niti se dogodilo čudo. Nije recimo u Travniku viđen Bošnjak u dresu Nikice Jelavića, niti su trgovini vješti Hercegovci napravili veće pare na majicama Edina Džeke. Zapravo, nije nigdje viđen niti jedan Bošnjak u hrvatskom, kao ni Hrvat u Hercegovini u bosanskohercegovačkom dresu, ali jesu u Mostaru i Livnu spaljene zastave Bosne i Hercegovine, jeste se u Čitluku skandiralo kontra BiH i jesu u Fojnici pretučena djeca u dresovima Hrvatske… I da, to je velik, ogroman pomak nabolje: ovoga puta je ispoljavanje mržnje bilo incidentno, za razliku od prethodnih godina i prvenstava kada je bilo – uobičajeno.

Nije davno bilo pretprošlo Svjetsko prvenstvo, ono igrano u Njemačkoj, na kojem su se trinaestog lipnja u dvadeset i jedan sat sastali Hrvatska i Brazil. Istog tog trinaestog lipnja u Mostaru su se sastali pripadnici specijalnih snaga federalne policije da, koliko je moguće, spriječe sukobe navijača Hrvatske sa zapadne obale Neretve i fanova Brazila sa – istočne.

Dvije godine kasnije, dvadesetog lipnja 2008., u četvrtfinalu Europskog prvenstva u nogometu, igranog u Austriji i Švicarskoj, susrele su se selekcije Hrvatske i Turske. Turci su prošli dalje nakon jedanaesteraca, a Sarajevom je te noći odjekivalo “Turkie, Turkie!”, klanjalo se na crvenim zastavama sa bijelim polumjesecom, trubilo iz automobila, slavilo baš kao da je BiH postala prvak poznatog dijela svemira i jedino što su rijetki razumni mogli poželjeti bilo je da se nikada, nigdje, ni na play stationu, ne susretnu Bosna i Hrvatska, pa da navijački žar ne spali što već nije sprženo u sezoni 1993./94. kada je, formalno, trajalo ono što se naziva hrvatsko-bošnjačkim sukobom.

Uoči brazilskog Mundijala u jednim ovdašnjim novinama je objavljen intervju sa Simonom Kuperom, autorom knjige “Nogometom protiv neprijatelja”, studije o vezi fudbala i politike, te kolumnistom magazina “Four Four Two”. Kuper je Svjetsko prvenstvo najavio i kao prvo postnacionalističko jer je, kazao je, nogomet ogledalo društava, a ona su sve manje mononacionalna, kao i njihove reprezentacije, dok su vrhunski klubovi kosmopolitski i do rezultata stižu spajanjem recimo ruskog novca, južnoeuropskih trenera i igrača od Latinske Amerike do Balkana, od Afrike do Britanije. Za divno čudo, savremeno doba jednom nije zaobišlo Bosnu i Hercegovinu, u kojoj se, eto, pratilo prvenstvo sa manje tenzija nego što bi ih izazvalo međuentitetsko nadmetanje golubara.

Istina, u hrvatskim se krajevima navijalo za Hrvatsku i tamo je, uglavnom, fudbalska selekcija BiH ustvari nogometna i Bošnjačka. U bošnjačkim je, opet, isti taj bosanskohercegovački tim slavljen kao zajednički i svenacionalni – ovo drugo svakako jeste, samo što nije slagan prema ključu, već prvo prema sposobnostima – dok je u RS-u, ne masovno, ali za početak i više nego dovoljno, selekcija BiH nazivana i “našom”; što, naravno, ne znači da su se utakmice pratile na gradskim trgovima, ali barem ti trgovi nisu služili za paradu nacionalista na službi među navijačima.

Pogrešno je sada kazati kako je Bosni i Hercegovini trebalo jedno veliko sportsko takmičenje, pa da sve, odjednom, dođe na svoje mjesto, da nestanu, nazovimo ih, emotivne granice koje se ne podudaraju sa onima AVNOJ-a. Prije će biti kako su, zapravo, te granice priznate, pa je njihovo naglašavanje izgubilo svoj smisao, a kako se i reprezentacija BiH konačno negdje pomakla, nestao je razlog frustracija njenih navijača, kivnih zbog uspjeha onih sa kojima se poistovjećuju dojučerašnji ratni neprijatelji.

Pomenuti Simon Kuper ima tezu kako su vrhunski sportisti, recimo tako, opće dobro. Istina, on je govorio o Leu Messiju kao univerzalnoj vrijednosti. Međusobni, više nego korektni odnosi vrhunskih nogometnih profesionalaca iz Hrvatske, Srbije i BiH demilitarizirali su njihove navijače, pacificirane nedavnim poplavama u kojima je prirodna, ljudska reakcija doživljena kao ako ne kraj, a ono duži prekid vremena u kojem se sreća pronalazi u tuđoj nesreći. Jednostavno, bilo je glupo dopodne slati helikoptere HV-a da evakuiraju Bošnjake, a od podne pozivati na “gaženje balija”, kao što je jednako blesavo dopodne zahvaljivati susjedima na pomoći, a onda ih, nakon evakuacije i sušenja, nazivati “ustašama”.

Nogomet, naravno drugdje, ne pokazuje, već oblikuje karakter. U Bosni i Hercegovini je, možda, oblikovao svijest tako da navijački, emotivni naboj ne mora automatski biti i bukvalno eksplozivan. Zahvaljujući toj jednostavnoj igri desila se zapravo revolucionarna promjena: paljenje i premlaćivanje je, umjesto uobičajenog načina ponašanja u vrijeme velikih takmičenja, opet – “samo” incident. Nije nešto, ali za Švicarsku. Za BiH, međutim, jeste.