Zakonito dijete krize

Ponavlja li se povijest? Ako se ponavlja, do koje mjere? Prvi put bila je to apsolutna tragedija. Možemo li se nadati da će repriza biti samo farsa, kako u jednoj dosjetki kaže Karl Marx? Velika kriza (ekonomisti će kazati depresija) 1930-ih u Njemačkoj je dovela na vlast Hitlera i njegove nacionalsocijaliste. Hoće li nešto slično biti rezultat i sadašnje ekonomske krize? Je li moguće rezultate izbora za Europski parlament, čak i u zemljama kakve su Francuska i Britanija, promatrati samo kao farsu ili tamni oblaci na horizontu nose pravu oluju?

Hitlerov uspon najčešće se objašnjava teškoćama zbog visokih reparacija koje je Njemačka morala plaćati poslije Prvog svjetskog rata. Ali to je, zapravo, bilo desničarsko objašnjenje, kojim je i Hitler mobilizirao sljedbenike protiv nepravednog Versaillesa, dvorca kraj Pariza u kojem je održana mirovna konferencija. Tu su Nijemci zaista bili žrtve savezničke želje da se zauvijek oslabi opasna Njemačka, ali i osvetoljubivosti, u kojoj je prednjačio francuski premijer Georges Clemenceau. Usprkos tome, u godinama koje su slijedile njemački računi s ratnim pobjednicima nisu uopće bili loši. Pojednostavljeno rečeno, novac se vrtio na zanimljivom i veselom vrtuljku. Nijemci su plaćali ratne reparacije Francuzima i Englezima, oni su tim novcem vraćali Amerikancima ratne kredite, a Amerika, koja je tokom ludih 1920-ih plivala u novcu, obilato je financirala Njemačku. Na kraju su svi trljali ruke, pa su dvadesete i u Njemačkoj bile godine napretka i relativnog prosperiteta.

Naravno, na političkoj sceni kuhali su i kipjeli mnogi lonci. Za razliku od drugog rata, strani vojnici nakon poraza nisu došli u samu Njemačku. Štoviše, sve do potpisivanja primirja godine 1918. (zapravo poraza), njemačka je javnost vjerovala da dobivaju rat. Zato su bile aktualne teorije o izdaji socijaldemokratske vlade koja je, navodno bez pravog razloga, potpisala primirje i iznevjerila staru vojničku slavu i nacionalni ponos. Na tome je gradila svoju politiku radikalna desnica, uključujući i Hitlera, ali bez prave šanse da dođe na vlast. Koliko god bila desna i antidemokratska, nova njemačka republika (Weimarska) postupno se stabilizirala i ljudi su sve više gledali ono od čega se živi.

Ali u listopadu 1929. nastupio je slom na njujorškoj burzi, za koji su okidač bili špekulativni fondovi Goldman Sachsa. Oni su tada odigrali ulogu što ju je u krizi našeg vremena imala banka Lehmans Brothers. I uzroci su bili isti. Nekadašnje piramide kredita, kao i sadašnji bankarski proizvodi, napuhali su financijski balon do točke pucanja. Kad se to dogodilo, pokidani su i međunarodni financijski kanali, pa se kriza prelila u Europu. I to najjače u Njemačku, koja je najviše ovisila u američkom novcu.

Kako se reagiralo na krizu? Prvi refleks bila je štednja. Američki ekonomist J. K. Galbraith piše: “Rješenje koje je tadašnjim državnicima palo na um bilo je stezanje remena, prihvaćanje tegoba, strpljivost. Zapravo je to bila prirodna reakcija. Malo je ljudi koji smatraju da su tegobe i patnje uzaludne, pogotovo ako ih moraju trpjeti drugi; sve što je neugodno naprosto mora imati koristan ekonomski učinak.” Zapravo je, kao i danas, ključno pitanje bilo tko će platiti ceh napravljen na financijskoj veselici kojom je proizvedena kriza. Štednja je bila način da ga plate obični ljudi, a garantirala je krupnom kapitalu očuvanje njegovih profita i pozicija. U Njemačkoj je to izazvalo duboku recesiju i nezaposlenost, u kojoj su morale jačati stranke što su nudile radikalna rješenje. Komunisti su optuživali kapital i privatno vlasništvo proglašavali krađom, a nacisti su se obračunavali s međunarodnom zavjerom židovskih financijskih krugova i svim vrstama izdajica domovine. Gladnim ljudima praznih džepova mogao se prodati još samo rog za svijeću.

Ali krupni je kapital bio rezerviran prema nacistima. Bilo je tu, za ukus privrednih magnata, previše demagogije o socijalnoj pravdi i skladu ekonomskih interesa, makar i uz priznavanje prirodnih razlika među ljudima. (Zbog kojih je, navodno, normalno da su jedni bogati, a drugi siromašni.) Hitler je, međutim, započeo akciju pridobivanja magnata, koje je uvjeravao da raspaljuje masu samo da bi je odvratio od komunista. Sastajao se s njima u najvećoj tajnosti, da novinari ne bi provalili njegovu dvostruku igru. Obećavao je sigurnost privatnog vlasništva, zauzdavanje sindikata i likvidaciju ljevice. Uskoro je rijeka novca potekla u stranačku blagajnu. Na izborima uoči krize, 1928. godine, nacisti su osvojili 12 mjesta u parlamentu. Na posljednjim izborima prije nego što su preuzeli vlast, u ožujku 1933., dakle samo pet godina poslije, osvojili su 288 mjesta ili čak 24 puta više. Napredovali su i komunisti, ali neusporedivo manje. Od 54 mjesta u 1928. na 81 u 1933. Već sljedeće godine njihovi su mandati postali ulaznice za konclogor u Dachauu, prvi koji je otvoren u nacističkoj Njemačkoj.

Sve je to postalo ponovno aktualno nakon silnog uspjeha radikalne desnice na izborima za Europski parlament. Kao i tada, i sada je ona zakonito dijete krize. Kao i tada, provodi se politika štednje, suzbijaju se sindikati i ljude se plaši komunističkom prijetnjom. (Ako i nisu komunisti, ipak su Rusi.) Otplata napuhanih zajmova i čuvanje bankarskih profita imaju apsolutni prioritet. Ogromna nezaposlenost u praksi se za kapital pretvara u prednost; u tim je uvjetima barem rad jeftin, a sindikati su postali tigar bez zubi. Kao i nekada, neoliberalni model traži snažnu državu. Jačaju ekonomska samoživost, protekcionizam i ksenofobija. Svatko opet ima svoje Židove…

Po svemu tome Hrvatska je bez sumnje dio Europe, ne samo današnje, već i one od prije osamdesetak godina. I kod nas se za glavnog krivca proglašava nedostatak domoljublja i izdaja socijaldemokrata, čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko ratuje s fantomskim Jugoslavenima i komunistima, a šef crnokošuljaša Tomislav Josić na javnoj televiziji otvoreno žali što u istočnoj Slavoniji nije provedeno etničko čišćenje. “Da se i tu dogodila Oluja umjesto mirne reintegracije, sve bi bilo drukčije…” A socijaldemokrati? Jedan davnašnji američki novinar, imenom A. J. Liebling, napisao je svojedobno u “The New Yorkeru” tekst u kojem kaže, pojednostavljeno, da čovjek dovoljno komplicirana duha, uz uvjet da postupi dovoljno glupo, može samome sebi dati nogom u stražnjicu. To je poslije nazvano Lieblingovim zakonom koji, očito, sve do danas nije izgubio na aktualnosti.