Intrigator

Ljetne aktivnosti Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske

Oružana demilitarizacija

U militarističkom kampu u Dabru kod Hrvaca djeci branitelja mozgove ispiru sloganom “Hrvatsku voli ili odlazi”

Hrvatsku voli ili odlazi – slogan je ljetnog ekokampa za djecu hrvatskih branitelja, koji se održava u selu Dabru kod Hrvaca, za niz skupina polaznika u petodnevnim smjenama. Taj nam je upadljivi imperativni moto, naveden i u reportaži “Slobodne Dalmacije” od 26. lipnja, međutim, nemalo privukao pažnju, te smo za mišljenje o njemu priupitali službu za odnose s javnošću Ministarstva branitelja. Jer upravo ta institucija, kao što je navedeno u članku, dala je potporu dotičnom projektu u organizaciji Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske.

“Ljetni kamp kao model edukacije i zbližavanja branitelja i njihovih obitelji”, odgovorio nam je Boris Budimir iz Kabineta ministra branitelja, rečena udruga “provodi već nekoliko godina”. Program, za koji je ove godine uplaćeno 80 tisuća kuna iz budžeta Ministarstva, saznajemo, “od iznimnog je edukativnog značaja za djecu hrvatskih branitelja, pridonosi kvaliteti njihovih obiteljskih odnosa te je važan aspekt socijalne inkluzije branitelja”. A onaj slogan, koji inače stoji na ulazu u kamp, “za Ministarstvo branitelja predstavlja jednu parolu s kojom su članovi Udruge za Domovinskog rata odlazili na bojišta braniti svoje domove i koja danas za njih predstavlja mjesto simboličkog okupljanja i evociranja ratnih uspomena. U tom kontekstu, natpis je ratna memorabilija i u njemu nema ništa sporno”. Ipak, nastavlja Budimir, “budući da je Domovinski rat završio prije 18 godina i da je temeljna intencija programa djecu učiti o strahotama koje rat donosi i prijetnji koja proizlazi iz posjedovanja oružja, smatramo da bi nositelji projekta mogli razmisliti o natpisu koji bi bio primjereniji mirnodopskim uvjetima i dječjem uzrastu”.

Ali oba su konteksta sporna: u prvom, ratnom, netko je bio propisao mjeru obavezne i bezuvjetne ljubavi prema ovoj državi, i stavio to iznad Ustava i zakona. Neslužbeni nadzor provođenja iste u puno je slučajeva urodio teškom represijom nad sumnjivcima, među kojima su dežurni bili Srbi, apriorno. To je jedan od razloga zbog kojih, recimo, ni doljepotpisani novinar, mada se ne kani odseliti, ipak ne ljubi ovakvu Hrvatsku, štoviše, uglavnom se svoje zemlje srami i počesto gnuša – poput većine ostalih država na svijetu, doduše – baš kao i zbog recimo antisocijalne njezine politike ili, uopće, dominantnog poltronstva zajednice voljne da se odrekne mnogočeg lijepog iz prošlosti. A da polaže račune zbog čega pak Hrvatsku i njezino društvo eventualno voli i cijeni, to ne bi smio pristati ili biti primoran nitko, jer ljubav nije ljubav ako je prinuda, kamoli zalog državljanstvu.

I još nešto o djeci koja u Dabru borave i spavaju usred arsenala oružja iz tamošnjeg stalnog izložbenog postava, a sve zato – tvrdi se i u novinama i u Ministarstvu – da bi učili, ponavljamo, “o strahotama koje rat donosi i prijetnji koja proizlazi iz posjedovanja oružja”. Kolega iz splitskog dnevnika citira voditelja kampa, o malenim polaznicima: “Upitao sam ih ima li među njima nekoga u čijoj kući nema oružja. Od njih 50-ak ruku nije podiglo samo petero.” Toliko dakle o doprinosu “kvaliteti njihovih obiteljskih odnosa” garniranih ratnim naoružanjem, dok o antimilitarizmu projekta dosta plastično govori sljedeći reportažni iskaz: “Ksenija Dokuš, inače profesorica kineziologije, već je jednu grupu obučavala u gađanju iz vjernih replika borbenih pušaka, koje pucaju na – zrak. Ivan Ljubičić i Kristijan Šejić iz Bjelovara te Luka Vulić iz Garešnice uživjeli su se u ulogu vojnika i kažu da jedva čekaju air-soft bitku.”

Igor Lasić

Grobnica naroda

Polaganjem vijenca ispred “Grobnice palih ratnika na Mirogoju” u sklopu središnje nacionalne proslave obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata, prošlog je tjedna i službeno priznat još jedan povijesni falsifikat. Grobnicu na Mirogoju krasi pogrešan natpis “Palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu 1914-1918”, koji su u Hrvatskom domobranu dali postaviti 1994. godine bez dozvola institucija.

Naime, istraživanje povjesničara Borisa Kukića nedavno je potvrdilo da je ispod grobnice kosturnica s posmrtnim ostacima 3.300 vojnika – najviše Hrvata, ali i stotina Austrijanaca, Mađara, Bošnjaka i ratnih zarobljenika Srba, Crnogoraca i Rusa umrlih u zagrebačkim bolnicama tijekom Prvog svjetskog rata. Unatoč upozorenjima, predsjednica Vladina povjerenstva za obilježavanje Prvog svjetskog rata i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nije donijela odluku kojom bi se jednostavnom klesarskom intervencijom otklonila ova prijevara. Povjerenstvo je posao odradilo tako što je postavilo ploču s tekstom u kojem se navodi da natpis na grobnici “samo djelomično odgovara stvarnom činjeničnom stanju”.

M. E. Habek

Kratko i jasno

Emina Bužinkić, Centar za mirovne studije

Odgoj podanika

Vlada se odlučila za politiku kojom neće odgajati ljude koji slobodno i kritički misle, nego podanike 

Organizacije civilnog društva poručile su javnosti da bi Vlada ipak trebala preuzeti političku odgovornost i od jeseni u škole uvesti građanski odgoj i obrazovanje?

Sva recentna relevantna istraživanja ukazuju na to da mladi nemaju potrebna znanja o osnovnim pojavama i pojmovima vezanima uz demokraciju, građansko sudjelovanje i demokratsko društvo. Iako većina mladih prihvaća temeljne vrijednosti hrvatskog Ustava, imaju izrazito slabo povjerenje u određene institucije, političke stranke, vladu i parlament. Jedna od studija pokazuje i nisku političku pismenost mladih, razočaranje političkom situacijom i postojanje nedemokratskih stavova. Istraživanje “Mladi u vremenu krize” pokazuje da su mladi tradicionalniji od roditelja, da je netolerancija prema Srbima i Romima veća kod mladih nego u vrijeme rata kod odraslih, te izraženu netoleranciju prema seksualnim manjinama. Istraživanja također pokazuju da većina učenika smatra da odgoj i obrazovanje za demokratsko građanstvo i ljudska prava treba biti intenzivnije prisutno u osnovnim školama.

Građanski odgoj provodio se posljednjih godina eksperimentalno.

Rezultati su pokazali primarno promjene u odnosima među učenicima te između učenika i nastavnika. Izašle su i sjajne preporuke o provedbi predmeta i međupredmetnosti. Potpuno je nerazumno odbaciti cijeli ovaj proces i ostati na provedbi međupredmetnosti. Pitamo se što su značile posljednje tri godine pripreme eksperimentalne provedbe kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja te nastavnog plana i programa.

Koliko je odustajanje porazno za Vladu i nazadno za hrvatsko društvo?

Vlada se odlučila za politiku kojom neće odgajati ljude koji slobodno i kritički misle, nego podanike. Odlaganje potvrđuje nedostatak političke volje, zrelosti, temeljnog razumijevanja i sposobnosti za konkretne obrazovne reforme. Promjene koje smo očekivali temelje se na kvalitetnijem ulaganju u čitavu obrazovnu politiku, koje je GOO važan dio, jer bi konkretno mogao doprinijeti promjeni metodike rada, razvoju kritičkog mišljenja i utjecaju na demokratizaciju školske klime. Odlaganje uvođenja predmeta garancija je da ga nećemo vidjeti u obrazovnom sustavu još dugo, osobito jer očekujemo zaokret prema konzervativnijem političkom upravljanju na idućim parlamentarnim izborima.

Mirna Jasić

Muhamedalijevski intervju kupca Mercatora slovenskom portalu

Todoriću, naše rosno cvijeće

Izgledna otpuštanja u Mercatoru novi vlasnik pokušava amortizirati moralizatorskom retorikom protiv globalnih kompanija

Na slovenskom portalu Siol.net prikazan je 28. juna kraći slikovni prilog o prodaji slovenskog trgovačkog lanca Agrokoru Ivice Todorića, u kojem je glavni lik operacije, odgovarajući na pitanja vezana uz preuzimanje Mercatora, demonstrirao čitav dijapazon raspoloženja, često posve oprečnih.

Najprije se u offu konstatira da je Todorić od “vlasnika male cvjećarske firme postao privredni gazda Hrvatske”. Kad se makne novinarkina ironija, u temelju je ove konstatacije zapravo stari mit o talentiranom poduzetniku kojemu je najobičnija cvjećarnica – kao svojevrsni start-up – bila dovoljna da se dovine do “gazde Hrvatske”. Taj nam trop nudi “poduzetnički san” kao ideal i self made mena kao poželjan lik koji rese brojne poduzetničke kompetencije (samoinicijativan, spreman na rizik, samopouzdan i radišan), što sve, dakako, rezultira obilatom nagradom. Tek minutu kasnije, autorica u prilogu spominje Todorićevo skoro tridesetogodišnje prijateljevanje s Franjom Tuđmanom, sugerirajući da je politički patronat nad Todorićevim imperijem, a ne poduzetnička etika, bio od presudne važnosti.

Sam Todorić “mekano” konstatira da je u slučaju Mercatora riječ o običnom udruživanju, iako se zapravo radi o kupovini većinskog udjela, te dodaje da takav aranžman osigurava preživljavanje i Agrokoru i Mercatoru. “To je ozbiljna nova vrijednost koja može konkurirati velikim, globalnim kompanijama. Mi mali, svaki za sebe, to ne bismo mogli”, kaže Todorić.

Budući da najveći dio slovenske javnosti ovo vidi kao neprijateljsko preuzimanje, novi vlasnik posve izgledna otpuštanja pokušava amortizirati moralizatorskom retorikom kojom se uzdiže jedinstvo malih i njihova prekogranična solidarnost, kojom da se, navodno, može suprotstaviti antagonističkim “velikim, globalnim kompanijama”. Uz to, u herojskom stilu Todorić prisnažuje: “Nedavno smo zaposlili 350 ljudi – u jednom danu.”

Inače, jedan od rezultata spajanja gotovo uvijek je smanjenje broja radnika u kompaniji-meti, u ovom slučaju Mercatoru, otprilike u visini od deset posto. A i politika EU-a izrazito je naklonjena preuzimanjima, između ostaloga zato jer se na taj način ventilira tržište evropske radne snage koje je, kako to kažu dokumenti EU-a, sklono sklerotizaciji.

Raspoloženje gazde Balkana u prilogu se potom naglo mijenja – Todorić iznenada upada u afan tipa Bandić & comp. i o sebi počinje govoriti u trećem licu: “Todorić je ipak jedinstven čovjek. Koju sam god kompaniju preuzeo, napravio sam najuspješnije svjetske kompanije. Tko je u regiji uspio učiniti tako nešto?”

Iz tog megalomanskog registra naglo rezignira i, dodirujući novinarku blago rukom, na njezin upit o otpuštanjima uz smiješak odgovara: “Vi mora da se šalite? Pa ja ulažem svoje pare u sve to i nemam luksuz da se s time igram, jer ako izgubim, sve će otići dođavola.” Da bi nakon tog izigravanja žrtve okolnosti i nevoljkog poduzetnika odjednom pokazao lice pravog predatora i zaprijetio slovenskim dobavljačima da imaju biti konkurentni, jer će samo na taj način “police biti otvorene i za njih”.

Na kraju ovog nevjerojatnog igrokaza, odigranog u podsljemenskoj zoni, tik uz njegov dvorac, Todorić sentimentalno zaključuje da su na zadnjem sastanku između dviju uprava i sindikata “vsi zajokali” (svi zaplakali, valjda od sreće). Kraj je, kao i u svakoj sličnoj priči o ekonomiji koju samo mirakul može spasiti, rezerviran za čudo: “Mi ćemo takvo čudo stvoriti da vi to ne možete vjerovati.”

Rade Dragojević

Drž’te novinara

Kako prolaze oni koji se usude na objektivan način progovoriti o kontroverzama iz Domovinskog rata, svjedoče problemi kroz koje ovih dana prolazi novinar HRT-a Hrvoje Zovko, autor dokumentarne serije “Generali”, koja se u tri dijela bavila pričom o Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Serija je nedavno prikazana na HRT-u i nije izazvala velike reakcije u javnosti, jer se radilo o više-manje poznatim činjenicama, međutim jedna se osoba našla itekako pogođena. Riječ je o predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, čiji se obavještajni rukopis čita u nevoljama koje su snašle Zovka. Krenulo je s “Večernjim listom”, koji objavljuje rutinski intervju sa Zovkom u kojem mu je postavljeno nekoliko pitanja o realizaciji filma. Novinaru je prešućeno da će tome biti pridodan onaj Gotovininog odvjetnika Luke Mišetića i to pod naslovom “Film Generali obračun je i s Karamarkom”, koji je autora optužio da je snimio film u korist “nekih aktualnih političkih ciljeva”. Ta svojevrsna tjeralica za autorom serijala napisana je kako bi se pokušalo oprati Karamarka od onoga što su o njemu rekli Zovkovi sugovornici. Jedino je ostalo nejasno kako bi bilo moguće snimiti film o Gotovini u kojem će biti riječi o njegovom dugogodišnjem bijegu, a da se izbjegne uloga tadašnjeg čelnika tajne službe i ministra unutarnjih poslova koji ga je lovio?

Karamarku su vjerojatno najviše zasmetale riječi generala Rahima Ademija, kojem su naoružani MUP-ovi specijalci u zoru upali u kuću tražeći topničke dnevnike. Ademi je naglasio kako je tu akciju organizirao Milijan Brkić. Oglasio se i član Nadzornog odbora HRT-a Mario Raguž, koji se našao pozvanim službeno zatražiti od autora podatke o troškovima snimanja. Posebno je zanimljiv njegov zahtjev da mu se odgovori “zašto nije bilo okruglog stola” o temi serijala. Religijski novinar Raguž očito pliva na struji desničarskih internetskih napada na Zovka, kojega optužuju da je “već imao gotov film prije oslobađajuće presude”, te da je kasnije snimio novi, navodno razočaran oslobađanjem generala.

G. Plavšić

Pantovčak pretekao FIFA-u u dodjeli naslova prvaka

Pošteno suđenje

Bivši centarfor DORH-a Mladen Bajić odlikovan je zbog izvanrednog pregleda igre i veličanstvenog tajminga

Godišnjicu ulaska Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije nezahvalni narod ne samo da nije dostojno obilježio, već su mediji o tom datumu objavljivali lažna svjedočenja građanstva o navodnom siromaštvu. S druge strane bilo je onih koji su imali razloga za tulumarenje. Najveći, ako ne i jedini party tim povodom održan je na Pantofčaku, gdje se na poziv predsjednika Ive Josipovića skupila pustopašna elita. U vrijeme kada se natjecanje na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu zahuktava, ali je finale još daleko, predsjednik je odlučio najboljim domaćim igračima uručiti titule. Pozornost je osobito izazvalo odlikovanje “Reda kneza Branimira s ogrlicom” za bivšega glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Isti je nagrađen za “višegodišnje zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH u području pravosuđa i borbe protiv korupcije”.

Iako je još nekolicina igrača tom prilikom počašćena raznolikim primjercima gvožđa, unisono je mišljenje da je Bajić svoje ponajviše zaslužio – ta čemu služe ogrlice, lente i zlatne kopačke ako ne ovakvim majstorima koji nogometnim rječnikom imaju: a) izvanredan pregled igre, b) vještinu izbjegavanja pogibeljnih duela i ofsajda, c) veličanstveni tajming za gaženje đonom pojedinaca koji su već pali na travu? Jer ako je netko na domaćoj sportskoj sceni, u ionako žestokoj konkurenciji virtuoznog političkog oportunizma, jednostavno briljirao na terenu, onda je to svakako odlikovani. Izlišno je nabrajati slučajeve koje Bajiću nije bilo ni na kraj pokrenuti sve dok njihovi protagonisti nisu završili na političkoj giljotini, ali bi ih potom stizala iznenadna agresivna igra DORH-a.

Zato nimalo ne čudi što je izbornik na odlasku, Zoran Milanović, Bajića natjerao da kopačke objesi o klin nakon 12 godina nastupanja za momčad DORH-a, te što mu je vitez od ZAMP-a Ivo Josipović oko vrata objesio Branimirovu bižuteriju. Posebno kada je poznato da je Josipovićev najbolji prijatelj Marko Vojković svojedobno najmanje 288 puta telefonski kontaktirao s bivšim centarforom DORH-a, pa je ovaj dobro obaviješten o okolnostima svih osvojenih prvenstava Hrvatskog društva skladatelja.

Petar Glodić