Čije su naše države?

Uoči parlamentarnih izbora u Sloveniji priča s Agrokorovim preuzimanjem Mercatora ne prestaje biti glavnom predizbornom temom. Na toj priči pokušat ćemo još jednom razložiti neke od bitnih aspekata država i društava koji su ovdje posljednjih desetljeća formirani, a sada se, u svojoj nedostatnosti, tako jasno pokazuju. Jer nama se događa ne samo ekonomska kriza, već i nešto gore od toga. Događa se regresija, kako u stvarnom životu stanovništva, koje sve teže zadovoljava potrebe za koje se do jučer mislilo da su neupitno osigurane, tako i u refleksiji društava o sebi samima.

Krenimo od proturječja tzv. ekonomskog nacionalizma. I dok se u uže političkoj sferi nacionalizam, ksenofobija, šovinizam – barem načelno, na način sterilne, civilne političke korektnosti – ne odobravaju, on je u ekonomskim odnosima među državama postavljen kao norma. Dok ideologija nevidljive ruke uvjerava da će privatni egoizmi pojedinaca, budu li im samo od države osigurani prikladni uvjeti, dovesti do skladnog razvoja jednog društva, to ne vrijedi i za odnose među državama. Suprotno širenim predrasudama o neoliberalnoj globalizaciji kao procesu povlačenja država iz svjetske privrede, za liberalnu teoriju “svoja” država uvijek je bila ne samo poželjan, već i nužan okvir za ekonomski uspjeh pojedine nacionalne privrede. Tako slovenski komentatori sada navode kako recimo francuska država štiti svoju privredu od vlasničkih preuzimanja stranaca. Kada tamošnja vlada prodaje svoj udio u francuskom poduzeću Alstom američkim privatnim dioničarima iz firme General Electric, ona do u ugovorne detalje razrađuje buduće poslovanje zajedničkih firmi i njihove projekte. Francuski ministar privrede Arnaud Montebourg može se hvaliti ovim riječima: “Mi radije gradimo savezništva negoli da dozvolimo da Francuska postane veliki šoping-centar za strane korporacije, koje vrebaju na francuska poduzeća kao na plijen.”

S druge strane, slovenska država, rekao je to na protestnom skupu Udružene ljevice (Združena levica) Dušan Semolič, predsjednik najvećeg slovenskog sindikata, Saveza slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS), ne čini ništa da zaustavi “strvinare koji čekaju na slovenskim granicama”. Što je dozvoljeno Jupiteru, nije i volu, iako u istom privatizacijskom trendu, a sve u istom EU-u. I na Sloveniju se sigurno vrši pritisak iz centara kapitalske moći, malo ozbiljnijih od Hrvatske, da uđu u privatizaciju petnaestak sada još uvijek pretežno državnih poduzeća, koja čine okosnicu slovenske privrede. Tako recimo u zadnjem izvještaju EU-a o Sloveniji cinično otvoreno piše: “Privatizacija u Sloveniji nudi brojne mogućnosti privatnim ulagačima, no postoje dokazi da nedovoljno razvijen poslovni okoliš i kultura (sic!) ograničavaju Sloveniju da to u cjelini iskoristi.”

Shvativši stanje u ovdašnjoj regiji na način pravih učenika ovakvih centara, “naši” ekonomski političari (slovenski i hrvatski) ekonomske odnose među državama shvaćaju po načelu nesmiljene konkurentnosti: “Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.” O tome Zoran Janković, bivši direktor Mercatora iz vremena njegovog širenja na Hrvatsku, Srbiju i BiH, otvoreno govori. Pri kupovini lanca C-marketa u Srbiji bio je na razgovoru kod tadašnjeg srpskog premijera Zorana Đinđića. Ovaj ga je upitao, iako samo retorički, bi li Slovenci njima prodali takvu trgovačku mrežu, te sam odgovorio da sigurno ne bi. I Janković se složio s tim mišljenjem.

To da vlasnik protežira “svoje” nacionalne proizvođače u svojim regionalnim trgovačkim lancima, uzimaju ovdje svi zdravo za gotovo. Tako hrvatski ministar poduzetništva Gordan Maras ocjenjuje da je preuzimanje Mercatora veliki poduzetnički uspjeh Agrokora, ali i cijele hrvatske privrede. Jer hrvatski će proizvođači sada lakše doći do svojih potrošača u regiji. Slovenska strana to isto vidi kao najveći problem. Mesni prerađivač iz Hrvatske, Pik Vrbovec, pojest će tri slovenska: Kras, Celjske mesnine i Panvitu. Da bi se dogovorili, nije izgleda nikome mislivo. Problem dakle nije uočen ni načelno, slobodnotržišno, već samo zato što taj regionalni igrač više nije slovenski. Spomenuti Janković kaže: “Toga su svi svjesni. Pa to je logično. Mi smo i na tom području propustili priliku da kažemo kako je to (Mercator) državna infrastruktura, koja omogućava širenje nacionalne privrede. Zadnjih desetak godina svi o tome sve znaju, ali ništa nije učinjeno.”

Očito, sada se slovenska službena i neslužbena politika, i to još pred izbore, tako promijenila. Iako su građani dokapitalizirali banke, pa i Novu ljubljansku banku (NLB) koja je bila većinski vlasnik Mercatora, slovenske državne agencije nisu stale u obranu “državne infrastrukture”, uz obrazloženje da se ne miješaju u konkretne poslovne poduhvate i odluke.

Novinski istraživači samo su naslutili neke od puteva novca u ovoj regionalnoj transakciji, koja neće ostati izoliranom pojavom. Očito, u igri su veći igrači od regionalnih, a Ivica Todorić samo je prijelazno rješenje za neka buduća preslagivanja. Tako je otkriveno da dvoje članova nadzornog odbora NLB-a dolazi iz Unicredit banke, koja je pak bila glavni kreditor Agrokora, te je sa svojom investicijom od 500 milijuna eura vrlo zainteresirana za prodaju (tako i namirenje svoga duga iz poslovanja i imovine Mercatora). Jedan drugi član nadzornog odbora NLB-a bio je i član VTB Capital PLC-a, iza kojeg imena stoji ruska investicijska banka u vlasništvu ruske vlade, a koja je Agrokoru pribavila 300 milijuna eura potrebnih za dio troškova u ovom poslu preuzimanja. No glavni financijer cijeloga ovog posla preuzimanja nije Agrokor – koji je, iako u privatnom vlasništvu, još ovisniji o bankama od državnog Mercatora – već je to američki fond rizičnog kapitala Blackstone. Mercator je tako dobio kratkoročnog novog vlasnika, a čiji će za koju godinu (i hoće li uopće postojati) biti Agrokor, tko preživi, pričat će.

Sve ovo govori da nikako ne smijemo brkati državno i društveno vlasništvo, kako to izgleda ponekad čini slovenska Udružena ljevica, tvrdnjom kako Mercator i ostala poduzeća trebaju ostati “njihova”, tj. državna. A time se, sasvim poprijeko i neargumentirano, hoće reći: na dobrobit cijelog slovenskog naroda, pa čak i uvođenjem zadrugarstva i drugih oblika (samo)upravljanja radnika. Ono čime privredno raspolaže slovenska država, a ustvari kompradorska buržoazija u toj zemlji, odavno nije narodno. To najprije treba priznati, ako želimo da jednom tako stvarno bude. Tvrditi poprijeko, kao što to, uostalom, čine pojedini ljevičari oko škverova u Hrvatskoj, da ne damo “naše” strancima, znači dovoditi u zabludu kao da je nešto još naše zato što je državno.

Ovim državicama upravlja dakle, rekao je to i ovom prilikom slovenski sociolog Rastko Močnik, sloj kompradorske buržoazije, čija je svrha i smisao postojanja posredovanje između centara kapitalske moći i lokalne privrede. Govoriti da takvi i njihova politička klasa izdaju nacionalne interese, znači ne vidjeti da oni nikakvih nacionalnih interesa, samo zato što mogu imati nacionalističku retoriku, nikada nisu imali. Jedino vrijeme kada su Slovenija i Hrvatska imale kakve-takve programe u ekonomiji, koje bismo mogli zvati i nacionalnima, bilo je vrijeme socijalizma. Oni su bili i nacionalni jer su bili socijalni. Valja nam dakle opet braniti društvo, a ne ovakve države!