Distorzično tjeranje vraga

The Afghan Whigs: Do to the Beast (Sub Pop/Dirty Old Empire, 2014)

The Afghan Whigs posljednji su album objavili prije šesnaest godina; to je bend čija akumulacija traje kao da su pisci, a ne svirači. Greg Dulli je u međuvremenu radio i sam i s Twilight Singers, ukazivao se na sceni kao opomena, kao duh koji upozorava kako negdje, dobro skriven, postoji sastav koji može pomesti sve pred sobom. Afghani su snimili “Do to the Beast” u promijenjenom sastavu – zapravo, sada je to ekipa koja je s njim radila u Twilight Singers, plus jedan stari Afghan. Nomen est omen? Twilight Singers nisu uspjeli ni u jednom trenutku svoje karijere dosegnuti vrhove albuma “1965”, posljednjega koji su The Afghan Whigs snimili prije raspuštanja, tako da je Dullijeva odluka da snima povratnički album grupe s članovima slabije grupe slična gostovanju Barcelone u Splitu bez Messija. Samo, tko je Afghanima Messi – njima bi to mogla biti i mladost, strast mladosti, a ona je, je li, prolazna…

Twilight Singers ovdje su se prihvatili teškog zadatka da glume The Afghan Whigs – jedan nježniji sastav sklon laganicama nije žalio napora odglumiti razbijače s kraja svijeta, tipove koje ne pale sentiši osim ako nisu derviške vrtuljaste pjesme, koje nisu lagane i u osnovi nemaju srcedrapateljni sentiški temelj – prije su sjećanja luđaka na vezu koju je sam i svjesno razorio vlastitim ponašanjem, pa više ni sa kime nije zajedno, iako nikoga nije tjerao.

Glazba Afghana uvijek je bila šamanski razarajući soul s nevjerojatnom sposobnošću da odsviraju pjesme koje zvuče kao da se vrte oko vlastite osi: dosta je s “Do to the Beast” čuti “Algiers” koja je, kao, laganica, samo što je ovdje riječ o ekipi koja se pravi da ne svira laganice, odnosno koja ima sposobnost u bilo kojem trenutku skrenuti u nabijačinu ili njome zaprijetiti, kao u spomenutoj pjesmi. U slavna početnička vremena The Afghan Whigs bili su jedini grunge band koji nije iz Seattlea nego iz Cincinnatija, gdje, čini se, češće peru uši, pa osim nabijačine čuju i štošta drugo, a ponajviše soul koji se cijedio s njihovih grungerskih pjesmuljaka. Tako da su snimali albume na kojima je noć zvučala kao vrijeme koje mogu preživjeti samo najživlji, najokretniji i najspremniji, odnosno devedesetih godina prošloga stoljeća bilo je teško naći grupu koja se s njima mogla mjeriti po dramatičnosti.

Na “Do to the Beast” ne zvuče kao ekipa koja se služi slavnim imenom da bi na foru osvajala gradove – ovdje je doista moguće čuti nešto stare magije, one ciklonične oluje koju su Dulli i ekipa s lakoćom podizali na svojim davnim albumima. Dulli se godinama po sceni muvao s drugim velikim palim anđelom devedesetih, Markom Laneganom: njih dvojica imaju što za reći o borbi s demonima, obojica zvuče kao da treniraju za smak svijeta, za Armagedon, za bitku koja će se odviti ispod planine Megido. Divlja energija s davnih albuma opet je ovdje, možda ne u onoj vulkanski neiscrpivoj količini, ali ista je to vrsta lave koja može spržiti sve ispred sebe, koja može sravniti sa zemljom slabije albume i ostati u plejeru dulje vrijeme. Velika rock glazba 21. stoljeća kao da nije rock ili se barem u njihovu slučaju ne pojavljuje kao sjećanje na rock.

Nije da su autistični i samozadovoljni ljubitelji isključivo vlastitih svjetova, nego se – kako je riječ o distorzičnome šamanizmu, o tjeranju vraga – ni ne stigne biti reminiscentan i citatan: The Afghan Whigs snimili su pošten album s tek nekoliko ponovljenih trikova, vlastitih, jer te vrtloge na albumu nisu ni mogli pokrenuti rabeći tuđe fore.