Državnici i modeli

Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik ima svoj prepoznatljivi bioritam. To su pokazali i ovi dani oko devetnaeste godišnjice genocida u Srebrenici. Naime, Dodik je povodom usvajanja dopune Krivičnog zakona FBiH o zatvorskoj kazni za negiranje genocida u Srebrenici gnevno reagovao, izjavivši da “taj zakon mogu da okače mačku o rep” i da “odbija bilo kakvo prihvatanje kvalifikacije genocida samo zato što Bošnjaci smatraju da to svi treba da prihvate”. Dodik je po ko zna koji put izjavio da se u “Srebrenici nije desio genocid – desio se zločin” čiji vinovnici “već odgovaraju za to”.

Ovakav ofenzivni napad bio je ispunjen i neskrivenom mržnjom prema Federaciji BiH, pri čemu se Dodik “osećao relaksirano” iznoseći političke stavove koji, prema njegovom uverenju, ne moraju da imaju bilo kakvo uporište u stvarnosti. Takođe, Dodiku ni presuda u Hagu nije relevantna činjenica, jer on bolje razume situaciju na terenu. Putuje u Federaciju samo kad se mora, a zakone i obaveze tretira selektivno, u zavisnosti kako mu to odgovara. Tako je i ovog puta otvorio malu Pandorinu kutiju uoči Dana sećanja, tek da se ne zaboravi šta on misli o svemu tome. Onda je zaćutao i zajedno sa srbijanskim političarima povukao se iz javnosti, kako bi obeležavanje devetnaeste godišnjice genocida prošlo što dalje od njih.

Očigledno je da se Dodik ponašao sasvim u skladu sa stavom srbijanske vlade o događajima u Srebrenici. Naime, iako je Skupština Srbije u martu 2010. usvojila Deklaraciju o Srebrenici, ispostavilo se da je taj akt donesen samo za jednokratnu upotrebu. Niko se nikada više nije pozvao na tu Deklaraciju, niti je ona bila obavezujuća za vlade koje su potom došle. Tako se i najnovija vlada Aleksandra Vučića oglušila o Deklaraciju i provela je 11. jul u slavljenju projekta “Beograd na vodi” i najavljivanju novog Zakona o radu. Naravno, sve je to išlo pod geslom “ekonomske reforme nemaju alternativu”. Poznato je da premijer Vučić ostavlja Dodiku i Kusturici da se bave “suočavanjem s prošlošću”, kao što je to manifestovao nedavno u Andrićgradu na obeležavanju stogodišnjice Sarajevskog atentata.

Dodik je i ovoga puta bio na visini zadatka, pa je jedva dočekao glasinu iz “Večernjeg lista”, koji je preneo jednu od hiljade Erdoganovih izjava u kojoj preti nekome. Skala njegovih svakodnevnih “neprijatelja” je zaista široka, od društvenih mreža, preko opozicije i suseda, do imaginarnih “neprijatelja” u budućnosti. Izvukavši nekoliko erdoganovskih rečenica iz njegovog govora u predizbornoj kampanji, o tome kako će “sto miliona Turaka štititi Bošnjake ako ih neko dirne”, “Večernjak” je Dodiku ponudio pogonsko gorivo za vođenje politike “miroljubive koegzistencije” u Bosni.

Ono što je usledilo predstavlja logičan sled koraka koje je povukao Milorad Dodik, iskoristivši natprosečni kapacitet svoje političke inteligencije za čitanje poruka sa Bliskog istoka. Dodik je Erdoganovu tvrdnju pročitao pre svega kao pretnju Srbima u Republici Srpskoj, tj. njemu. Ohrabren činjenicom da ga je Vučić primio u svoj najuži krug saradnika, Dodik je hitno napisao pismo srbijanskom premijeru, kojim ne samo da ga je obavestio o svom vanserijskom tumačenju Erdoganove navodne izjave, već je pritom izneo i hrpu uvreda na račun Turske, njenog premijera i njegovog odnosa prema “zemljama zapadnog Balkana”. Izgleda kao da je Dodik odavno vrebao priliku kako bi nekome otvorio srce i rekao šta misli o turskoj politici i njenim predstavnicima. Zato je poručio premijeru Vučiću, čijom je “nepristrasnom i miroljubivom politikom” iskreno zadivljen, da obrati pažnju na Erdoganove reči, jer je to “još jedan u nizu incidenata koje Turska godinama proizvodi u BiH”. A ovaj “poslednji incident”, naglasio je Dodik u svojoj egzegezi, “posebno je opasan jer je ovog puta turski premijer sa sanjarenja o obnovi Osmanlijske imperije prešao na otvorene pretnje vojnom intervencijom u teritorijalnim vodama BiH”. I ovde se Dodik predstavio kao ozbiljni čuvar ne samo Srpske, nego i čitave BiH, uključivši i njene “teritorijalne vode”. Naposletku, Dodik je zahtevao od premijera Vučića da u ime Dejtonskog sporazuma, srpstva i svega dobrog, reaguje što pre, a naročito da ozbiljno protumači ove njegove reči.

Nije potrebno mnogo pameti da bi se predvideo dalji tok događaja. Premijer Vučić je zaista sve to shvatio ozbiljno i pozvao je svog saradnika Dodika na hitno savetovanje. Ispalo je da Dodik dolazi u Beograd kako bi sa Vučičem utvrdio strategiju odbrane “teritorijalnih voda BiH”. Naravno, sve po zakonu i Dejtonskom sporazumu.

Na kraju nastupa aktuelni ministar inostranih poslova Ivica Dačić, jedini koji se deklarisao kao otvoreni borac protiv uvođenja Dana sećanja na genocid u Srebrenici. On je izneo podatak da je Turska uputila demanti u kome se kaže da premijer Erdogan nikada nije rekao nešto slično, te da je “na predizbornom skupu u subotu uveče u Antaliji, kao braću kojoj Turska ne može okrenuti leđa, pomenuo Palestinu, Bosnu, Siriju, Irak, Egipat i Burmu”. No to više i nije toliko bitno. Dodik dolazi u Beograd, što mu je bio glavni cilj, pored demonstracije činjenice da njegove političke halucinacije srbijanski premijer shvata ozbiljnije nego što bi se očekivalo. Tome u prilog ide i podatak da će premijer Vučić neposredno pre Dodika primiti ambasadora Turske u Beogradu, Mehmeta Kemala Bozaja, od koga očekuje dodatno tumačenje Erdoganovih reči.

Na kraju čitavog ovog lanca poluinformacija i neproverenih glasina ostaje samo blato balkanske politike i medija, zašećereno novom turskom sapunicom, koju Dodik zapravo obožava, ali ne propušta šansu da o državnom trošku skoči kod komšije i prokomentariše najnoviju epizodu. Premijer Vučić je, međutim, uživljen u ulogu državnika koji, iako je zaboravio šta se dogodilo 11. jula 1995., i dalje veruje da se to može popraviti “otvaranjem novih radnih mesta”.