Dvije ptice i dva brata

Porijeklom iz brazilskog proletarijata, Manuel dos Santos je nadimak dobio po predstavniku brazilskog ptičjeg proletarijata. Svojim je umijećem igranja lopte, barem za vrijeme dok je igrao, toga predstavnika učinio najraširenijim ptičjim imenom na svijetu. Garrincha je brazilski vrabac, iz reda Passeriformes, iz porodice Triglodytidae, s binominalnim nazivom Troglodytes musculus. Otkrio ga je, u oblasti Bahia, i tako imenovao Johann Friedrich Naumann, 1823. Vrapčeva taksonomija ipak još nije proglašena definitivnom. Jer su ga neki među mjerodavnim ornitolozima imenovali Troglodytes aedon, a tu je pak vrstu Brazilski komitet za ornitološke registre, nema tome mnogo, proglasio ekstrateritorijalnom, i izbacio je sa glavne liste brazilskih ptica budući da je njena rasprostranjenost ograničena na Sjevernu Ameriku i Meksiko. Na njeno mjesto je uvrstio garrinchu. U narodu ta ptica ima portugalskih i tupi imena: cambaxirra, carrincha, carriça, carruíra, corruíra, cutipuruí, garricha i garriça. Garrincha nastanjuje Latinsku Ameriku, od juga Meksika do juga Argentine i Čilea. Dužina tijela mu je između 11 i 13 cm. Ima ga po cijelom Brazilu, iako mu raširenost nigdje nije gusta. Nadimak Garrincha dala je malom bratu sestra Rosa, jer joj se njegov gegavi hod činio sličan vrapčevu. Kad sam bio u Brazilu, tražio sam i raspitivao se za tu ticu, ali je nisam vidio. Ali je kanim naći.

Garrincha je igrama na svjetskim prvenstvima na stadionima u drugim zemljama (u Švedskoj i u Čileu) ublažio povijesni brazilski poraz Maracanaço. Ova pak riječ u Brazilu je augmentativ i pejorativ sa statusom termina, mi bismo ga mogli ponašiti možda kao “marakančina”. (Ima i deminutiv Maracanazinho, sportska dvorana pokraj stadiona). Maracanã je rijeka koja protiče kroz Rio de Janeiro, izvor joj je u dijelu grada Tijuca, teče kroz São Cristovão, a u Atlantik uvire u zalivu Guanabara. Dužina toka joj je sat brzog ljudskog hoda, sedam kilometara. Korito joj je od sredine 19. stoljeća skoro cijelo pretvoreno u podzemni kanal. Na jeziku tupi-guarani riječ maracanã je zajedničko ime za nekoliko vrsta ptica iz reda Psittaciformes, iz porodice Psittacidae, a po Linnéovoj nomenklaturi od 1758. ta je species Diopsittaca nobilis. To su papagaji raznih imena (araguaí, araguari, ararinha, aruaí, maracanã) i u svakome stanuje ara. Valja imati na umu da u jeziku tupi-guarani završno nã naslonjeno na riječ znači nešto kao “nalik na”. Ta sličnost je ovdje vezana za maraca, a to je jedan indijanski instrument sličan onome što se u Brazilu zove chocalha, neka vrsta zvečke, koja se sastoji od osušene tikve iz koje su izvađene sjemenke, a u koju se umeće kamenje i drugi predmeti pa se tikva pri sambi i rumbi ritmično trese. Glas papagaja i zvuk te zvečke od tikve su dovedeni u naročitu vezu s tokom rijeke Maracanã. Negdje sam pročitao, a ne mogu više naći gdje, da bi maracanã mogla biti i mjesto gdje are piju. More sokol pie voda na Vardarot.

Maracanã je i četvrt u gradu Riju. Nastala je nakon izgradnje najčuvenijega stadiona na svijetu, koji je ove godine navršio osam puta osam godina trajanja. Na tom stadionu je Pelé dao svoj hiljaditi gol, na njemu je on za Brazil dao 30 golova u 22 utakmice, na njemu je, 18. jula 1971., na njegovu oproštaju od seleção (on je za taj čin odabrao reprezentaciju Jugoslavije) Jurica Jerković dao čudesan gol za konačnih 2:2. Na njemu je Zico dao 333 gola u 435 utakmica, a u jednoj je dao šest komada. Iz reporterskih kabina stadiona prenosili su ili komentirali utakmice veliki čarobnjaci riječi Ary Barroso, Jorge Amado, braća Rodrigues.

Stadion Maracanã službeno se zove Estádio Jornalista Mário Filho. Imenovani je jedno od desetoro preživjele djece oca po imenu Mário Rodrigues, iz grada Recife, država Pernambuco. Sva preživjela djeca su se bavila novinarstvom, a dvojica od njih su velika imena brazilske kulture, Mário, očev imenjak, nazvan Filho, i brat mu, Nelson Rodrigues. Mário Filho, novinar i pisac, rođen 1908. u Recifeu, najzaslužniji je što je Stadion izgrađen na pustari na mjestu nekadašnjeg hipodroma kraj rijeke Maracanã. On je osnivač modernog brazilskog sportskog novinarstva i književne vrste Literatura sobre futebol. Kapitalno djelo mu je knjiga “Crnac u brazilskom fudbalu” (“O negro no futebol brasileiro”), u kojoj problematizira pitanje crnačkog elementa u brazilskoj igri i studiozno obrazlaže ulogu velikih igrača prije Drugog svjetskog rata kakvi su bili Arthur Friedenreich, Leônidas da Silva i Domingos da Guia. Knjiga je objavljena 1947. i u njoj se pogađa u srž onoga što će se dogoditi nakon 16. jula 1950. na stadionu za čiju je izgradnju najzaslužniji. O sablasti Maracanaço će reći: “Onaj što je izgubio 1950. bio je Brazilac. Više Brazilac koji nije igrao no onaj koji je igrao.” A na optužbe bijelih rasista koji su za poraz okrivili igrače crnce i mulate i optužbu obrazlagali navodnom neciviliziranošću crnaca i mješanaca iz koje se izvodila njihova emocionalna nestabilnost u odlučujućim momentima, digao je glas i kazao da Brazilac time optužuje samoga sebe. Da je imao pravo pokazalo se osam godina poslije, kad su, u Švedskoj, pri osvajanju najvećega trofeja, u igri briljirali upravo crni igrači i mulati (Djalma Santos, Garrincha, Didi, Vavá i Pelé).

Mário Filho je bio urednik nezaobilaznoga “Jornal dos Sports” i u njemu uveo praksu da se sportskim događajima posvećuju čitave stranice. Dao je presudan prilog uvođenju profesionalizma u brazilskom sportu. U članke je uveo navijački govor i terminologiju, nešto zbog čega ga je ništa manje slavan rođeni brat Nelson Rodrigues prozvao “tvorcem ljudskih rulja” (o criador das multidões), kako ga i danas zovu. Zaslužan za osnivanje čuvenog defilea raznih škola sambe (Desfile de Escolas de Samba) u Riju. Od krupnih sitnica valja istaći da je on veliki derbi carioca Flamengo-Fluminense prozvao Fla-Flu, naziv koji se u Brazilu učvrstio do neizbrisivosti.

Mário Filho je umro 1966., sa 58 godina, ostavivši iza sebe petnaestak čudesnih knjiga. Njegova žena Célia s kojom se upoznao na Copacabani kad je imala 18 godina i s kojom je bio povezan do neopisivosti, koji mjesec nakon njegove smrti počinila je samoubistvo. Oboje počivaju u Riju.

Mlađi brat Máriov je Nelson Rodrigues (Recife 1912 – Rio 1980). On je istovremeno renesansna i barokna pojava: novinar, dramaturg, kritičar i apologeta ovoga svijeta, “pornograf, luđak, reakcionar, provokator”, autor impresivnog djela, deklarirani fanatični navijač kluba Fluminense, čovjek koji je fudbal volio najstrasnije i najuzvišenije. O njemu je napisana sila tekstova i knjiga na raznim jezicima. Neka za ovu priliku budu navedene samo dvije rečenice u odbranu Garrinche, koga su neki kinjili kako zbog izmjerenog niskoga IQ-a ne može biti igrač od pouzdanja. Napisao ih je nakon utakmice Brazila i Francuske: “Smatrali su ga mentalno zaostalim i maloumnim, ali Garrincha je u Švedskoj pokazao da smo maloumnici mi, koji, je li, previše mislimo i sve bismo da racionaliziramo. Pokraj njega i neviđene brzine njegovih refleksa, mi smo tipavci, nosorozi i nilski konji.” I Nelson počiva u Riju.

Vrabac i zeleni papagaj su ptice Katulovih i Ovidijevih ljubavnih stihova, Lezbijina je prva, Korinina druga. Arapi imaju i kliniku za sokolove (vidi: http://www.falconhospital.com). Brazilci za svoje ptice imaju Brazil, igrače nogometa i stadion nad kojim stalno kruži jedan bauk.