Fašizam danas

Prije četrdesetak godina, čini mi se u ljeto 1973., Zagreb je osvanuo ispisan “podobnim” grafitima: “Radnike na sveučilište”, “Dolje buržoazija”, “Hoćemo crveno sveučilište”… U Jurišićevoj, nasuprot Glavne pošte, napisan je grafit “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ti su grafiti izražavali službene stavove vladajuće politike i djelovali su manje revolucionarno, a više ulizivački. A imalo se o čemu pisati. Ljudi su tih godina zbog napisane ili izgovorene riječi osuđivani na zatvorske kazne, a sve novinarske priče da je višestranačje kapitalistička farsa zvučale su šuplje i licemjerno u sistemu koji je politički pluralizam zabranjivao.

Jedne noći sam došao s kantom bijele boje koja mi je ostala od farbanja stana i ispod “Smrt fašizmu, sloboda narodu” napisao “Dolje Franjo Josip”. Činilo mi se da je poruka jasna: dečki, zakasnili ste nekoliko desetljeća i promašili “ceo fudbal”. Nakon tri dana moj je grafit prefarban crvenom bojom; mnogo godina kasnije saznao sam da su u gradskom komitetu raspravljali o njemu i zaključili da je to kamuflirana poruka protiv Josipa Broza…

Antifašizam danas čini aktualnim društveno okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovno nameće kao legitimna, dapače demokratska politička opcija. U kojem se protiv političkih neistomišljenika zaziva fizičko nasilje i u kojem nije više pitanje hoće li do takvog nasilja doći, nego kada. Kroz potiranje tih vrijednosti hrvatsko društvo je već prolazilo tijekom 1990-ih. Od relativizacije ustaških zločina i zločinačke ideologije do javne demonstracije etničke isključivosti i progona ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, od teritorijalnih pretenzija i zloupotrebe hrvatskog naroda u drugoj državi do pristranog pravosuđa i policije koji ne brane građane od uniformiranih nasilnika kada ih izbacuju iz stanova i pljačkaju, od zagovaranja i provedbe “etničkog čišćenja” do zataškavanja i neprocesuiranja ratnih zločina.

Rad nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava 1990-ih je bio uglavnom određen suprotstavljanjem takvim postupcima i pokušajima da se njihove pogubne posljedice saniraju. S iznimkom, možda, dugogodišnjeg zalaganja za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma i suprotstavljanja slavljenju ustaških ratnih zločinaca, naše aktivnosti nismo doživljavali kao nešto što ima direktne veze s antifašizmom. Ali antifašizam u ideološkom smislu upravo je nastao u obrani etičkih vrijednosti koje su različite vrste fašizma odricale i ugrožavale.

U praksi, stvar je malo kompliciranija: naziv antifašizam vezan je uz pojavu fašizma i višeznačan je kao što su bile i različite diktature, totalitarni sistemi ili stranke i politički pokreti koji se stavljaju pod zajednički nazivnik fašizma. Obuhvaća sve od javnog djelovanja pojedinaca koji se suprotstavljaju zatiranju sloboda, uvođenju diktatura, fizičkom progonu političkih neistomišljenika i/ili etničkih skupina, preko boraca na republikanskoj strani u Španjolskom građanskom ratu, demokratskih zemalja koje su se vojno suprotstavile Hitleru i Mussoliniju, jugoslavenskih partizana i pripadnika ostalih pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, do Crvene armije i Staljinovog režima u SSSR-u, koji je sam imao mnoge karakteristike fašizma ali je, uz ogromne žrtve, slomio kičmu vojnoj moći najvirulentnijeg oblika fašizma, nacističkoj Njemačkoj.

U doba uspona fašizma mnogi ljevičari o njemu su imali mišljenje koje bi se moglo sažeti u rečenicu američkog pisca i socijalista Uptona Sinclaira: “Fašizam je kapitalizam plus ubojstvo.” Činjenica je, međutim, da su i talijanski fašizam i njemački nacizam izvorno radnički pokreti, a mnogi kapitalisti i konzervativci su im se priklonili jer im je s jedne strane bio blizak radikalni nacionalizam tih pokreta, a s druge su im se činili manje zlo od komunizma. S iskustvom Drugog svjetskog rata preciznija definicija mogla bi glasiti: “Fašizam je nacionalizam plus ubojstvo.”

Tijekom uspona i dolaska fašizma na vlast, jedina država koja se deklarirala kao komunistička imala je režim s mnogim karakteristikama fašizma, nekima u radikalnijem obliku nego u originalnom talijanskom fašizmu. U svojem članku “Ur-fašizam” Umberto Eco navodi desetak karakteristika “prafašizma” koje su signal za uzbunu, jer svaka od njih potencijalno služi kao osnova oko koje se fašizam može “kristalizirati”.

Jedna od njih je antiintelektualizam, gdje je poticanje kritičkog mišljenja krajnje sumnjivo kao izdaja tradicionalnih vrijednosti, a kultura dobra samo dok promovira nacionalizam i nacionalističko-povijesne mitove. Druga je potreba za neprijateljem, jer tek kroz postojanje neprijatelja nacionalisti ostvaruju pravi, isključivi nacionalni identitet. Idealni neprijatelj je onaj koji se može identificirati i kao unutrašnji i kao vanjski; takvim stavovima rasizam, šovinizam i ksenofobija prirodan su izbor. Zatim antiindividualizam i kult naroda i oca nacije, kojem dugujemo poslušnost, a on nas oslobađa odgovornosti za samostalno donošenje odluka.

O bitnim i upozoravajućim karakteristikama fašizma postoji u Hrvatskoj danas poprilična zbrka i neznanje. Sama riječ doživljava se kao uvreda i kao takva se koristi do granica ridikuloznosti. Tako Hrvoje Hitrec, koji u svojim kolumnama zagovara fizički progon neistomišljenika, naziva “bandom crvenih fašista” ljude koji su na Gandhijev rođendan mirno protestirali protiv razbijanja dvopismenih ploča u Vukovaru. A zapovjednik bojne “Rafael vitez Boban”, koji je držao hvalospjeve Crnoj legiji, proglašavajući svoju bojnu njezinom nasljednicom i javno se deklarirajući kao ustaša, naziva se, ne trepnuvši, antifašistom.

Kako će ruža uvijek mirisati ma koje joj ime dali, tako će i fašizam uvijek zaudarati bez obzira na to kako se zvao. A kada smo već kod ruže, od stotina mogućih poučnih citata navest ću tek jedan koji, s obzirom na rezultate izbora za EU parlament, podvlači ozbiljnost situacije.

Milovan Žanić, političar iz totalitarne NDH, 1941. godine: “Ustaše! Da znate, ja govorim otvoreno: Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu. Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti…”

Ruža Tomašić, političarka iz demokratske Hrvatske, 2013. godine: “Treba vratiti sistem koji je ukinut davno, a sve zbog toga da se sakrije istina. A ona je da je Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su tek gosti.”

Prošli tjedan moj kolega i prijatelj, član Igmanske inicijative i profesor Ekonomskog fakulteta u Mostaru, Slavo Kukić, završio je u bolnici jer je u vlastitom kabinetu divljački pretučen bejzbol palicom. Dan prije toga dao je izjavu kojom je osudio glorificiranje ratnog zločinca Darija Kordića. Napadač je bio umirovljeni veteran HVO-a. A prije tjedan dana, glavni urednik “Glasa Koncila” Ivan Miklenić piše u tom glasilu Katoličke crkve da su svi koji “etiketiraju” Kordića neprijatelji hrvatskog naroda i samostalne hrvatske države.

Ruža će uvijek mirisati ma koje joj ime dali, a fašizam će uvijek zaudarati bez obzira na to kako se zvao.