Goran Đulić: Poljoprivredi je slomljena kičma

Godinu dana nakon ulaska Hrvatske u EU, što se može reći o direktnim i ostalim posljedicama tog odnosa na domaći agrar?

Foto: Jovica Drobnjak

Imajući na umu ukidanje granica i liberalizaciju tržišta, trebali bismo uzeti u obzir prvenstveno nestanak određenih zaštitnih mehanizama kao što su carine i kvote. No znamo li da poljoprivredni ciklus traje i po četiri godine, tek s njegovim istekom preciznije ćemo znati kakve su sve posljedice posrijedi, a dotad se može govoriti o samo ponekim aspektima. Često su ipak i oni dosta indikativni, pa upada u oko podatak da je šest mjeseci nakon ulaska Hrvatske u EU naš uvoz jaja porastao za 500 posto. Nadalje, skorašnjim stupanjem na snagu zajedničke europske poljoprivredne politike zacijelo ispadaju iz igre mnogi manji proizvođači, obiteljska poljoprivredna gospodarstva s posjedima ispod deset hektara. Oni ne mogu konkurirati na otvorenom zajedničkom tržištu, a naše je domaće u velikoj mjeri homogenizirano. Postoji tradicija u nekim bazičnim djelatnostima, mljekarstvu i stočarstvu, u kulturama poput žitarica, ali velike zapadne zemlje ili Poljska s posjedima krupnima kao što su oni u Americi, prejake su za takve naše proizvođače. Do ulaska u EU imali smo i zajedničko tržište u okviru Jugoistočne Europe i CEFTA-e, ostali smo i bez toga.

Nerealne obaveze

Kad spominjete tako drastičan porast uvoza primjerice jaja, očito je riječ o jednako velikom padu domaće proizvodnje, ne pukom rastu potrošnje, a to povlači i propadanje domaćih peradara?

Svakako, još bolje se to vidi u mljekarstvu, najvažnijoj našoj poljoprivrednoj grani, gdje je broj litara mlijeka pao ispod 500 milijuna godišnje. A potrebno je i do milijardu litara. Više od polovice kapaciteta je ugašeno i mislim da sam negdje vidio podatak o približno 900 mljekara koji su ugasili proizvodnju samo u posljednjih godinu dana. Na sve to je došla i katastrofalna poplava koja će samo pojačati taj efekt, uz nisku otkupnu cijenu, blizinu uzornih agrarnih gospodarstava kakvo je recimo austrijsko itd. Naši poticaji ne mogu se uspoređivati s njihovima, to je na tržištu nemoguće dugo izdržati. Naši poticaji, osim što uvijek kasne i veoma su neredoviti, uključuju i rezanja po rebalansima proračuna, koja se u pravilu najviše obijaju preko poljoprivrednika. A njima su se poljoprivrednici stalno držali na kratkoj uzici.

Apsolutno se znalo što nas čeka kad je riječ o neposrednim efektima, ali se politički nije učinilo baš ništa da ih se barem donekle ublaži, da se amortizira prvotni tržišni šok? S druge strane, tu je i kontinuitet loše agrarne politike?

Teško je navesti neku ozbiljniju mjeru, a istina je da nam proces nazadovanja traje već jako dugo. Mislim da smo još 1996. zadnji put imali pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu u poljoprivredi i prehrambenim proizvodima. Nakon toga ulazimo u Svjetsku trgovinsku organizaciju, što je bila neka vrsta predigre za EU, i s tim otpočinju pad proizvodnje i nagli rast uvoza. Što se tiče EU-a, važno je spomenuti da je deset godina pregovora o ulasku uključivalo i neopravdano tjeranje naših poljoprivrednika na velika kreditna zaduženja. To je provođeno birokratizacijom uslijed koje su proizvođači morali preuzimati razne suvišne, a skupe obaveze dogradnje infrastrukture ili modernizacije. Dobar primjer je posebna prostorija za veterinare, iako će i sami veterinari priznati da im nije neophodna, a serija takvih prilagodbi zahtijeva nemali trošak za ionako opterećenog proizvođača. Hrvatska banka za obnovu i razvoj je prednjačila u tim inicijativama, povrh svega otežavajući situaciju i jako visokim kamatama. Nije teško pretpostaviti kome je to najviše odgovaralo, riječ je o najvećim igračima na domaćem tržištu, onima koji kontroliraju domaću poljoprivrednu proizvodnju i potrošnju.

I koji dobivaju najviše državnih poticaja za poljoprivredu. Čini se da uništavanje dijela konkurencije u proizvodnji i stvaranje ovisnosti preostalih o npr. velikom gazdi Ivici Todoriću, koji će ih zatim strpati pod K-plus kišobran, nije ni najmanje slučajan proces, nego politički sasvim ciljan?

Tako je, Agrokor je najveći od tih subjekata. A seljacima su nametani nerealni standardi, iako su kvalitetom proizvoda itekako zadovoljavali. I dok se Agrokoru opraštaju razna ogromna dugovanja ili kašnjenja u isplati bez penalizacije, seljak mora platiti sva davanja u cijelosti i u roku. Nema tzv. prebijanja s onim što mu država duguje za poticaje ili otkup, nema ublažavanja teškoća ni sredstvima koja su lako dostupna i koja ne bi državi stvorila poteškoće, a politički bi imala jako dobar rezultat u pogledu podrške proizvodnji.

Obezvređivanje seljaka

Na sve to dolazi i sistematično kreiranje medijske slike naših seljaka kao bezobraznih ljubitelja skupih traktora i parazita koji uzgojne kulture biraju linijom manjeg otpora?

Opet je riječ o kampanji zacijelo istog porijekla, kao što je i nametnuta politika kreditiranja. Čim se seljaci pobune zbog kroničnog i krajnje iscrpljujućeg natezanja oko otkupne cijene nekog proizvoda, u određenim novinama već se ističu naslovi o njihovim novim traktorima i raznom drugom navodnom luksuzu. Kao da bi trebali voziti iste traktore 30 godina ili možda uprezati volove da tako obrade svojih par desetaka hektara njiva. Uspoređuju ih sa zapadnjačkim seljacima po sasvim neusporedivim parametrima i općenito ih neprestano pokušavaju kompromitirati ili makar vršiti pritisak na njih.

Kao da već imamo tradiciju obezvređivanja i omalovažavanja seljaka, jer nije od toga bio posve imun ni prethodni sistem? Ovaj je u bitnom još puno gori i mogao bi ih sasvim dotući?

Govoreći o deagrarizaciji u bivšoj državi, citirat ću Čedu Grbića koji je rekao da se agrarno pitanje može smatrati riješenim onda kad postotak seljaka padne ispod deset posto. Naravno, trebala nam je industrijalizacija, no seljak nije mogao pritom računati na dostatno razumijevanje, tako ni u pogledu značajnog unapređenja preostale agrarne proizvodnje. Danas pak zanemarujemo strateške činjenice poput one da bi nam puno korištenje potencijala u poljoprivredi donijelo godišnji rast BDP-a od jedan posto. U oba sistema zanemareno je saznanje, međutim, da sukus toga sektora ipak ne čine veliki proizvođači ili kulaci, nego puno manjih obiteljskih gazdinstava, tzv. profesionalni seljaci kojima je upravo to isključivi izvor prihoda, u suštini jedino sredstvo razvoja. Baš o tome je inače dobro pisao i Lenjin nakon revolucije. Kičmu domaćeg agrara čine mala seljačka gospodarstva i mješovita gospodarstva, gdje uz stalan posao bavljenje poljoprivredom, osim što osigurava dodatni izvor prihoda, smanjuje troškove potrebne za kupovinu hrane. Čak 99 posto poljoprivrednika kod nas čine mala seljačka gospodarstva koja u posjedu imaju 83,8 posto poljoprivrednih površina. Osim sistemskog uništavanja poljoprivredne proizvodnje na korist onih jedan posto “velikih”, dolazi i do stvaranja socijalne bombe na selu, gdje u velikoj većini slučajeva drugog oblika rada i zapošljavanja nema.

Propast mljekarstva

Sve u svemu, možemo zaključiti da se u hrvatskom agraru ne događa ništa bitno drukčije negoli u svim ostalim strateškim djelatnostima? Uništava se domaća proizvodnja i pogoduje se bankama, uvoznicima, trgovcima, velikim privatnim igračima?

Kao po onoj doktrini Borislava Škegre da nam je jeftinije uvoziti nego proizvoditi. No dobro je uočiti da pokretanje poljoprivredne proizvodnje ipak ne zahtijeva velike inpute, početna ulaganja koja bi bila visoka kao u slučaju nekih tvornica i sl. Infrastruktura uglavnom postoji, trebalo bi nešto investicija za strateške dugoročne projekte. Netko će reći da za to nema novca, ali kad malo bolje pogledamo, novca zapravo nikad nije ni bilo i uvijek su se morali podizati krediti. Pitanje je samo za što se dižu, za razvoj ili potrošnju. I pitanje je želimo li prehrambenu ovisnost ili samodostatnost, jer danas doručak i najveći dio ručka uvozimo, a samo desert i večeru sami proizvodimo. Nema politike koja bi aktivno procijenila značaj carina i kvota, poticaja i otkupa, poreza i kredita. Nema osiguravanja naših seljaka i ulaganja u njihovu budućnost radi opće sigurnosti.

Zanimljiv je i slučaj Petrokemije koju država dokapitalizira zbog političke snage tamošnjih radnika, pa će radi toga čak prodati manjinske udjele u nekim drugim tvrtkama, ali neće to ulaganje iskoristiti kao podlogu za razvoj agrara, a što bi Petrokemija po svojoj naravi svakako mogla i morala biti?

U svakom slučaju, Petrokemija je okosnica jedne od nekoliko industrija u Hrvatskoj, uz primjerice tekstilnu i brodograđevnu, koje su imale doista izuzetnu snagu i vrijednost. To je tzv. vezivna industrija, suštinski nerazdvojiva od poljoprivredne i prehrambene. Slažem se zato da je štetno ulagati u samu Petrokemiju, a zatim taj njezin potencijal ne iskoristiti za oporavak domaćeg agrara. Ne govorimo ni o čemu što ovdje već nije postojalo, kao pruski model poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije sa stoljetnom tradicijom. Ogromni višak nezaposlenih svakako nećemo zaposliti u tehnološkim parkovima, nego im treba mjesta naći u poslovima koji traže brojniju radnu snagu. Pa, samo u mljekarstvu je izgubljeno oko 100 tisuća radnih mjesta. Treba uzeti u obzir i da se u poljoprivredi upošljavaju takoreći svi ukućani, a od značaja je i njezin potencijal za mobilizaciju sezonske radne snage.

Austrija radi sve suprotno od nas

Kako agrarna situacija i agrarna politika izgledaju u nekim uspješnijim zemljama EU-a, za usporedbu s Hrvatskom?

Dobar je primjer Austrije, koju sam već spomenuo. Nije puno veća od Hrvatske i nalazi se blizu. Može se uočiti praksa udruživanja proizvođača u zadruge, klastere ili pak lokalne akcijske grupe (LAG), uz povoljniju zakonsku regulaciju za razvoj takvih profesionalnih udruga. Prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva je 34 hektara, prodaja poljoprivrednog zemljišta isključivo je namijenjena onima koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom, u sustavu PDV-a je svega tri posto poljoprivrednika, na mlijeku zarađeni PDV ostaje seljacima a ne državi, kao u Hrvatskoj gdje je preko 70 posto seljaka obuhvaćeno PDV-om. Prerađivački kapaciteti, za razliku od naše situacije gdje nema vlasničkog udjela domaćih poljoprivrednika, dominantno su u vlasništvu proizvođača. Kamatne kreditne stope kreću se od jedan do dva posto, dok u našem slučaju najniža kamatna stopa iznosi tri posto, a najviša čak osam. Strategija razvoja poljoprivrede u Austriji primarno je bazirana na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i lokalnom donošenju odluka. Očito je da se ide prema cilju održanja ruralnog prostora i tamošnje aktivnosti kako ne bi došlo do depopulacije, a i radi poljoprivredne i prehrambene samodostatnosti u najvećoj mogućoj mjeri. Mislim da Austrija oko 80 posto svojih potreba u tome namiruje iz vlastite proizvodnje, dok je u našem slučaju skoro 60 posto potreba pokriveno uvozom.