Hajrudin Somun: ISIL je u pohodu u prošlost

Nakon uspjeha u Siriji, sunitska ekstremistička skupina Islamska država Iraka i Levanta osvojila je od početka lipnja gotovo trećinu iračkog teritorija, a u nedjelju i proglasila uspostavu islamske države na čelu s “kalifom”, vođom ISIL-a Abu Bekrom Al-Bagdadijem. O tome razgovaramo s Hajrudinom Somunom, bivšim bosanskim ambasadorom i novinarom, stručnjakom za Srednji istok.

Sudjeluju li u pobuni protiv vlade u Iraku isključivo teroristi?

Da ima neka još teža kvalifikacija od terorista za te horde fanatika pod crnim zastavama, rado bih je upotrijebio. Stravične su scene pogubljenja desetina šiita koje su bez milosti ustrijelili pri osvajanju Mosula. Na sirijskoj teritoriji također su pogubili osam tamošnjih šiita, pa ih razapeli na trgu. Oni tako demonstriraju silu, no ja u nju ne vjerujem mnogo. Munjevitim divljim maršem uspjeli su da osvoje i zavedu teror po pustinjskim predjelima iračkog sjeverozapada i sirijskog sjeveroistoka. Mogu ostati mjesecima, možda i godinama na tim prostorima, gdje i nema baš nekog života, osim uz obalu tromog Eufrata. Jednom sam se vozio s porodicom svojim automobilom tim krajevima i ne bih više nikada, jer sam strahovao da neću nikamo i nikada stići. Osim Mosula, u koji su upali uz pomoć lokalnog sunitskog stanovništva nezadovoljnog centralnom vladom u Bagdadu, poslušni vojnici Abu Bekra Al-Bagdadija, novog halife islamskog svijeta, neće moći osvojiti više nijedan veći grad, a pogotovo ne Bagdad.

Ne postoje vjerski ratovi

Amerika za cijelu situaciju krivi nedovoljno inkluzivnu, korumpiranu vladu premijera Nurija Al-Malikija. No je li baš tako jednostavno, s obzirom na to da je uloga SAD-a u stvaranju ovakvog stanja apsolutno presudna?

Samim tim što je nedovoljno inkluzivna i dovoljno korumpirana, ali i predovoljno šiitska, Al-Malikijeva vlada snosi dio odgovornosti, tim više što sada odbija zahtjeve Amerikanaca da u vladu hitno uključi više sunita i Kurda. No stvari su ipak mnogo složenije. I sam Al-Maliki je američka kreatura, kao što je i sve što se danas događa u Iraku posljedica invazije SAD-a 2003. godine. Dobro je što je oboren Sadam Husein. Kad ga već nije mogao oboriti njegov vlastiti narod, tako sam i ja pomišljao, neka to učini i crni đavo. Bio sam svjedok njegovih zločina i straha koji je ulio u Iračane, pa sam se radovao kad su ga pronašli i izvukli, onako poniženog sa dna jednog bunara u blizini njegovog rodnog Tikrita, oko kojeg se ovih dana vode borbe. Američki predsjednik George W. Bush, uz ostale fatalne greške i grijehe, naimenovao je Paula Bremera za šefa provizorne vlasti u Iraku, a ovaj je na svoju ruku, kako to Amerikanci rade po svom prostom crno-bijelom svjetonazoru, razoružao i rasturio iračku armiju i razmontirao državne institucije. Umjesto da pohapsi samo najbliže Sadamove ljude, a da vojsci, policiji i armiji službenika obeća da će biti uredno plaćeni ako nastave služiti zemlji. U nastali vakuum ubrzo su se ubacili Bin Ladenovi ljudi i uključili u već postojeće sektaške tenzije. Tamo je Bin Ladenov zamjenik, a kasnije i nasljednik Zavahiri formirao i trenirao udarne jedinice ekstremnih sunita za borbu protiv narastajuće šiitske dominacije. Tako su počeli sukobi s Amerikancima, pa onda među samim Iračanima. I tako svih ovih devet godina. Američka invazija je dakle okončala diktaturu, ali je dovela do sigurnosnog stanja za koje mnogi kažu da je gore nego u vrijeme Sadama Huseina.

Uz ISIL i druge sunitske skupine koje sudjeluju u pobunama u Siriji i Iraku i koje financiraju Saudijska Arabija, zaljevske i zapadne zemlje, mobiliziraju se i šijiti koji uživaju potporu Irana, vlade Sirije, pa i Rusije. Je li zaista na pomolu regionalni rat između sunita i šijita?

Godinama sam se trudio da dokažem da nikad nisu postojali vjerski ratovi, da ni krstaški nisu bili takvi, nego da su to bila osvajanja novih teritorija i prirodnih bogatstava, a da je religijski kler samo služio političkim moćnicima. Tako sam gledao i na politička i društvena kretanja na Srednjem istoku, na kojem se odvija borba za regionalne interese i prestiž, karakteristična i za druge oblasti multipolarnog, a ne bipolarnog svijeta kao u vrijeme Hladnog rata. U praznom geopolitičkom prostoru, posebno poslije američkog vojnog dezangažmana, svaka od tamošnjih zemalja bori se za primat regionalne sile. Njihovi ciljevi su prvenstveno geopolitički, ali se istovremeno, više istorijskom slučajnošću nego geopolitičkom zakonitošću, poklapaju s konfesionalnim i sektaškim podjelama. Ovo u šta se izrodila pobuna protiv režima u Damasku i prebacila se u Irak, međutim, jeste prvenstveno sektaški pohod u prošlost, ali ne vjerujem da će prerasti u regionalni rat.

Grad s najviše kršćanskih sekti

U analizama svjetskih medija prisutan je svojevrstan fatalizam, stav da je ovo što se danas događa neizbježan zaključak povijesnih zbivanja koja sežu do Prvog svjetskog rata, kada su skrojene granice arapskih zemalja koje se sada navodno raspadaju na svoje “prirodne” cjeline koje korespondiraju sa sektaškim linijama. Slažete li se s tom tezom?

Iluzoran je, meni i komično nerealan plan ISIL-a da će brisanjem granice između iračkog i sirijskog sjevera, koje gotovo i nije bilo, nastaviti da ruši jednu po jednu arapsku državu i stvoriti novi halifat, kakav je zamišljala da će ostvariti arabljanska hašemitska loza prije stotinjak godina na ruševinama Osmanske Imperije. Čak i to samo ime koje su sebi dali pokazuje kako namjeravaju da osvoje i cijelu istočnu mediteransku obalu koja se još pominje kao Levant. Naime, ono ISIS koje se također koristi, trebalo bi da se piše ISIŠ, što je skraćenica od Islamska država Iraka i Šama. Šam je stari arapski naziv za Siriju, koja je u tursko doba obuhvatala i današnji Liban i Palestinu. Zato se ono Šam ispravno prevodi sa Levant. Slažem se da su neprirodne granice arapskih zemalja iscrtane u kolonijalnim uredima Londona i Pariza poslije sloma Osmanskog Carstva, ali da bi se one izmijenile, potreban bi bio još jedan svjetski rat, jer one nisu dirane ni u Drugom. Vještački je formirana Cisjordanija, kasnije Jordan, a posebno Irak. Obje su date hašemitskim prinčevima, od kojih je jedan dobio veliki dio istorijske Palestine, a drugi Mesopotamiju. Kralj Fejsal ustoličen je u Bagdadu, a da ga nikad ranije nije vidio.

Neki mediji tvrde da većina Iračana, pa čak ni sve frakcije koje se trenutno bore na strani ISIL-a, zapravo ne žele raspad države?

Iako sam bliže onima koji ne vide dugu budućnost Iraka, a među takvima je bio i Richard Holbrooke, čini mi se da se u ovim danima strave od ISIL-a udaljavaju grupacije koje su ranije sa simpatijama gledale na borbu ekstremističkih sunitskih islamista protiv dominacije šiitske vlade Al-Malikija. Nije bilo lako sunitima, kojih je, ako se isključe Kurdi, bila samo četvrtina stanovništva, a vladali su zemljom od njenog osnivanja. Horor ISIL-ovaca kao da, suprotno njihovoj namjeri, bar privremeno spašava jedinstvo zemlje.

Ubrzo nakon uspješnog osvajačkog pohoda pojavili su se prvi znaci razdora unutar pobunjeničkih sunitskih skupina, a ni šijiti nisu ujedinjeni jer neke njihove grupacije žele da Maliki odstupi. Što nam to govori o simplificiranoj tvrdnji da je ovo što se događa isključivo sektaški sukob?

I iz vašeg pitanja se može razabrati da se ne radi isključivo o sektaškom sukobu. Sve te unutrašnje snage su, možda i više nego konfesionalno, podijeljene ideološki, po političkim opredjeljenjima, vezama s Iranom ili arapskim zemljama, čak i kulturno. Irak je nekad imao najjaču arapsku komunističku stranku, koja je za noć mogla dići na noge milion sljedbenika. Uz sve to, Bagdad, u kojem živi četvrtina Iračana, uvijek je bio etnički i konfesionalno izmiješan. Vjerujem da nema grada na svijetu u kojem je bilo toliko različitih kršćanskih sekti koje su se tamo sklanjale od inkvizicijskih progona.

Kurdi najviše profitiraju

SAD, EU, Saudijska Arabija i zaljevske monarhije podržavaju sirijske pobunjenike, među kojima ima i onih koji sada u Iraku ruše režim koji one također podržavaju. Unatoč tome, vlada SAD-a poslat će sirijskim pobunjenicima pola milijarde dolara. Je li američka politika kontradiktorna?

Mislim da se administracija Baracka Obame nalazi u procjepu između tradicionalne američke politike supersile koja zavodi red i demokratiju po svijetu i želje njenog šefa da Amerikance oslobodi od uloge svjetskog policajca. S obzirom na snažan otpor neokonzervativnog, neoliberalnog i vojnog sektora, to je možda i Sizifov posao. Zato dolazi do kolebanja, kao što je bilo u Libiji, pa i Siriji. To što pomaže pobunjenicima protiv režima Bašara Al-Asada, ali ne ovakvima kakav je ISIL, možda je i dobro. U Irak šalje instruktore, što može također biti dobro, ali i opasno, jer su i u Vijetnam u početku išli samo instruktori. Situacija postaje još zamršenija dolaskom ruskih instruktora za montažu starih “suhoja”, koje je Al-Maliki brže-bolje naručio iz Moskve, pošto mu nisu stizali već ugovoreni mlažnjaci iz Amerike.

Kurdi su odbili sudjelovati u vladi nacionalnog jedinstva i čini se da ovu situaciju nastoje iskoristiti kako bi svojoj eventualnoj državi pridodali grad Kirkuk. Turska je ublažila odnos prema svojim Kurdima, dok je Asad sirijskima također dao autonomiju. U političkom smislu, čini se da Kurdi profitiraju od ovih događaja?

Sve sam čekao da me pitate nešto o Kurdima, prema čijoj sam borbi za nacionalna prava gajio posebne simpatije, pa čak u mladosti boravio među njima, u vrijeme rata s iračkom armijom. Oni su iz svega što se događalo u Iraku posljednjih četvrt vijeka izvukli najviše koristi, a sada su najbliže proglašenju nezavisnosti Kurdistana, koji već živi kao autonomna država. To bi bio možda i jedini pravedan ishod iz svih ovih događanja, pa i eventualne podjele Iraka. Da bi spriječili da to uradi ISIL, nedavno su upali sa svojim snagama u Kirkuk, grad pored kojeg se crpi trećina, i to veoma čiste nafte. Uz to, iako od davnina nastanjen većinom Kurdima i Turkomanima, Kirkuk su sve bagdadske vlade pokušavale da arabiziraju prisilnim raseljavanjem Kurda i naseljavanjem beduinskih plemena. Turski Kurdi, iako najbrojniji, posebna su priča. Iako im je sadašnja vlada Erdogana osigurala više kulturnih prava nego ijedna pređašnja, gotovo je nemoguće da se izbore za veću autonomiju, a pogotovo da se ikada odcijepe od Turske. Svi Kurdi koji nastanjuju te prostore sjevera Iraka i Sirije i jugoistoka Turske mogu, međutim, da čine štit protiv islamističkih ekstremista.

Iran je lani dobio novog predsjednika, Hasana Ruhanija, koji se predstavlja kao umjerenjak. Ponudio je pomoć iračkoj vladi, no SAD je tu ideju odbacio uz argument da bi suradnja s Iranom u očima iračkih sunita bila doživljena kao stajanje na stranu šijita, čime bi se samo pojačao razdor. Slažete li se s time?

Iran je dio svih problema na Srednjem istoku, i to je uloga koju mu je, i pored žestokog otpora Izraela, priznala i Obamina administracija. U stvari, Amerikanci su tek sada shvatili da su svojom invazijom Irak predali Iranu na “zlatnom tanjiru”. Iranci, međutim, ne žele da dolijevaju ulje na vatru, spremni su da pri smirivanju stanja u Iraku tajno sarađuju s Amerikancima, kao i obrnuto, uprkos zvaničnim izjavama. Ono što im je zajedničko je da ni SAD ni Iran, a pogotovo iračka vlada, ne žele vidjeti ISIL-ovce blizu Bagdada.