Hrvoje Hribar: Pula treba promjene

Prije nekoliko tjedana u Saboru ste održali otvorenu sjednicu na temu odnosa HRT-a i audiovizualne zajednice. HRT je 2013. odustao od programske suradnje s domaćim filmskim profesionalcima, lokalnih koprodukcija, ukinuo takozvanu klauzulu o reprizama, što je snizilo cijenu rada domaćih autora na dokumentarnom filmu, a zakonski regulirana autorska prava ne podmiruje filmašima. Autorska prava muzičara (regulirana ugovorom sa ZAMP-om) ne dovode u pitanje. U čemu griješi HRT?

Sastali smo se u Saboru da pohvalimo HRT koji se uzorno ponaša prema hrvatskoj glazbenoj zajednici. Prema svemu što svira ili pjeva HRT je odlučio poštovati zakone, međunarodne standarde i zdravi razum. Saborska rasprava je u tom smislu zaključila nešto dragocjeno: HRT ima jednaku dužnost zakonito i svrhovito postupati i prema hrvatskim audiovizualnim stvarateljima. I hrvatski i europski institucionalni okvir je vrlo rječit i više nego dovoljan da HRT prekine rat i diskriminaciju koju provodi prema vlastitim autorima. U ovom trenutku izgleda da za to postoji i obostrana volja.

HRT-ova “kultura zatvorenosti”

Je li valjan argument da javna televizija “ne može više puta financirati isti film”?

Ako Severini i Thompsonu HRT plati svaki put ponovno, iz sata u sat, kad emitira njihove pjesme, što je potpuno logično, naravno da mora i Vinku Brešanu platiti ponovno emitiranje “Rata na mom otoku”. Tim prije i više što Brešan ne može svoj TV film koncertno naplatiti na skupu u Čavoglavama ili na dočeku nove godine. ZAMP radi u osnovi dobar posao, a HRT mu u osnovi taj posao kvari pokušajem da nejednako primjenjuje autorskopravnu normu i jednostrano pogoduje.

Zašto kod nas nije normalno da javna televizija promovira domaći igrani film pred njegovu kinodistribuciju? Ili filmska industrija može bez TV-a?

HAVC – tijelo koje koordinira javnu kinematografiju, na održanje sustava, plaće, honorare i hladni pogon ukupno troši nešto manje od devet posto svog ukupnog proračuna. HRT koji služi da osigura TV i radijsku proizvodnju, na hladni pogon troši više od 69 posto proračuna. Na jednoj strani HAVC koji petinu sredstava za hrvatsku kinematografiju osigurava iz međunarodnih izvora, na drugoj HRT koji u proizvodnji do sada nije iskoristio niti jedan međunarodni euro, niti je realizirao ijednu međunarodnu televizijsku koprodukciju. Na jednoj strani HAVC koji završava godinu s preko sto bitnih festivalskih nastupa i najvećom međunarodnom prodajom u povijesti domaćeg filma, na drugoj strani HRT koji ništa hrvatsko na međunarodno TV tržište ne izvozi, već usrdno, za javne pare, uvozi, i to uglavnom iz Hollywooda i Velike Britanije. Nina Obuljen, predsjednica Programskog vijeća, sabrala je svoje iskustvo s HRT-a u slogan “kultura zatvorenosti”. To je temeljno obilježje te kuće: samoizolacija. Kad bi HRT koristio znanja koja mu HAVC i hrvatski audiovizualni kreativci besplatno nude, učinio bi najveću uslugu samom sebi, a ujedno i političkom sustavu koji sve teže pronalazi argumente za održanje antiknog instituta televizijske pretplate.

Kako u društvu europskog filma procjenjujete kvalitativne dosege hrvatskog filma?

Jedna od rijetkih stvari koja u Europi funkcionira jest film, baš kao i u Hrvatskoj, koja konačno i po tome jest dio Europe. Prije dvije godine Serge Toubiana, direktor Francuske kinoteke, rekao mi je na pozornici, a stajali smo pred punim gledalištem: “Baš divno što ste došli, nismo znali da u Hrvatskoj imate kinematografiju.” Možda je bilo obavještenijih od Toubiane u tom trenutku, ali u principu o hrvatskom filmu se donedavno jako malo znalo, a sada se već bome nešto zna. “Svećenikova djeca” su prodana u kinodistribuciju većine europskih zemalja, ozbiljne festivale a priori zanima kad će ovaj ili onaj hrvatski naslov biti dovršen, a velik dio hrvatskih filmova nastaje kao autorski jam session više narodnosti i država i financiran je iz skupnih europskih izvora.

Film je domaća kulturna industrija, očito jedina. Ali zašto unatoč tome ne uspijevamo ozbiljno razgovarati o filmu u estetičkim okvirima, zanemarujući pravila neoliberalne industrije i pripadne ideološke bagaže?

Hrvatski audiovizualni model je u ovom trenutku samoodrživ – time želimo reći da je postao rentabilan – izbjegavši da postane komercijalan! Ulozi države, sudioničara i producenata su tako razdijeljeni da državnom proračunu neprekidno omogućuju da ubere više sredstava nego što uloži. A kreativcima i proizvođačima da ne budu inhibirani lošim ukusom ili perverzno skloni komercijalnom alibiju za nedarovitost. Hrvatski audiovizualni model je negacija neoliberalnog shvaćanja društva i njemu poželjnih ekonomija. Negacija ne na razini ideološke rasprave, nego na razini prakse. I to ekonomski uspješne! Koliko je do teorijske rasprave, mislim da nikad ranije nismo imali toliko kompetentnih filmologa i filmskih znalaca oba roda i svih generacija. Utoliko, nikad nismo imali bolju priliku za raspravu unutar neke potvrđene metode, naratološke, psihoanalitičke, sociološke ili neke četvrte. Ne vidim u čemu je problem osim što mladi znalci nemaju pristup medijima, a akademska zajednica je poslovično zatvorena i sporo se obnavlja.

Dani su dio tradicije

HAVC je pogon sa svega devet zaposlenih, ali odluke donosi velika i razgranata ekipa u vijećima. Prevladavajući medijski dojam je da odluke donosite (uglavnom i rezolutno) – vi. Koliko dakle sudjeluje Hrvatsko audiovizualno vijeće na čelu s Verom Robić Škarica u odlukama HAVC-a?

Proceduralni put odluke u HAVC-u nije jednostavan: umjetničko vijeće, službe HAVC-a, Hrvatsko audiovizualno vijeće. To su etape koje prolazi pojedinačna, stručno utemeljena odluka umjetničkog savjetnika za koju on ili ona snosi odgovornost i pred HAVC-om i pred strukom i pred ukupnom javnošću. Izvrsnost i uspjeh pojedinog djela vrlo su mjerljive kategorije – kao što dokazuju naši izvještaji. Utoliko nikome ne pada na pamet da se kocka vlastitim ugledom. Kao što meni ne pada na pamet da se miješam u posao savjetnika, tako savjetnicima ne pada na pamet da budu predmet nečijih pritisaka. Otkako radim za HAVC, izrotiralo se više od dvadeset umjetničkih savjetnika i više od dvadeset članova Audiovizualnog vijeća.

Ako povjerenik za igrani film objašnjava zašto je većina novca dodijeljena producentskoj kući za koju on u istom trenutku snima film, je li to sukob interesa ili logička greška skučenog kulturnog polja?

Treba puno zlonamjernosti da se iz odluka Hrvatskog audiovizualnog vijeća tijekom posljednjih godina iščita zatvorenost, a kamoli pogodovanje. Hrvatsko audiovizualno vijeće za savjetnike najčešće postavlja ugledne autore, osobe s iskustvom, reputacijom i osvjedočenim talentom: uspješne osobe. Uspjeh čovjeku omogućava da bude širok. U 14 godina vladavine Ministarstva kulture u kinematografiji su se pojavila četiri debitanta u kategoriji cjelovečernjeg igranog filma. U šest godina HAVC-a pojavilo ih se 18. Hrvatska kinematografija je rodno najraznolikija kinematografija izvan Skandinavije. Prebrojite nove producente na pozornici, dogodila se velika generacijska smjena. Pogledajte statistiku uspješnosti naših novijih filmova, koji su rezultat odluka koje propitujete.

Ne bismo nabrajali filmske festivale, ni isticali najbolje. Ali Dani hrvatskog filma manifestacija su koju domaći filmaši, unatoč upornoj aljkavosti njezine godišnje izvedbe, brane po defaultu. Imate li stav o budućnosti Dana?

I umjetničko vijeće HAVC-a i Hrvatsko audiovizualno vijeće zasvirali su na uzbunu još 2013., jer su Dani dio tradicije koju moramo zaštititi, htjeli-ne htjeli. Danas Dani imaju pravni okvir, vijeće festivala, što nikad ranije nisu imali. Imaju legitimnog organizatora, što nikad prije nisu imali. Pa valjda će onda biti i na razini kakvu ranije nisu imali.

Kolhozna trijada

Izjavili ste da biste “privremeno obustavili Pulu”, ako smo dobro shvatili. Zašto bi pulski Festival bio ograničavajući faktor domaćoj filmskoj industriji? Ili interes publike ovdje kolidira s interesima nekih producenata koji namjerno preskaču ovogodišnju Pulu, jer im projekcija u areni šteti marketingu kinodistribucije?

Pula ima najbolju projekcijsku dvoranu u Europi – arenu. Ima i najbolji festivalski centar u Europi – Dom k.u.k. mornarice. Svima je jasno da Pula može postati međunarodni izlog hrvatskog filma, poput Karlovih Vary u Češkoj ili Cluja u Rumunjskoj. I svima je jasno da Pula zasad to nije. Ne znam zašto mislite da sam se zalagao za obustavu festivala – to je netočno. Sav moj grijeh je što uviđam – i uopće nisam iznimka – da manifestacija treba promjene. Slično kao Dani hrvatskog filma ili HRT s kojim smo započeli ovaj razgovor. Povijest bolesti je zajednička.

HAVC ne financira Pulu, ali utječe na dinamiku filmske industrije. Što bi trebalo raditi da taj festival bude svima “koristan”?

HAVC je odgovoran za 56 hrvatskih filmskih festivala i manifestacija, ne i za Pulu. Ali da za Animafest, jedini A festival u Jugoistočnoj Europi, da za ZagrebDox, još jedan festival svjetskog značaja, za Motovun i ZFF i 25fps i Zadar i Vukovar itd. Hrvatska je država s najviše filmskih festivala po broju stanovnika na planeti Zemlji.

Filmski turizam, odnosno primjena povrata poreza za inozemne produkcije najšire je odjeknula zbog “Igre prijestolja”. Imamo li ozbiljne resurse za razvoj ove grane filmske industrije?

S postojećih 12 milijuna eura izvezenih usluga Hrvatska kompenzira sva javna davanja u lokalnu kulturno vrijednu produkciju i uz to osigurava egzistenciju filmskim djelatnicima. U tom smislu naša čaša je puna – ovoga trenutka. Naravno, želimo da se i dalje povećava izvoz usluga, kao što želimo da se poveća javno ulaganje u domaći film. Besmisleno je da kazališna industrija koristi sedam puta više javnih sredstava od audiovizualne, odnosno da HRT koristi 40 puta više novca – i onda ga neobjašnjivo raspoređuje. Novac koji prelazi preko računa HAVC-a u konačnici plaća nadnicu, staž i socijalno ljudima koji žive od naše struke, ali obračunski moment uključuje kreaciju, razvoj, stvoreno i rezultat, a ne kolhoznu trijadu – plaća/penzija/amortizacija.

Tko u ovoj državi upravlja filmskom baštinom?

HDZ-ova vlada propustila je priliku da devedesetih godina nacionalizira filmsko blago. Otada se vuče “slučaj Jadran filma”, odnosno problem javne (havcovske) nedostupnosti filmske baštine. Problem izgleda pravno nerješiv. Što se događa u hangarima “Xanadua iz Dubrave”, odakle njegov direktor i suvlasnik Vinko Grubišić tijekom posljednje godine na kapaljku dopušta emitiranje starih naslova filmske baštine na HTV-u i Klasik TV-u, nije baš jasno. Treba li Grubišić, uz Agenciju za intelektualno vlasništvo i čak osam domaćih autorskih društava za zaštitu prava, kontrolirati dostupnost toj građi? Kako se boriti protiv ovog nonsensa, zašto to nije problem aktualnoj kulturnoj politici?

Pogledajte na internetu reviziju privatizacije Jadran filma ili Croatia filma i uvjerit ćete se da njihovi kupci, tko god bili, nisu od HDZ-ove vlade, kao što velite, kupili produkcijska prava filmova koje su te tvrtke proizvele tijekom socijalizma. Novi vlasnici su iskoristili trećesiječanjski obrat da novoj vladi nametnu novo pravno mišljenje. Činjenica što filmove nisu kupili navodno ne ometa njihovo pravo da ih smatraju svojima. U hrvatskim zakonima audiovizualna baština je nesređena materija. Postoji odredba o produkcijskim pravima koja teku pedeset godina. Što poslije? Kad je zakon pisan, prije 14 godina, to se odnosilo samo na Lisinskog i nekoliko filmskih žurnala. Danas se to već odnosi na čitav opus Belana, Bauera, Tanhofera, Kristla, braće Neugebauer, na Vukotićev “Surogat”, “Kravu na mjesecu” i pretežit dio Mimice. Tko u ovoj državi upravlja tim naslovima? Za pet ili šest godina ističu prava na najbolja hrvatska filmska i TV djela, ona s kraja šezdesetih, što uključuje “Profesora Baltazara”, “Malo misto”, “Divlje svinje”, “Lisice”, “Rondo”, “Brezu”, “Tko pjeva zlo ne misli”. Izvršna i zakonodavna vlast morat će, vjerujem, nešto poduzeti i zaustaviti baštinski cirkus. Mogu vam reći i što, ali nije pristojno da govorim prvi, radi se o području izvan moje nadležnosti.