Humor je najteži žanr

Dnevnik, Nova TV

Dubrovnik je posjetila “najdraža gošća”, kaže reporter Nove TV. Papisa Ivana? Majka Tereza? Gospođi Merkel svaka čast, žena je ozbiljna političarka. Zemlja joj cvate. Staljin je smatrao da je sposobnost Nijemaca za regeneraciju razvijena do te mjere da će, ne uništi li im se sva industrija, biti snažni već desetak godina nakon rata. Imao je pravo. Feniks je to. Svi mogu učiti od Nijemaca. No priča nije o Angeli Merkel, već o sintagmi “najdraža gošća”. Upućujemo Svevišnjem molbu da nas poštedi “najdražih gostiju” i “najvećih prijatelja” naših naroda i narodnosti te sličnih kategorija obljubljenih stranaca. Oni se u pravilu ukazuju na mjestima gdje i Andrija Jarak – tamo gdje su poplave, požari, potresi, kuga, glad, rat, Šeks i te stvari. Ako malo analiziramo sastav te šarolike ekipe – koju primjerice čine Peter Handke, Bernard Kouchner, Bernard-Henri Levy i slične pojavnosti – vidjet ćemo da je riječ o bjelosvjetskim protuhama, egomanijacima i mlatimudanima, osobnostima prilično iščašenima, koje ne bi trebalo uzimati za ozbiljno. Ne dolaze oni tu zbog nas, nego zbog sebe. “Svijet se počinje spasavati spasavajući jednog čovjeka; sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika”, reče stari Bukowski, i tu rečenicu istinoljubiv čovjek ne bi smio osporavati.

Dnevnik, RTS 

Vladimir Vladimirovič Putin zakonski je zabranio psovke i prostote na filmu. To je gore od zločina – to je greška! Obnovitelj ruske moći ponaša se kao neki ajatolah, koji vodi pravoslavnu džamahiriju, ne shvaćajući da su takve svinjarije pogubne. Dnevniku RTS-a to je poslužilo za nadahnuti prilog u kojemu opisuju ulogu psovke u domaćoj i stranoj kinematografiji. Bila je, ta historija, hm, pozamašna: Ljuba Tadić prvi je čovjek koji je opsovao u yu-kinematografiji (“O jebem ti!” u “Maršu na Drinu” 1963.), dok je cijeli niz klasika (“Balkanski špijun”, “Ko to tamo peva”…) nezamisliv bez psovke. Postoje i cijeli filmovi koji su psovke (“Četverored”). Veliki ruski režiser kojega je teško nazvati disidentom, Nikita Mihalkov, reče kako je riječ o gluposti, i to štetnoj gluposti. U Hrvatskoj takve ideje nismo mogli čuti od vremena Vice Vukojevića. Jasno je da je netko tko je stalna meta krvoločnih jastrebova iz SAD-a – Bidena, McCaina, Bugajskog, Hillary itd. – u načelu manje zlo, jer vuk od one basne do danas stalno muti vodu, no sudeći po ovom i sličnim zakonima, Vladimir Vladimirovič nije janje.

Dnevnik, HTV

Nikada nijedan incident nije uz manje činjenica i dokaza proizveo takvu provalu propagandne histerije kao što je to bio pad malezijskog aviona u Ukrajini. Nesreća aviona na vidjelo je istjerala svu nadmoć propagande nad novinarstvom. Sve su presude izrečene već prvoga dana, krivac se znao odmah, zazivale su se intervencije, sanitarni kordoni, antiruski džihad. Još jučer u Odesi su provladine snage spalile 38 ljudi, pa se nigdje nije čulo glasa osude. Svi su se transformirali u navijačko pleme, čak i oni koji to nikako ne bi smjeli.

Miro Aščić napravio je u nedjelju profesionalan, uravnotežen, objektivan prilog iz kojega je vidljivo da ne raspolažemo podacima koji bi izvan razumne sumnje vodili prema zaključku o krivcu, premda su separatisti prvi sumnjivci. Izložio je sve bitne dostupne činjenice, razloge za i protiv, konzultirao stručnjaka Dinka Vodanovića i bivšeg dopisnika iz Moskve Bogoljuba Lacmanovića, pa izveo zaključak da ćemo prstom moći uperiti na krivca tek kada bude okončana istraga, a možda ni tada. Razuman čovjek ne bi, želi li konkluzije izvoditi iz premisa, smio ići dalje od toga. U protivnom će govoriti o sebi, a ne o događaju.

Otvorenje festivala u Puli, HTV 1 

Kada u međučinovima naših filmskih i glazbenih festivala vidite humoristične skečeve, spremite se na zijevanje. Humor može biti raskošno ili siromašno produciran, politički korektan ili nekorektan, engleski ili kontinentalni, aristokratski ili pučki, ali u svakom pojedinačnom slučaju mora izazivati smijeh. Naš takozvani humor izaziva, međutim, podsmijeh. Nije li bolje rješenje napraviti kakvu solidnu reportažu, kronologiju, vremeplov – montaža atrakcija čuda čini, to je znao još i stari Ejzenštejn – umjesto forsiranja “humoreski” poput viđene? Uostalom, humor je najteži žanr, baš toliko koliko je i najprezreniji, i njime se mogu baviti samo najbolji. Kanite se, gospodo, ćorava posla i budite ozbiljni, jer postajete smiješni u svemu osim humorističnih formi. Ćorak. Bogu hvala, nakon ove ezoterične dosadne jednočinke Ivana Gorana Viteza, na scenu je stupio Dražen Ilinčić i popravio grdan kvar.

Reklama za Janu

Neki gadan peh prati ljude koji prevode stihove koji imaju neke veze sa Srbijom. Marijan Ban svojedobno je počinio herostratsko zlodjelo prepjevom kultne Arsenove pjesme “Ne daj se, Ines”, kada je strofu “I ruši se zeleni autobus/ Tjeran jesenjim vjetrom/ Kao list/ Niz jednu beogradsku padinu”, preveo u “I ruši se zeleni autobus/ Tjeran jesenjim vjetrom/ Kao list/ Niz jednu velegradsku padinu…” Da smo ratovali s Francuzima, bi li nebo kišilo nad Brestom ili bi Ban to preveo u “nad cestom”? Nevjerojatno je kako je čovjeku nešto takvo uopće palo na pamet. Ukoliko mu je pojam “Beograd” bio odiozan, stvar je legitimna – nije trebao dirati pjesmu. Ukoliko mu je draga pjesma, nije trebao dirati Beograd. Ovako, postupio je kao Marcel Duchamp kada je Mona Lisi dodao brkove, no ono što je dadaist učinio s dubljim rezonom i opravdanjem, Ban je počinio pretpostavljajući ljubavnu liriku konjunkturnom šovinizmu.

Malo manje, ali nepismenije zlodjelo sada čine prepjevači starog hita Poslednje igre leptira “Dečko, ajde oladi”, koji je iskorišten kao muzička podloga za Todorićevu Janu. Pjevačica naime pjeva “Dečko, ajde ohladi”. Ako su ga htjeli u cijelosti prevesti iz srpskog slenga, trebali su biti konzekventni pa reći “Dečko, hajde ohladi”, a ne “Dečko, ajde ohladi”. Dakle trebali su dodati dva “h”, a ne jedno. Ili su mogli izostaviti oba, pa pjevati “Dečko, ajde oladi”, što u zagrebačkom slengu znači i izgovara se isto kao i u beogradskom. Nije to “fabrika veštačkih đubriva”, pa da je ovdje zovemo “tvornica umjetnih gnojiva”, nego fraza dibidus ista, jednostavna, laka, univerzalna. Greška koja para uši.