Ivana Fabrio: Dizajn je alat u obrazovanju

Na platformi mišljenja o mijenama dizajna kao discipline, projekt “Prostori učenja u tranziciji”, koji je studentima zagrebačkog Studija dizajna protekle godine omogućio terenski interdisciplinarni rad, čini se odličnim alatom. Projekt je rađen u suradnji s UNICEF-om, a cilj je bio “oživjeti” seoske škole u Požeško-slavonskoj županiji dizajnersko-arhitektonskim zahvatima. Kako?

Cilj je bio kroz studentsku radionicu stvoriti rješenja za unapređenje obrazovanja u malim područnim školama Požeško-slavonske županije. Navodili smo studente da razmišljaju o univerzalno primjenjivim strategijama. Radionici je prethodilo terensko istraživanje u kojem su sudjelovali mentori Mia Roth Čerina, Vanja Rister, Zlatko Kapetanović i ja; analizirali smo pet područnih škola. Metodu pristupa razvili smo na tri razine. Prva je dijagnostička, uključuje prepoznavanje tehničkih intervencija za sanaciju prostora. Druga je projektantska, adresira konkretne teme prostora i opreme. Trećom razinom smo potaknuli studente da koriste metodologiju dizajna za revitalizaciju lokalnih vještina i baštine: u skladu sa suvremenim obrazovnim procesima koji dizajn gledaju kao metodu za rješavanje problema društva, zdravstva, prometne infrastrukture. Projekt su idejno začeli profesori Feđa Vukić i Boris Koružnjak, s UNICEF-ovim arhitektom Sekcije za obrazovanje Carlosom Vasquezom.

Motivirati ljude na suradnju

Čemu vas je poučila ta dijagnostika, što vas je iznenadilo?

Situacija stanja škole nije nas iznenadila. Zatekla nas je činjenica da to učenicima i nastavnicima ne predstavlja značajan problem, osim ako se ne radi o pitanju sigurnosti. Zapravo, obrazovanje u malim područnim školama predstavlja standard kojemu bi trebale težiti sve škole, osobito one u urbanim sredinama, u kojima mnoge od tih prednosti postepeno iščezavaju. Vrlo nizak stupanj obrazovanja stanovništva, visoka stopa siromaštva i nedostatak strategije na državnoj i na lokalnoj razini koja bi potaknula razvoj poduzetništva, afirmaciju tradicionalnih vještina, proizvoda i usluga – poznati su veliki problemi. Zato nam se važnijim činilo da ovakvim projektima utječemo na motivaciju za učenjem, na prepoznavanje i njegovanje obrazovanja koje pored osnovnoškolaca obuhvaća i njihove obitelji, kompletnu zajednicu. Škola bi tako postala platforma za cjeloživotno učenje i afirmaciju lokalnog identiteta i kulture.

Iduća će radionica pokriti situacije četiriju škola u Sisačko-moslavačkoj županiji, od kojih dvije nisu više aktivne. Analizirat ćemo potencijale praznih i potpuno zapuštenih školskih prostora, u korist tamošnje zajednice. Situacija u selima u okolici Sunje je nešto kompleksnija od one na koju smo naišli u Požeškoj županiji, stanovništvo živi u izrazito teškim uvjetima, što se odražava na uvjete odrastanja djece. Velik je izazov da svojom metodologijom utječemo na takve situacije. A brojni uspješni primjeri društveno angažiranog dizajna i arhitekture drugdje u svijetu pokazuju da je to moguće!

Riječ je, nažalost, tek o pretpostavljenoj, a ne konkretnoj realizaciji: kakva je onda etička slika projekta? Aroma kolonizatora ne može se izbjeći, ekipa se vraća u kabinete, seoske škole nastavljaju rutinu. U čemu je ipak kulturni kapital, ako ne samo u emocijama?

Da, s etičkim problemom smo i krenuli. Zato smo studente navodili da rješenja gradiraju prema ekonomskoj izvedivosti, gdje se prva razina može izvesti za vrlo skroman budžet, a kroz njezinu realizaciju slijedi druga itd. Ideja je da u provedbi aktivno sudjeluje lokalna zajednica, različitim vještinama. Zapravo je važno motivirati ljude na suradnju – što se i planira – kroz realizaciju barem jednog od projektnih rješenja. Dizajn je alat u obrazovanju, na to želimo ukazati. Na tragu takvog pogleda kolegica Mia Roth Čerina i ja sudjelujemo u izradi prijedloga Strategije za razvoj kreativnosti u predtercijarnom obrazovanju. Tu, eto, leži kulturni kapital.

Mijena uloge dizajna

Pristup dizajnu kao “socijalnom alatu” oblikovao je vaš studij u Nizozemskoj. U čemu je idejna i ideološka razlika shvaćanja nizozemskog dizajna u odnosu na “našu školu”?

Konceptualni pristup dizajnu nije novost, započeo je još u doba Memphisa, talijanske grupe dizajnera koja je njegovala ideju dematerijaliziranog dizajna. Nizozemska je škola nešto kasnije od toga napravila ideologiju, koja je s vremenom prerasla u poimanje dizajna koje nalazi svoje mjesto u većini suvremenih škola. U Nizozemskoj je vizualna kultura društva na vrlo visokoj razini, pogotovo otkako su javne vlasti preuzele odgovornost nad upravljanjem vode. Pored toga, dizajn je ondje institucionaliziran, država je jedan od najvećih naručitelja. Dizajn se ondje studira na tehničkim fakultetima i na umjetničkim akademijama, dok na našem Studiju pokušavamo objediniti ta dva pristupa.

Pripadate generaciji koja se obrazovala u socijalizmu, gdje je modernizam u arhitekturi i dizajnu bio čvrst (teorijski i praktični) moment, koji se danas uopće ne dotiče suvremenih generacija: kako to? Zašto je nestao modernistički karakter u struci?

Okolnosti u kojima je cvao modernizam posve su se promijenile. Od politike i društva, do proizvodnje koja je gotovo nestala – osobito ona masovna i serijska proizvodnja, na osnovu koje je i začet Studij dizajna. Tako je mijena uloge dizajna u društvu prirodna, ali ostaje uvjerenje: dizajn je disciplina koja unaprjeđuje kvalitetu života velikog broja ljudi, brinući o ostavštini za budućnost. To su bila i počelâ modernizma, iako se često događa da se dizajn tumači vrlo ograničeno, kao estetsku kategoriju. Ali na to, ponavljam, treba utjecati kroz obrazovanje.

Hrvatska navodno nema tržište za domaći dizajn, predmeti su preskupi za prosječne građane. Kako se može oprimjeriti ideja socijalnog dizajna u domaćoj proizvodnji? Ili nam je suđena jedino IKEA?

Taj problem nisu stvorili dizajneri i proizvođači, on je prije svega rezultat nepoticajne državne politike u sektoru proizvodnje i nedovoljne integracije vizualne kulture i umjetnosti u život društva. Pored industrije propali su i mnogi tradicionalni i lokalni obrti, proizvodnja vlastitih predmeta postala je luksuz, a rad po narudžbi zlatni standard. Na Studiju dizajna već niz godina surađujemo s obrtnicima, kao najveći problem pokazao se nedostatak sredstava za ulaganje u alate, izradu prototipa i planiranje distribucije. Postoje vrlo uspješni projekti, no oni su zasad više iznimka nego pravilo, i to se neće znatno promijeniti dok se ne promijene državna politika i odnos prema dizajnu kao sredstvu gospodarskog razvitka.