Kockica u bespućima globalizacije

Lavina kritika sručila se na Milanovićevu Vladu zato što je odustala od outsourcinga pomoćnih poslova u javnim i državnim službama i zato što se odlučila za light verziju izmjena Zakona o radu. Liberalni krugovi zamjeraju joj protureformsku i netržišnu politiku: uvjereni su da je još jednom odustala od reformskih poteza jer se uplašila masovne podrške koju su građani dali peticiji za održavanje referenduma protiv izdvajanja poslova čišćenja i održavanja iz javnih i državnih službi. Strah od negativne reakcije građana razlog je i odustajanju od sveobuhvatne fleksibilizacije radnog zakonodavstva, osobito onih njegovih dijelova koji se odnose na javni sektor. Konzervativci, predvođeni HDZ-om i Katoličkom crkvom, Vladi pak zamjeraju nesposobnost i ideološku isključivost, robovanje naslijeđenom socijalističkom mentalitetu i jugonostalgiji, zbog čega zemlju vodi u krivom smjeru, suprotno vitalnim nacionalnim interesima. Ne izjašnjavaju se, međutim, što bi oni konkretno učinili s radnim zakonodavstvom i restrukturiranjem javnog sektora.

Tko tu koga i zašto proziva i okrivljuje, nije ni nakon gotovo četvrt stoljeća tranzicije jasno valjda ni najgorljivijim pripadnicima političkih i društvenih elita koje su presudno utjecale na odabir hrvatskog puta u moderan, razvijeni svijet. Gotovo svi se pritom prave nevini, premda je malo takvih među njima. Jesu li odgovori na pitanja zašto se Hrvatska izgubila i zaglavila u tranziciji doista tako nedokučivi i neprozirni?

Dio jasnih odgovora ponudio je sociolog Alija Hodžić u knjizi “Konoba u svjetskom kasinu”. U sociološkoj analizi, u kojoj se bavi socioprostornim restrukturiranjem postsocijalističke Hrvatske, za teorijski je okvir odabrao niz autora koji problematiziraju globalizaciju, a prije svih Manuela Castellsa; navodi tako njegov zaključak da je socijalizam doživio slom zato što se nije mogao prilagoditi zahtjevima novoga, informatički umreženog društva. I dok su se razvijena kapitalistička društva već sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća uspješno iz industrijskih preoblikovala u informatička, industrijska društva u socijalističkim zemljama doživjela su slom i u tranziciji krenula hvatati korak s ključnim globalizacijskim procesima.

Hodžić navodi da “izbor strategije transformacije, a što je u domeni društvenih elita, prije svih političkih, može biti odlučujući moment za uspješnost i brzinu integracije društva u globalne procese, u svjetsko umreženo društvo”. Podsjeća i da je u “postsocijalističkim zemljama socijalistička modernizacija obavila i dovršila pretvaranje seljaka u (industrijskog) radnika, a na postsocijalističku transformaciju stavljen je zahtjev deregulacije kapitala, fleksibilizacije tržišta radne snage, a s čime je u vezi iskorjenjivanje lokalnih odnosa i njihovo uzdizanje na više, apstraktne i globalne razine umreženog društva. Sposobnost umrežavanja mjera je sposobnosti postsocijalističkih društava da odgovore na postavljene zahtjeve, a način kako se to obavlja određuje mjesto pojedinačnog društva, odnosno njegovih aktera u globalnom društvu”.

Hrvatske političke i društvene elite, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u svojoj strategiji transformacije po svoj su prilici, zaključuje Hodžić, “investirale samo u jednu ili predominantno jednu vrijednost: u samostalnu, suverenu i neovisnu državu. Inaugurirana je kolektivna, supstancijalna vrijednost u ime koje se može žrtvovati i demokratska procedura i sloboda medija i pravna država, što se u vremenu tek nudilo kao mogućnost. Već je pobjeda na izborima stranke koja nema ekonomski program u vrijeme radikalnih društvenih promjena upućivala na slabu prilagođenost novoformirane političke elite zahtjevima situacije, tj. promišljenoj integraciji u globalne društvene procese. Ako se tako nije postalo subjektom integracije, ako je odsustvo ekonomskog programa značilo desubjektivizaciju u ekonomiji, onda se postaje, kao što to uvijek i bude, objektom nekoga drugog subjekta, u ovom slučaju globalnih, ekonomskih međunarodnih organizacija”.

Rezultate hrvatske strategije transformacije Hodžić u “Konobi u svjetskom kasinu” istražuje i analizira kroz promjene porodičnih odnosa, strukture rada i fleksibilizacije radnog procesa te kroz promjene u prostornoj i socijalnoj mobilnosti i načinu izgradnje novoga postsocijalističkoga i postjugoslavenskoga hrvatskog identiteta. U dijelu u kojem analizira formiranje novoga hrvatskoga nacionalnog identiteta bavi se i promjenama u sustavu vrijednosti tijekom tranzicije. Hodžić zaključuje da se u desetak tranzicijskih godina osnovni okvir vrijednosnih orijentacija koji je prevladavao osamdesetih godina prošlog stoljeća, a koji su sociolozi prepoznali kao “liberalni socijalizam”, preobrazio u “liberalni nacionalizam”.

Anketno istraživanje provedeno 1996., a djelomično ponovljeno 2004., pokazalo je da je u Hrvatskoj visok stupanj prihvaćenosti vrijednosnih sklopova koji su označeni kao “korporativizam”, “liberalizam” i “radikalni nacionalizam”, da je “autoritarizam” nešto manje prihvaćen, stupanj prihvaćenosti “etnocentrizma” blago je natprosječan, a jedino je ispodprosječno prihvaćen “etatizam” u smislu “socijalističkog kolektivizma”. Stupanj prihvaćenosti pojedinih vrijednosnih sklopova mjeren je prihvaćanjem, odnosno neprihvaćanjem pojedinih tvrdnji.

Za “korporativizam” su ponuđene sljedeće tvrdnje: 1. Kao što otac brine o članovima svoje obitelji tako i dobro uređena država brine o svojim članovima, 2. Da bi društvo bilo uspješno, ono mora funkcionirati kao ljudski organizam (mozak, srce, ruke itd.), 3. Opstanak svoga naroda glavni je zadatak svakog pojedinca, 4. Briga o obitelji treba biti temeljna zadaća svake države, 5. Najbolje bi bilo da su u Saboru zastupljeni poslodavci i posloprimci (radnici).

Uz “radikalni nacionalizam” vezane su sljedeće tvrdnje: 1. Svima nama potrebna je snažna država, 2. Prošlost našeg naroda za sve nas mora biti svetinja, 3. Svaki pedalj naše zemlje za nas treba biti svetinja, 4. Zajedničko porijeklo pripadnika našeg naroda temelj je našeg povjerenja, 5. Narod koji ne njeguje tradiciju zaslužuje da propadne, 6. Nakon stoljetne eksploatacije konačno imamo priliku živjeti kao bogat narod, 7. Boreći se za svoju državu, kao narod smo izborili i svoje dostojanstvo, 8. Mlade treba odgajati za junačka djela.

Za vrijednosni sklop “liberalizam” ponuđene su pak sljedeće tvrdnje: 1. Društveni napredak uvijek će počivati na privatnom vlasništvu, 2. Što se država manje miješa u privredu, privreda će biti uspješnija, 3. Samo privatna poljoprivredna proizvodnja omogućuje bolje snabdijevanje, 4. Višepartijski sistem garantira izražavanje interesa svih društvenih grupa, 5. Ono što je korisno za pojedinca korisno je i za društvo.

Kao što smo rekli, jedini vrijednosni sklop koji hrvatski građani većinski ne prihvaćaju je “etatizam” (“socijalistički kolektivizam”). Kao mjera njegova stupnja prihvaćenosti ponuđene su sljedeće tvrdnje: 1. Interesi kolektiva uvijek moraju biti važniji od interesa pojedinca, 2. Potpuna sloboda govora danas vodi dezorganizaciji društva, 3. Sudstvo u krajnjoj liniji mora služiti vlasti, 4. Država danas mora imati veću ulogu u upravljanju privredom.

U djelomično ponovljenom anketnom istraživanju 2004. pokazalo se da blago slabe stupnjevi prihvaćenosti “korporativizma”, “radikalnog nacionalizma” i “etnocentrizma”, što je sukladno zaključcima Rudija Supeka i Alije Hodžića da i nacionalna revolucija, kao i svaka revolucija, ima svoju dinamiku: početni proces totalizacije (koji obilježavaju mobilizacija, kolektivizam, aktivizam, dramatizacija, monopolizam naspram pluralizma, prevlast političko-ideološkog nad ostalim sferama društva itd.) postupno ustupa mjesto procesu detotalizacije (u kojem dominira realističko-pragmatička orijentacija, pri čemu se idejne identifikacije zamjenjuju specijalizacijama i osobnim sposobnostima i tako slabi i razgrađuje kolektivistički vrijednosni sklop, a jača pluralizam vrijednosti, s čime, spontano, dolazi i do redefinicije i doživljaja zajednice).

Uz brojna druga poticajna pitanja i zaključke, Alija Hodžić u “Konobi u svjetskom kasinu” nudi i sljedeću dilemu: “Rat kao dovršenje, a iz tradicije naznačenog načina mišljenja, nepodnošljive heterogenosti, u zemljama je bivše Jugoslavije bio rat za izgradnju novog, čistog nacionalnog identiteta. Samo će vrijeme pokazati koliko i na koji način će se on u novim okolnostima sveopće restrukturacije društva moći reproducirati i gdje će tražiti nova uporišta. Hoće li logika nacionalnog identiteta biti zahvaćena suvremenim modernizacijskim procesom globalizacije, kroz slabljenje nacije-države i mogućnost novog (prekograničnog) konstituiranja – zahvaljujući novim sredstvima komunikacije, ili će biti ostavljena po strani, da se održava u svojim lokalnostima i da u njoj, sada iz obrambenog položaja, traži i nalazi smisao zajedništva. Proces modernizacije od početka je bio istovremeno i proces iskorjenjivanja i ukorjenjivanja. Modernizam je logiku nacionalnog identiteta jednom ukorijenio. Otvoreno je pitanje da li će započeti i s njenim iskorjenjivanjem ili transformacijom, ili će joj možda, zadržavajući je, namijeniti drukčiju ulogu.”