Krojač iz Granade
Jedan od najistaknutijih naslova ovogodišnjeg Fantastic Zagreb film festivala bio je “Kanibal – ljubavna priča”, španjolsko-rumunjsko-francusko-ruska koprodukcija koju redateljski potpisuje u nas malo znani Manuel Martin Cuenca. Nastao prema romanu kubanskog književnika Humberta Arenala, film je dobio specijalno priznanje za fotografiju na prestižnom festivalu u San Sebastianu, a direktor fotografije Pau Esteve Birba nagrađen je i španjolskom verzijom Oscara, nagradom Goya, za koju je “Kanibal” bio nominiran u još sedam kategorija, uključujući najbolji film, režiju, scenarističku adaptaciju, glavnog glumca i novu glumicu.
Usprkos fantastično-hororskih preferencija Zagreb Fantastica i naslova koji može sugerirati triler s elementima horora, riječ je o minimalističkoj drami koju diskretno prožima trilernost zločina i erosa. U središtu zbivanja ugledni je sredovječni krojač (utjelovljuje ga Antonio de la Torre) koji živi sam i vrlo povučeno u katolički snažno obilježenom starinskom gradiću s planinskom okolicom (film je sniman u Granadi), a povremeno ubija erotične djevojke koje u njemu potaknu seksualnu žudnju, te ih potom trančira i jede. Osim s mušterijama, komunicira samo s postarijom ženom lijepog lica za koju ne saznajemo tko mu je, ali za pretpostaviti je da je rođaka. Kad se u zgradu u kojoj krojač živi doseli lijepa slatkolika blond djevojka iz Rumunjske, senzualna i otvorena do provokativnosti, njegov libido se budi, a kad djevojka nestane, u potragu za njom dolazi njezina tamnokosa sestra. Za razliku od nestale Alexandre, Nina (obje tumači rumunjska glumica Olimpia Melinte) povučenija je, erotski neizazovna, uobičajeno govoreći, mila djevojka pritajene privlačnosti. Upravo takva pobudit će krojačeve čišće emocije, no kao i svaka platonska ljubav i ova ne može pobjeći od tjelesnog aspekta, jer duša je ipak utjelovljena u mesu, a dobra duša bez privlačnog tijela, koliko god bila riječ o nevinoj privlačnosti, ne može biti uočena i zavoljena. Stoga se krojač nađe u delikatnoj situaciji: djevojka mu se iskreno sviđa, pa je zato ljubazan prema njoj i želi joj se približiti, ali boji se da bi je mogao životno ugroziti kad osjeti seksualnu želju, jer tu želju kompenzira ubijanjem i jedenjem ubijenih, pa zato u ključnim trenucima uspostavlja distancu. Kao u većini “pravih” ljubavnih priča, (čista i nevina) ljubav pobjeđuje, ali s tragičnim ishodom.
Režiser Cuenca odlično je otvorio film s dugim statičnim kadrom udaljenog mladog para na benzinskoj stanici u noći, kadrom koji se u trenutku kad par krene autom pretvori iz naizgled objektivnog u subjektivni. Dakako, riječ je o subjektivnom kadru krojača-kanibala koji vreba žrtve i uskoro kreće u potjeru. Sukladno otvaranju, cijeli je film distancirano sagledan iz krojačeve perspektive, doduše bez intenzivnijeg korištenja subjektivnih kadrova, s preferiranjem duljih i kadrova srednje dužine, nerijetko sa znakovitim pomacima kamere. Redateljska metoda jednostavna je i čista kao valjda i ljubav protagonista za dražesnu Ninu, s tom razlikom da kod redateljske koncepcije nema ambivalentnosti. Suprotstavljanje tzv. platonskih čuvstava seksualnoj strasti posve je u skladu s kršćanskim (erotskim) moralom, a isticanje katoličkog karaktera sredine u kojoj protagonist obitava, kao i njegovo učešće u vjerskom životu, čini logičnim krojačev osjećaj vlastite grešnosti, po svemu sudeći iskazan svojevrsnom ispovijedi pred Ninom u završnici. “Kanibal – ljubavna priča” izrazito je solidan uradak gotovo arhetipske tematske postavke i dojmljivo smirene i sigurne oblikovne izvedbe, na čijeg autora u budućnosti valja obratiti pažnju.