Kronika
Crvenokrižni put starice iz Žarkovca
Pomoći niotkuda, pa sam se prepala da bih se jednoga dana mogla smrznuti, a do proljeća ovdje me nitko ne bi pronašao, kaže Marija Vilenica
Vremešna Marija Vilenica, jedina stanovnica zabačenog zaseoka Žarkovac između Topuskog i Velike Kladuše već godinama u rodnu kuću na Baniji, poput nekog turista, dolazi samo ljeti. S prvim jesenjim sjevercima odlazi prezimiti kod sina u Srbiju jer od skromne socijalne pomoći nikako ne može odvojiti novac kojim bi kupila drvo za ogrjev.
Što se tiče Crvenog križa, Marija kaže kako godinama ništa nije dobila, pa čak vjeruje da su činovnici ove ustanove i zaboravili da ona uopće postoji. Novčanu pomoć od 800 kuna mjesečno, dobila je od Centra za socijalnu skrb tek kada je potpisala da će njena kuća, gospodarske zgrade, nekoliko hektara livada, njiva i plodnih oranica, kada umre, pripasti državi.
Kao i kod većine stanovnika Banije i Korduna, nevolje obitelji Vilenica započele su u Oluji bijegom u Srbiju. S najnužnijim stvarima, Marija, njen muž Stojan, kćerka Mira i sin Milan krenuli su u nepoznato. Mjesecima su bili zbrinuti u vojarni kod Petrovca na Mlavi, jedva preživljavajući, živeći zajedno sa još 500 izbjeglica. Radili su po cijele dane na tuđim njivama samo za hranu, ali Marijino srce ostalo je na Baniji.
– Sin Milan je invalid. U ratu je ranjen 1993. ali rana se dala na zlo, pa mu je noga amputirana. Godine su prolazile, djeca su se nekako snašla, ali ja i moj Stojan nikako nismo mogli bez Banije i svoje kuće. Izdržali smo tamo pet godina i vratili se u Žarkovac. Kuću su nam obnovili, no muž je ubrzo umro, pa sam ostala sama u šumi, u zaseoku koji je nekada imao i pedesetak duša, borila sam se za opstanak. Kuću i zemlju predala sam državi, dobivam nešto crkavice mjesečno i raspoređujem ju kako znam i umijem. Već godinama slušam kako Crveni križ još uvijek dijeli raznu pomoć povratnicima, pogotovo starijim i nemoćnijim ljudima koji žive sami, ali do mene godinama ništa ne stiže. Kad smo se tek vratili, nešto sitno sam dobila od Crvenog križa, ali kako je vrijeme prolazilo, zdravlje mi se pogoršalo i shvatila sam da zimu više ne smijem ovdje provesti. Drva nemam, pomoći niotkuda, pa sam se prepala da bih se jednoga dana mogla smrznuti, a do proljeća ovdje me nitko ne bi pronašao. Zbog toga, već nekoliko godina, ujesen odlazim kod sina i kćerke prezimiti, pa kad šuma prolista, eto me nazad, kao nekog turiste – priča Marija Vilenica.
Najveći problem 85-godišnje Marije je usamljenost. Tu i tamo navrate sakupljači gljiva, kestena, lovci i krivolovci. Ona ih jedva dočeka, počasti, skuha im kavu. Ipak, najdraži gost joj je jedan pčelar iz obližnje BiH. Naime, on je u blizini njene kuće, uz njen pristanak, postavio desetke košnica, pa često obilazi pčele. Svaki put kada navrati, donese joj kave, šećera i drugih potrepština, dobro se ispričaju i nikada ne ode, a da ne pita što joj treba donijeti.
– To ti je, moj sinko, sudbina. Sin mi je inače nastradao u ratu s muslimanima, a danas je musliman moj najdraži gost. O njemu mogu reći sve najbolje. Nikada nije došao praznih ruku, odmah se uhvati sjekire, usitni mi drva ili obavi neke sitne poslove koje on odradi s lakoćom, a ja za njih nemam snage – kaže Marija Vilenica. Odnedavno, Marija ima još jedan problem. Naime, pokvarila se pumpa za vodu u bunaru, pa je bez vode jer nema snage da vodu vadi kantom. Niti zna tko će joj popraviti pumpu, niti ima novaca za novu, a vrućine su udarile.
Djelatnik Policijske postaje u Vrginmostu, policajac Branko Papić, nerijetko obiđe usamljenu staricu.
– Kad god je to moguće, odem do kuće bake Marije. Tek toliko da vidim kakvog je zdravlja i da li joj što treba. Kako sam veliki ljubitelj prirode, a i član sam lovačkog društva, slobodno vrijeme provodim u šumama Banije, pa me put često nanese do njenog kućerka. Ako sam u službi, a nalazim se u blizini, skoknem do nje i u uniformi. Popijemo kavu, popričamo – kaže Branko Papić.
Ravnatelj Općinske organizacije Crvenog križa u Topuskom Željko Rukavina, na naš telefonski upit o pomoći koju je njegova ustanova do sada pružila Mariji Vilenici, odmah je dao do znanja da vrlo dobro zna o kome se radi.
– Marija Vilenica postoji u našoj evidenciji i nije istina da ništa nije dobila. Dobila je puno toga. Imamo kartoteku i tamo sve piše – rekao nam je Rukavina. Kad smo zatražili uvid u evidenciju pomoći, nije htio više razgovarati. Na naše insistiranje, savjetovao je da mu uputimo službeni dopis, dajući odmah do znanja da će o ovom slučaju s novinarima kontaktirati samo putem službenih dopisa, zamolbi i pisama, nikako drugačije.
Pravilo je pravilo, pa smo na poslani dopis u kojemu tražimo da navede svu pomoć koju je Crveni križ Topuskog uputio posljednje četiri godine Mariji Vilenici, dobili kratak, jasan i vrlo jezgrovit odgovor. “Imenovana gospođa Mara Vilenica je korisnica pomoći Centra za socijalnu skrb, te nije u našoj evidenciji.”
Dakle, evidencije i kartoteka Marije Vilenice u Crvenom križu zapravo nema. Očito da, što se Željka Rukavine tiče, ako starica već prima novčanu socijalnu pomoć, neka o njoj brine neko drugi. A riječ je samo o nešto riže, par konzervi hrane, ulja i polovne odjeće, što bi starici povremeno itekako dobro došlo. Čemu petljanja oko evidencije, koje malo ima, pa malo nema? Nameće se pitanje da li je Marija Vilenica jedini takav slučaj, ili nespretnosti i nedoumica ima još kad su u pitanju siromašni, vremešni i usamljeni stanovnici Banije. Crveni križ trebao bi se koji put zacrvenjeti od stida.
Vladimir Jurišić
Plan finansijskog i operativnog restrukturisanja negdašnjeg industrijskog giganta
Prihvaćena predstečajna Borova
U periodu koji dolazi znaće se i hoće li biti otpuštanja zaposlenih. Govori se o 250 radnika viška ukoliko ne bude strateških partnera
Nakon što je krajem februara prihvaćen Plan finansijskog i operativnog restrukturisanja Borova d.d., verovnici čija potraživanja iznose više od dve trećine ukupnih tražbina prema toj vukovarskoj firmi u stopostotnom vlasništvu države, prihvatili su početkom jula na Trgovačkom sudu u Osijeku plan predstečajne nagodbe.
Njihova potraživanja su 113,95 miliona kuna ili 72,06 odsto ukupno priznatih potraživanja koja iznose 158 miliona kuna. Oko 35 miliona kuna Borovo duguje Agenciji za upravljanje državnom imovinom (AUDIO) čiji je pravni sledbenik Centar za restrukturisanje i prodaju, Ministarstvu finansija za kredite bivšeg fonda za zapošljavanje oko 15 miliona kuna, Poreznoj upravi Vukovar 11 miliona, Carinskoj upravi nešto manje od 2 miliona, a Ministarstvu gospodarstva milion i po kuna.
Oko 50 miliona kuna Borovo je dužno bankama, od čega najviše, 21 milion, prema Croatia banci, dok Hypo Alpe Adria Banci duguje 14 miliona. Potraživanja Privredne banke Zagreb iznose oko 12 miliona kuna.
Na popisu verovnika nalazi se i 76 gradova u kojima Borovo ima svoje poslovne prostore i trgovine te brojni dobavljači. Osim HEP Operatora, Hrvatske pošte i drugih dobavljača širom Hrvatske, na popisu su i razni dobavljači iz Italije, Slovenije, Nemačke, Holandije, Srbije, Engleske i Tajvana. Ukupno 609 verovnika podeljeno je u tri grupe: tela javne uprave i trgovačka društva u većinskom državnom vlasništvu, finansijske institucije i ostali verovnici. Nakon što je nagodbom otpisan dug za ugovorene i zatezne kamate te 30 odsto glavnice, potraživanja Centra za restrukturisanje i prodaju smanjena su na 15 miliona kuna.
Sličan dogovor postignut je s Ministarstvima finansija i gospodarstva te su i njihova potraživanja gotovo prepolovljena. Preostali iznos duga Borovo će verovnicima iz prve grupe podmiriti predajom u vlasništvo nekretnina u Vukovaru, zemljišta sa zgradama, oranica, puteva, parkova i zelenih površina. Tela javne uprave i trgovačka društva u većinskom vlasništvu države, nakon što su otpisala sve kamate i 30 odsto duga glavnice, do svog preostalog novca će doći kroz 36 meseci tako što će im Borovo uplaćivati jednake mesečne iznose, ali s početkom godinu dana nakon pravomoćnosti donetog rešenja.
Ostali verovnici odnosno dobavljači takođe su se oprostili od prosečno 30 odsto svog novca. Potraživanja banaka koja su, ovisno o banci, umanjena za određeni iznos duga na osnovu kamata, Borovo će morati da namiri novim kreditima u trajanju od 6 godina te uz 5 odsto kamate. Predstečajnu nagodbu je uprava Borova pokrenula prošlog leta nakon što je sve svoje firme spojila u jednu krovnu. Do tada su Poslovni centar, Trgovačka mreža, Kožna obuća, Gumitrejd, Standard i Tehnički servis delovali zasebno. Koliko će predstečajna nagodba pomoći nekad najvećem jugoslovenskom kombinatu gume i obuće koji danas zapošljava 863 radnika u Hrvatskoj i 85 u Sloveniji, od kojih 600 radi u pogonima u Vukovaru, pokazaće vreme.
U periodu koji dolazi znaće se i hoće li biti otpuštanja zaposlenih. Predsednik Uprave Borova d.d. Gordan Kolundžić ranije je govorio o 250 radnika viška koji bi trebali biti zbrinuti u skladu sa zakonom ukoliko se za pogone u kojima rade ne pronađu strateški partneri. Prošle godine je ova fabrika za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda proizvela 234 hiljade pari raznih vrsta obuće.
Dragana Bošnjak
Stranačka izvještajno-izborna skupština
Obnovljen karlovački SDSS
Natalija Popović-Ivančević nova je predsjednica karlovačke organizacije SDSS-a. Njena zamjenica je Maša Mikšić, a tajnica Nada Radović. To je odlučeno na izvanrednoj izvještajno-izbornoj skupštini održanoj jer je rad organizacije bio potpuno zamro.
Karlovačka organizacija inače broji 52 člana. Skupštini su prisustvovali saborski zastupnici Milorad Pupovac i Dragan Crnogorac i predsjednik Izvršnog odbora SDSS-a Boro Rkman.
– Situacija i okolnosti u kojima radimo i u kojima ćemo raditi nisu baš povoljne, od krize koja pogađa sve, a pripadnike nacionalnih manjina posebno, pa ćemo imati puno posla. Kroz program stranke ćemo pokušati pomoći u rješavanju nekih problema i bit će usmjeren na neka posebna područja. To su politička organizacija i uključivanje mlađih u rad stranke, stambeno zbrinjavanje i obnova kuća, poticanje obnove Parohijskog doma u Radićevoj ulici, zapošljavanje u javnim ustanovama shodno Ustavnom zakonu, organiziranje te razvoj kulturnih i obrazovnih programa čime bi doprinijeli kvaliteti života Srba u ovom gradu, ali i svih ostalih sugrađana. Time bi malo i usporili proces asimilacije koji se događa – kazala je nova predsjednica.
– Došlo je vrijeme da u drugim urbanim sredinama, pokažu da imaju političku snagu kao što su to pokazali na evropskim izborima svojim glasanjem. Tako to trebaju pokazati i time što će se organizirati, što će nastupati, time što će biti predstavljeni u Gradskom vijeću i u Županijskoj skupštini, na način koji će odgovarati njihovoj snazi. Broj glasača i pripadnika srpske zajednice u Karlovcu i Županiji je respektabilan pa sigurno mogu nastupati kao politička snaga. Još je važnije da ljudi ne trebaju živjeti u bojazni, već živjeti tako da sa svojim sumještanima sudjeluju u raspravi o gradu, da se ne povlače, rekao je Milorad Pupovac.
M. C.
Miroslav Jelić, voditelj i folklorne sekcije u KUD “Banija Blinja” iz Blinje i “Prosvjete” iz Malog Gradca
Ujediniti Baniju
Kakva je, što se folklora tiče, sadašnjica KUD “Banija Blinja” iz Blinje?
Jako dobra, dio djece se odvojio pošto je u Jabukovcu, selu također kod Petrinje, oformljen novi KUD pa im je bliže za putovanje, ali i dalje dobro djelujemo. Imamo dobar ansambl od nekih 20 ljudi koji djeluju non-stop, a uvijek nam se netko priključi. Tako smo počeli raditi s Malim Gradcom pa smo počeli kombinirati članove. Kako kome treba, tamo uskačemo i pomažemo jedni drugima. Okosnicu čine većinom mladi i većinom djevojke. U KUD-u i pododboru imam nekih 30 plesačica, od kojih nisu svi usavršeni u koracima, a samo četiri muška plesača. Malo nas je jer muški nisu dovoljno aktivni za ove plesove. Pjevačka grupa okuplja starije članove koji pjevaju i sviraju, ali što se tiče plesača, sve su to učenici.
Koliko su mladi i djeca zainteresirana za učešće u KUD-u?
Odaziv je relativno mali jer u ovom dijelu Banije nema jako puno djece i ona su raštrkana. Kad je nastup, osam parova čine plesači iz šest sela. Osim toga, srednjoškolci čine 90 posto folklornog ansambla. Kad završe školu, neki odlaze na studije, a ako mogu, s ovima koji ostanu, rade u KUD-u. Teže je kad dođe vrijeme za ženidbu i udaju. Zato nastojimo prikupljati što više mladih članova, tako da kad se neka generacija prestane time baviti zbog posla, brakova i bilo čega drugog, možemo popunjavati naš KUD. U pjevačkoj grupi su stariji članovi jer mlada generacija na zna tako dobro pjevati kao oni, ni ojkače ni starije banijske pjesme. Zato mislim da bi bilo dobro da se u folklornom smislu ujedini cijela Banija – Kostajnica, Dvor, Petrinja, Sisak, Mali Gradac i KUD Banija Blinja. To je velik teren i tu bi se moglo skupiti 60 plesača koji bi činili jak ansambl. Problem je što to malo tko želi. Svaki pododbor prosvjete djeluje za sebe jer tako dobivaju sredstva. Kad bi došlo do ujedinjenja, to bi moralo ići preko projekata. Kad bi se netko potrudio da napravi zajednički projekt i neku koordinaciju na nivou Banije koja bi imala bar neke sredstva za svoje aktivnosti, to bi bilo fenomenalno.
Koliko lokalna uprava pomaže KUD-u?
Jako malo. Kako je država u krizi, manji gradovi su u još većoj krizi i odvajaju novce za nešto što misle da je potrebnije. KUD-ovi, srpski, hrvatski i bošnjački dobivaju mrvice, kao i svi vidovi kulture. Zato se i vozimo da bismo došli na probe koje su subotom uvečer, pa automobilima putujemo i tamo gdje nas pozovu. Za nastup složimo neku od nekoliko ustaljenih koreografija; prema prilici odredimo koju ćemo koreografiju plesati.
Neki voditelji forsiraju lokalne plesove, drugi plesove iz Srbije. Kakav je vaš izbor?
Mi vježbamo svoje banijske, ali i šumadijske i makedonske plesove. Kad predstavljamo naš kraj i idemo negdje dalje na nastup, plešemo isključivo Baniju. A Šumadija i druge koreografije su da se uljepša program ako smo negdje domaćini ili ako nas pozovu da pokažemo kako njegujemo tradiciju srpskih kola. Banijski ples je sporiji i nema atraktivnih koraka niti šarene nošnje. Kad pogledate kola iz Makedonije i Srbije, to je fantazija i svi žele da kvalitetu KUD-a pojačaju tim plesovima. Ipak mislim da većina ansambala održava i tradiciju svog kraja. Nama su problem i nekompletne nošnje. KUD “Ivan Goran Kovačić” iz Siska poklonio je svojevremeno sisačkom Pododboru od koga smo se mi odvojili, garnituru šumadijskih nošnji koje su do tada stajale u ormaru i oštetio ih je zub vremena. Zato kombiniramo da bismo imali nošnje za osam parova. Banijske nošnje su nam replike koje su članovi KUD-a sami sebi sašili jer je malo originalnih.
Koliko smotre kao što su “Susreti na Baniji” pomažu očuvanju narodne tradicije?
Jako puno. Banija je uvijek imala dosta smotri i susreta, a prije rata je svako selo imalo svoj KUD, često nevezano za “Prosvjetu” koja je djelovala i tada. Sad se sve raspalo, a na Baniji osim “Prosvjete” koja je glavni oslonac kulture, postoje samo još dva KUD-a. Ipak, u ovih posljednjih pet – šest godina vidimo nagli porast interesa za KUD-ove i nadam se da će rasti i dalje.
N. Jovanović
Izložba bundeva na partizanskom spomeniku
U Saboru se raspravljalo o Izvještaju za 2013. godinu o provedbi Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.
– Rasprava o žrtvama rata je uvijek nezahvalna i bolna, jer radi se o ljudskim sudbinama i o gubicima. Kako je u Jadovnom rekao rabin Moše Prelević: “Svaki čovjek je jedan cijeli svijet za sebe. Uzimajući taj jedan život praktično uzimamo jedan cijeli svijet”. To je suština ovih naših rasprava. Zato želimo da se ovaj temeljni zakon uredi što kvalitetnije kako bi na pravi način bile svi zadovoljeni, prije svega same žrtve. Tvrdimo da su jednake žrtve svih stratišta te da se svi trebaju pronaći i obilježiti, da im se zna gdje im je grob – kazao je Mile Horvat. Izrazio je stav da je to moguće ostvariti ako se poštuju dva principa.
– Važan je redoslijed kojim će se sve činiti, jer prvo treba voditi brigu o civilnim žrtvama rata, a onda o pripadnicima raznih vojski. Prvo je potrebno pronaći stratišta i identificirati žrtve svih ratova, tako i Drugog svjetskog. Vrlo je bitno da se obilježja na vojnim grobljima i znamenja ne svode na ideološke pretpostavke i politiku, nego da nose odaju pijetet ljudskim žrtvama. S obzirom da normativno nije bilo uređeno trajno održavanje vojnih groblja na području RH, ovim zakonom je rečeno – sve smrtno stradale osobe u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnom razdoblju imaju pravo na dostojno, vječno počivalište. Također, očuvanje spomena na žrtve rata i poslijeratnog razdoblja te dostojno postupanje, obaveze su države, rekao je Horvat. No, naveo je problem.
– Kako u Izvještaju stoji po pitanju rada nadležne uprave u prošloj godini, istraženo je 16 lokacija, dok ih je 25 pripremljeno za probna iskopavanja, a 41 je lokacija u procesu istraživanja. No, vidimo da je struktura tih ispitivanja takva da je najveći dio posvećen istraživanju žrtava nakon Drugog svjetskog rata, pa nadalje. Na primjer, u Gradiški se istražuje nepoznat broj ratnih civila stradalih nakon 9. svibnja 1945. godine, u Dubrovniku se ispituje gdje je stradalo 110 pripadnika vojske NDH, kao i određen broj pripadnika njemačke vojske u dubrovačkom primorju. Također, ispitivanja se vrše i za 300 osoba ubijenih nakon 9. svibnja u Ogulinu, te za 20 njemačkih vojnika u Generalskom stolu i nekoliko hiljada domobrana, ustaša i njemačkih civila u Đurmancu, i tako dalje. Postavljam pitanje – jesmo li mi završili sa svim činjenicama prije 1945. godine, da li smo taj dio povijesti apsolvirali, ako se sada bavimo samo s ostalim žrtvama nakon 9. maja 1945.? Bojim se da takvo postavljanje stvari dobiva jednu drugu konstataciju te se postiže efekt da se istražuju žrtve komunističkog režima. Smatram da je to i cilj ovog zakona. Na to smo i upozoravali – da će konačna implikacija ovog zakona biti izjednačavanje događaja i žrtava do 1945. godine i nakon nje, što je i potvrđeno ovim selektivnim iskapanjem žrtava – ističe Horvat. Dodaje kako je i proračunski fond od dva miliona kuna premali da se naprave značajni pomaci.
– Što je s 3000 spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi i njenim žrtvama, koji su porušeni i stoje tako već godinama. Što je, na primjer, s velebnim spomenikom na Petrovoj Gori, autora Vojina Bakića? Koliko je samo razbijenih spomen ploča, a mi se uvijek iznova sramotimo, dolaze delegacije, polažu vijence na takve ploče, a spomenici ostaju zakorovljeni u državi koja je nastala na tekovima antifašizma i koja je ušla u Evropu kao antifašistička država. Nije li sramota što se na porušenom spomeniku žrtvama fašizma u Sloboštini održava izložba bundeva? Riječ je o nacionalnoj sramoti, jer smo se doveli u situaciju što radimo cirkus od nečega čime se Europa diči. Idemo na proslavu dana D u Normandiju i hvalimo se da smo i mi učesnici te ideje, a kod nas na spomenik žrtvama postavljamo bundeve. Zato postavljam pitanje, hoće li se uprava zadužena za groblja baviti i tim problemom, odnosno da li će država, pošto se obavezala da će voditi brigu o svim spomenicima, voditi brigu i tri hiljade spomenika NOB-a koji su porušeni? – zaključuje Mile Horvat.
Mirna Jasić
Održani tradicionalni 12. “Susreti na Baniji”
Prerasli sve granice
Susreti u Malom Gradcu postali su manifestacija koja je prevladala granice Banije i cijele države
Ovogodišnji 12. Susreti na Baniji” u organizaciji pododbora “Prosvjete” iz Malog Gradca sadržavali su nekoliko novina u odnosu na dosadašnje. Umjesto krajem jula, održani su prve julske subote, a učesnike turnira u malom nogometu zamijenili su učesnici prve malogradačke slikarske kolonije koji su zauzeli položaje u hladu stabala pod rukovodstvom glinskog slikara Milana Keleuve. 16 likovnjaka iz Karlovca, Zagreba, Gline, Darde i Srema u Srbiji stvaralo je slike i skulpture koje su se mogle pogledati u Domu kulture.
Otvarajući smotru, generalni sekretar “Prosvjete” Srđan Tatić naglasio je da je društvo najveća manjinska kulturna organizacija sa preko 2.000 članova u 50 pododbora širom zemlje.
– Naš pododbor u Malom Gradcu bilježi 12 godina kontinuiranog rada i konstantnog razvoja “Susreta na Baniji”, rekao je naglašavajući entuzijazam članova na čelu s predsjednicom Milicom Sanković.
Zamjenik sisačko moslavačke županice Boro Rkman naglasio je da su Susreti, s obzirom na učesnike i kvalitetu programa postali manifestacija koja je prevladala granice, ne samo Banije i županije, nego i cijele države. Prisutnima su se obratili zamjenik gradonačelnika Gline Igor Karaturović i ataše za kulturu u ambasadi Srbije u Zagrebu Dušan Vujović koji su iskazali spremnost pomoći ovoj manifestaciji.
Uz konferansu Mirjane Gruborović, članice pjevačke grupe KUD “Zora” iz Kragujevca koja je i ove godine nastupila na Susretima, u trosatnom programu su se uz domaćine izmjenjivali Ansambl narodnih igara iz Vukovara, folkloraši pododbora iz Garešnice i pjevačke grupe pododbora u Pakracu, Vrginmosta i Siska. Osim već udomaćenog glinskog KUD-a “Treća sreća”, ove godine uspješno se turopoljskim plesovima predstavio i KUD “Vrhovje” iz župe Dubranec, sa sjedištem u Dragonošcu.
Tokom programa svoje su stihove pročitali dječji pjesnik Đuro Maričić i svestrani umjetnik Milan Krković koji živi u Golubincima u Sremu i koji je učestvovao i na likovnoj koloniji. Njegove su sočne pjesme izazivale aplauz i salve smijeha.
– Kad dođem u Mali Gradac, ja sam kod svoje kuće, rekao nam je Krković nakon manifestacije. “Ovdje žive moji roditelji, ovdje sam rođen i odavde sam otišao prije 35 godina. Već duže vremena se bavim vajarstvom, slikarstvom i pisanjem. Izišle su mi dvije zbirke poezije, od kojih “Budan u snu” koju sam i predstavio na Susretima, dok sam prije dvije godine u svom rodnom selu predstavio roman “Krkani”. Kako su Golubinci mješovito selo u kome djeluju i hrvatsko i srpsko društvo, imao sam u planu da zajedno dođemo autobusom pošto sviram s jednima i drugima, ali se pokazalo skupim. Kad prevladamo financijske probleme, doći ćemo jedne godine čim se ukaže prilika. Onda ćemo da sviramo i dan i noć, rekao je Krković.
Nenad Jovanović
Amatersko stvaralaštvo u organizaciji sisačke “Prosvjete”
Za poetske duše
U organizaciji sisačkog Pododbora Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” održano je predstavljanje amaterskog stvaralaštva pod nazivom “Večer za dušu”. Na tom događanju u prostoru u sisačkom naselju Caprag okupilo se dvadesetak ljubitelja pisane riječi.
U prvom dijelu večeri predstavljena su 23 djela još neafirmiranih spisatelja, Siščana koji su do ove večeri samozatajno čuvali svoje radove. Među pet literarnih djela koja su ušla u uži krug najboljih odabranih tekstova, prema mišljenju okupljene publike, odabrano je troje najboljih. Prvo mjesto osvojila je dirljiva pjesma “Bezimena”, autorice Dušanke Vukajlović iz Siska, dok se na drugom mjestu našla se pjesma “Kinjačka”, autora iz istoimenog mjesta, 10-godišnjaka Nikole Didulice, ujedno i najmlađeg sudionika “Večeri za dušu”, koji je ovom pjesmom veličao svoje korijene i rodno mjesto. Trećim mjestom nagrađena je kratka šaljiva priča “Vrag je ušao u mene!” Miće Borojevića, koji se na zabavan način iz muškog kuta osvrnuo na zakašnjelo buđenje seksualnosti i bračnu (ne)vjernost.
Kako doznajemo od Svjetlane Grubješić, predsjednice Pododbora Sisak SKD “Prosvjeta”, u drugom dijelu programa recitirane su se pjesme poznatih pisaca, u čemu je zastupljena široka lepeza književnika, od Vesne Parun i Branka Ćopića, se do Vladimira Nazora i Petra Petrovića Njegoša.
Za slatki dio kulturne večeri “Prosvjetinog” sisačkog Pododbora, čiji je počasni gost bio Boro Rkman, dožupan Sisačko-moslavačke županije, pobrinule su se članice ispekavši kolače za sve posjetitelje.
M. Jasić
Promocija “Valpovačkog godišnjaka”
Prošlog petka u valpovačkom Centru kulture Matija Petar Katančić održana je promocija 19. broja “Valpovačkog godišnjaka”. Promociju je vodio Josip Matijević, o sadržaju godišnjaka govorio je njegov urednik Stjepan Najman, a potom su dvojica autora: dipl. inž. biologije Zdravko Pavlović i prof. Dalibor Košutić govorili o temama koje su obradili u svojim člancima. Devetnaesti broj godišnjaka, koji od 1996. godine izdaje Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, ima 192 stranice i donosi 22 članka od 14 autora. Članci su grupirani u sedam cjelina: “Baština”, “Iz prošlosti Valpovštine”, “Sjećanja”, “Godišnjice i jubileji”, “Između dva godišnjaka”, “Svijet prirode” i “U spomen”.
U poglavlju “Između dva godišnjaka” objavljen je i veliki članak na 12 stranica sa šest ilustracija u boji o aktivnostima u prethodnih godinu dana Zagonetačkog kluba Osijek (skraćenog imena Zakos) i njegovih članova zakosovaca, među kojima je i Valpovčanin Stjepan Najman. U članku se spominju mnoga enigmatska imena od Kikinde i Osijeka do Splita i Rijeke te od Skoplja preko Tuzle i Varaždina do Ljubljane, a posebno se govori o 13. SES-u u Vranju, o 29. SOZAH-u u Osijeku i Valpovu, o 30. “Enigmatskom vlaku” i 16. Fallerovom zagonetačkom memorijalu u Varaždinu, o saradnji zakosovaca u novinama i rubrikama, o enigmatskim susretima i drugim aktivnostima te o knjizi “Bolman je bio Bolman”, čiji je jedan od autora i enigmatičar, a u knjizi ima dijelova vezanih za Valpovo.
Ovo je rijedak slučaj da jedan godišnjak, koji se prvenstveno bavi lokalnim povijesnim i savremenim temama, već treću godinu zaredom objavljuje velike članke koji opisuju recentna enigmatska događanja u kojima učestvuje regionalni enigmatski klub i njegovi članovi.
Jovan Nedić
Predstavljanje knjige “Banija i Sisak u NOP-u 1941.”
Epopeja banijskih partizana
Knjiga Adama Dupala posvećena je sjećanju na sve poginule borce, civile i na patnje naroda Banije
Domovinski rat ne može se uspoređivati s Narodnooslobodilačkom borbom niti je njena dopuna i nastavak, na što ukazuje knjiga “Banija i Sisak u NOP-u 1941” banijskog prvoborca, ratnog i poratnog rukovodioca Adama Dupala, rekao je predsjednik Antifašističke lige Hrvatske Juraj Hrženjak na predstavljanju ove knjige, održanom 4. jula u prostorijama Saveza antifašističkih boraca i antifašista u Zagrebu.
– U posljednje 24 godine historija se nemilice prekraja i nastoji se prešutjeti zasluge komunista i srpskog naroda u Hrvatskoj za oslobođenje zemlje, a Dupalo se suprotstavlja tim nastojanjima, rekao je Hrženjak, ističući da su on i Dupalo dva stara ratna druga s Banije koja je s obzirom na veličinu i broj stanovnika, dala neizmjeran doprinos oslobođenju zemlje od okupatora i domaćih izdajnika.
– Bratstvo i jedinstvo je pojam koji nacionalisti neizrecivo mrze, a ono je temelj zajedničke borbe naših naroda, rekao je Hrženjak i ukazao na značenje ZAVNOH-a, dodavši da Deklaracija o pravima čovjeka UN iz 1948. u svojih 30 članaka sadrži sve vrijednosti za koje su se partizani borili. Još jedan poznati Banijac, Milan Mećava, istaknuo je da knjiga pruža odgovore zašto je partizanski pokret na Baniji bio uspješan.
– Prvi razlog je ustaški teror i genocid koji je otpočet odmah po uspostavi NDH, drugi jasna politika Komunističke partije i brojnost njenih članova, a treći stvaranje bratstva i jedinstva, rekao je Mećava, podsjećajući da su na području Siska i Banije komunisti imali 80 ćelija s 526 članova, što je u odnosu na 12.000 komunista u cijeloj Jugoslaviji bio veliki postotak.
Knjiga je podijeljena u dva dijela. U prvom su opisi zbivanja od aprilskog rata do kraja 1941., a u drugom svjedočanstva istaknutih rukovodilaca, dokumenti i svjedočenja. Govori se o nastanku, razvoju i nestanku Sisačkog partizanskog odreda, o akcijama komunista i naroda na Baniji, zajedničkim akcijama sisačkih i banijskih partizana. Podsjeća se na čuvenu zakletvu na Čavić brdu koju je 29. septembra 1941. položilo 188 partizana dok ih je još nekoliko desetina oružjem osiguravalo prostor. Ukazuje se na važnost tri datuma: 22. Juna kad je osnovan Sisački partizanski odred, 19. jula, kad je donesena odluka o podizanju ustanka na Baniji i Kordunu te 23/24. jula kad je izvršena akcija u Banskom Grabovcu. Istaknuo je da se uloga Sisačkog partizanskog odreda koji je sastavljan od komunista, prenaglašava.
– Da ti borci kojih u početku nije bilo 77 kao što se priča, nego 50, nisu prešli u Baniju gdje je ustanak bio u toku, taj odred bi ostao glas očajnika, rekao je Mećava ističući međutim da je taj odred imao svoju historijsku ulogu. U obraćanjima prisutnih bilo je riječi i o tome kako se prilikom proslava na Brezovici govori o nekom virtualnom antifašizmu, a zaboravljaju spomenuti svi ilegalci, komunisti i partizani koji su djelovali u tom kraju, pa je Dupalova knjiga dobrodošla svima koji bi htjeli nešto naučiti o NOB-u u tom dijelu zemlje.
– Da su državni rukovodioci imali tu knjigu svakako ne bi rekli da je Janko Bobetko bio pripadnik Sisačkog partizanskog odreda, niti bi govorili da su u njemu bili samo komunisti Hrvati, kad je tamo bilo Srba i Slovenaca, a ni Jadranka Kosor ne bi rekla da su to bili prvi partizani u Evropi, rečeno je u diskusiji.
Dupalo je knjigu je napisao u znak sjećanja na sve poginule borce, civile i na patnje naroda Banije.
– Knjigu sam posvetio narodu Banije koju je u Drugom svjetskom ratu, unatoč nezamislivim patnjama i stradanjima ostao na svijetloj stazi NOB-a. Ttragični događaji 90-ih doveli su do tragičnog egzodusa naroda tog kraja, čime je herojsko djelo partizana i svih drugih antifašista historijski devalvirano, a put prema slobodi čovječanstva i bratstvu naroda ugrožen, rekao je Dupalo.
Urednik Ilija Ranić rekao je da je knjiga, inače štampana u 500 primjeraka, nastajala dvije godine i da su podaci koji se u njoj iznose više puta provjereni. Promociji su prisustvovali i brojni antifašisti iz Karlovačke i Sisačko-moslavačke županije, kao i brojna delegacija antifašista iz Velike Kladuše koja tako njeguje suradnju u spomen na zajedničku borbu s Banijcima iz Drugog svjetskog rata.
Nenad Jovanović
U Kneževim Vinogradima održana prva manifestacija “Ivanjski dani”
Ivanjski venci
U organizaciji KUD-a Živojin Žiko Mandić u Kneževim Vinogradima po prvi je put održana manifestacija Ivanjski dani. Trodnevno obeležavanje velikog pravoslavnog praznika, koji je posvećen rođenju svetog Jovana Krstitelja i koji je u bogoslužbenom kalendaru Srpske pravoslavne crkve obeležen crvenim slovom, održano je od 4. do 6. jula na nekoliko lokacija.
Manifestacija, čiji je prvenstveni cilj da se u opštoj globalizaciji ne zaborave tradicionalni običaji karakteristični za pojedine narode i područja, započela je izložbom slika članova likovnog udruženja Kvin Art iz Kneževih Vinograda kojima su se pridružili i likovni umetnici iz Bilja. Dan kasnije u nastavno sportskoj dvorani održano je folklorno veče na kojem su u poprilično ispunjenoj dvorani nastupili TS Baranjski biseri Kneževi Vinogradi, KUD Živojin Žiko Mandić Kneževi Vinogradi, SKUD Jovan Lazić Beli Manastir, sastav Triola i solistica Ljiljana Milanović, KUD Ljubomir Ratić Bubo Vera, ženska pevačka grupa KUD-a Branko Radičević Darda i RKUD Darda.
Najpoznatiji običaj na Ivandan pletenje je venaca od ivanjskog cveća pa je poslednjeg dana manifestacije bilo posebno zanimljivo kada su žene i deca ispred pravoslavne crkve posvećene Vavedenju Presvete Bogorodice pleli vence koji se stavljaju u domove i tu ostaju cele godine. Želja organizatora je da manifestacija postane tradicionalna i da već sledeće godine bude upotpunjena i drugim zanimljivim sadržajima.
Z. Popović
Petrovdan u Zalužnici
Petrovdan u Zalužnici kod Vrhovina je jedan od najvećih zborova u povratničkim sredinama. Ova manifestacija se već tradicionalno održava godinama, a svake godine okuplja sve veći broj ljudi. Ovogodišnji Petrovdan se održava 12. 07. 2014. godine i radi se o jednom danu, odnosno o cjelodnevnoj manifestaciji od 10 ujutro pa do 3 sata iza ponoći.
Manifestacija se održava u organizaciji SKD “Prosvjeta” Pododbora Vrhovine, a organizatori su se pobrinuli da ove godine u Zalužnicu dodje i “kraljica narodne muzike” Lepa Lukić, što će zasigurno privući ljubitelje prave narodne muzike sa šireg područja. Povodom proslave “Petrovdana” predviđen je i kulturno umjetnički program, a goste će zabavljati i poznata zavičajna grupa “Savo i Ljubiša”. Organizatori ove godine očekuju i dolazak episkopa Gornjokarlovačkog gospodina Gerasima.
N. N.
In memoriam: Zrnka Novak Koren (1940 – 2014)
Od kozaračkog djeteta do nagrađivane novinarke
Zrnka Novak Koren bila je omiljena u svojoj novinarskoj branši, kao i u okolini. Odlučno i samosvjesno koračala je kroz život, vrlo odgovorno obavljajući svoj posao. Bila je borac za istinu, kaže Juraj Hrženjak
Novinarka Zrnka Novak Koren umrla je 25. lipnja 2014. godine u 74. godini života. Od 1964. godine radila je Radio Zagrebu – RTV Zagreb, prvo u redakciji za kulturu, a potom u vanjskopolitičkoj redakciji, sve do odlaska u penziju 1990. godine, koja je nije spriječila da se i dalje bavi pisanjem, prevođenjem, uređivanjem i lektoriranjem.
Tokom godina profesionalnog novinarskog rada ostali su zapaženi njeni intervjui s poznatim ličnostima, francuskim piscem i političarom Andre Malrauxom, filantropom i trgovcem umjetninama Aime Maeghtom te vođama radničkog i komunističkog pokreta, Enricom Berlinguerom, Georgesom Marchaisom i Santiagom Carillom, kao i s državnicima poput prvog predsjednika nezavisnog Senegala Leopoldom Sedar – Senghorom i poljskim generalom Wojciechom Jaruzelskim. Zrnka Novak 1987. godine objavila je knjigu “Poljski dijalozi” u kojoj kroz nekovencionalni razgovor general Jaruzelski analizira genezu poljske krize.
No, tko je zapravo bila Zrnka Novak – Koren, poznato je tek od njene druge godine. Tko su joj bili biološki roditelji, kao i njeno pravo ime, nikad ni sama nije doznala. Rođena je u jednom od potkozarskih sela, 1941. godine, kako su pretpostavili njeni usvojitelji, zagrebačka porodica Novak, u čiji je dom stigla ratne 1942. godine.
U trećoj neprijateljskoj ofenzivi u ljeto 1942. godine u Bosni i Hercegovini, opkoljena je planina Kozara, na koju se sklonilo okolno stanovništvo. Ofenzivu su vodili Nijemci, ustaše i domobrani, a pomagali su im četnici iz okolice. Ofenziva je trajala cijeli lipanj i dio srpnja 1942. godine. Nakon što je slomljen kozarački partizanski otpor, zarobljeno je oko 50 hiljada civila, među kojima hiljade obitelji s malom djecom. Većina obitelji je pobijena, a najmanja djeca odvezena su kamionima. Siročad s Kozare tada su dana obiteljima u Slavoniji (Nova Gradiška, Slavonska Požega i drugdje), a jedan dio u Zagreb, dok su neke smjestili u Klinča Selo u kojemu su časne sestre imale svoje sjedište. Oko smještaja te djece, naročito u Zagrebu imala je veliku ulogu humanitarka Dijana Budisavljević koja je koristila svoje austrijsko državljanstvo u spašavanju te djece, kao i mnogo drugih.
Zrnka je bila među djecom koja su posvojitelje našla u Zagrebu. Kao dijete čije je ime bilo nepoznato, posvojitelji Novak nazvali su je Zrnkom, jer je bila mala i okrugla – kao zrno.
– Dječji (logor) dom u Klinča Selu je potkraj 1942. godine oslobodila Četvrta kordunaška brigada, a tamošnja djeca su razmještena po dječjim domovima koji su bili organizirani na slobodnom teritoriju Korduna, Banije, Like, Posavine i drugdje. Nisam mogao znati kako je Zrnka provodila djetinjstvo u novoj obitelji, ali sjećam se da sam je kao djevojčicu viđao u tadašnjoj ulici Moše Pijade na Medveščaku, jer sam stanovao prekoputa. Izgledala je sretno i razigrano – prisjeća se partizan Juraj Hrženjak – Đuka, s kojim je Zrnka, po odlasku u penziju, surađivala na uređivanju njegove knjige “Anjuta”.
Zrnka Novak završila je u Zagrebu Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet, udala se i dobila sina Aljošu, i cijelo vrijeme je pisala. Pisanjem analitičkih tekstova o temama iz javnog i kulturnog života počela se baviti već od 1958. godine na stranicama omladinskih listova i časopisa, kao i u “Telegramu”, novinama za društvena i kulturna pitanja.
1963. godine osnovala je i uređivala “Kritiku”, časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, Saveza studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Esejistikom se bavila i u zagrebačkim “Našim temama”, časopisu mladih o društvenim zbivanjima, i “Razlogu”, književnoj reviji za suvremene probleme, kao i u sarajevskim časopisima “Odjek” i “Život”.
Za svoj rad primila je nekoliko stručnih nagrada.
– Često sam slušao Zrnkine izvrsne reportaže, vijesti i razgovore sa značajnim ličnostima tadašnje politike, koji su me impresionirali. Bila je omiljena u svojoj novinarskoj branši, kao i u okolini. Odlučno i samosvjesno koračala je kroz život, vrlo odgovorno obavljajući svoj posao. Bila je borac za istinu, šireći drugima svijest da je sloboda pravo svakog čovjeka. Uspravno je hodala kroz život iako je on nije mazio, savladavši na tom putu razne prepreke, nosivši se s time hrabro, vjerujući u sebe. Nije prihvaćala nacionalni ni vjerski ekstremizam. Premda je bila ateist, poštivala je svakog čovjeka koji je vjerovao, koje god on vjere bio. I u nacionalnom pogledu nije nikad isticala svoje porijeklo. Znala je da joj nova vlast 1990. godine nije odobravala njen svjetonazor i ideologiju te da više nije srdačno prihvaćena u svojoj sredini, pa je zatražila prijevremenu mirovinu – kaže Hrženjak.
No, Zrnku Novak Koren penzija nije spriječila da bude aktivna. Među ostalim, lektorirala je i uređivala mnoge tekstove i knjige.
– Zrinka Novak Koren bila je skromna, nikad nije pokazivala da je dijete s Kozare, ali kad se spominjala Narodno-oslobodilačka borba i ratna stradanja, oči bi joj uvijek zacaklile. Što je ta samouvjerena žena osjećala tada, nikad nije javno pokazala. No, zasigurno, onaj plač djece i njihovo otimanje iz ruku majke, pogled na ubijene roditelje i umiranje gladne djece u kamionima, ostalo joj je negdje duboko u svijesti, te je samo ponekad odnekud zaiskrilo. Ta strahota ostala je u njoj trepereći cijelog života, ali joj je davala jsnagu pravog borca – zaključuje Đuka Hrženjak.
Mirna Jasić
In memoriam: Aleksandar Aco Radivojević (1942.-2014.)
Učitelj muzike i tolerancije
Aleksandar Radivojević, kojeg će se svi Karlovčani sjećati kao Ace, bio je stalna spona grada s oslabljenom srpskom zajednicom
Dvadesetak dana uoči svog 72. rođendana, u Karlovcu je nakon duge i teške bolesti, 6. jula umro profesor Aleksandar Aco Radivojević. Sahranjen je u utorak 8. jula na Rimokatoličkom groblju Dubovac.
Radivojević je rođen u Beogradu 1942. i trebao je postati liječnik, pa je pohađao paralelno gimnaziju i muzičku školu, gdje je proglašen učenikom generacije, isto kao i na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je proglašen studentom generacije. Tako je razočarao porodicu, ali je usrećio sebe jer je muziku, kako je rekao, volio iznad svega.
Svoj profesionalni muzički put Radivojević je započeo na Učiteljskoj školi u Banja Luci. Potom je otišao u Prijedor, pa u Zagreb i 1980. godine stigao u Karlovac gdje je proveo 34 zadnje godine svog života. Mogao je otići i u Varaždin, ali je grad na četiri rijeke odabrao na poziv kolege muzičara i profesora Ratka Pogačića. Odmah se zaposlio u karlovačkoj Muzičkoj školi i preuzeo je tadašnji mješoviti pjevački zbor “Zora”, koji je kasnije preimenovan u Prvo hrvatsko pjevačko društvo “Zora”.
Prvi značajniji uspjeh u Karlovcu zabilježio je 1984. kada je s djevojačkim zborom Muzičke škole osvojio prvo mjesto na takmičenju Hrvatske muzičke omladine u Varaždinu, a onda i četvrto mjesto u Beogradu na saveznom takmičenju. Bio je jedan od osnivača Chorusa Carolostadien koji je bio vrlo aktivan krajem 90-tih i početkom 2000-tih godina, upravo zbog njegovog ravnanja.
S tim zborovima osvojio je niz nagrada i visokih plasmana na raznim takmičenjima. Radio je također kao asistent i korepetitor u Akademskom zboru “Ivan Goran Kovačić” u Zagrebu. Bio je i profesor na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na kojem su obrazovani kadrovi za srpsku zajednicu i dopunsku nastavu od vrtića do srednjih škola. Profesor Radivojević pisao je muzičke kritike i udžbenike, a također je obavljao poslove predavača i tajnika na Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji Kantakuzina Katarina Branković u Zagrebu.
Šest je godina radio i kao tajnik za muzičku kulturu u Hrvatskom saboru kulture. Autor je i recenzent programa muzičke kulture za dopunski program obrazovanja za djecu srpske i mađarske zajednice u RH. Komponirao je velik broj djela, a mnogo je kompozicija napisao za tamburicu. Bio je sudionik mnogih žirija, posebno onog za tamburicu u društvu “Pajo Kolarić”. Vodio je mješoviti pjevački zbor karlovačkog Pododbora SKD “Prosvjeta”. Posljednjih dvije godine bio je predsjednik karlovačkog Pododbora “Prosvjete”. Za osobit doprinos kulturi 2010. godine dobio je Plaketu grada Karlovca.
Iz njegove, posve osebujne, strastvene i temperamentne profesorske “radionice” proizašli su poznati klasični gitaristi Ana i Viktor Vidović, dirigent Danijel Martinović, pijanistica Andrea Feitl i sopranistica Ivanka Boljkovac. Radivojević, kojeg će se svi Karlovčani sjećati kao Ace, bio je stalna spona grada s oslabljenom srpskom zajednicom, a početkom devedesetih trebao je biti imenovan dožupanom Karlovačke županije u tandemu s nesuđenim županom Josipom Boljkovcem. No ova zamisao bila je stopirana s političkog vrha države, od bivšeg predsjednika Franje Tuđmana. Neposredno uoči rasplamsavanja rata, Radivojević je na umjetnički način smirivao strasti tako da je dirigirao “Zorom” na koncertima u pravoslavnoj Crkvi Svetog Nikole i u obližnjem katoličkom hramu Svete trojice.
Minutom šutnje članovi Gradskog vijeća Karlovca odali su počast prof. Radivojeviću, a u Zorin Domu je povodom njegove smrti održana komemorativna svečanost. Prije dvije godine, ovaj muzičar, muzički pedagog, muzikolog i profesor proslavio je 70 godina života i 50 godina umjetničkog rada. Tada je za “Novosti” rekao:
– Sve je vrlo brzo prošlo, da ne kažem da mi je cijeli život vrlo brzo prošao, ali ne žalim što sam se opredijelio za muziku. Da sam opet na početku, izabrao bih isto. Muzika nije lak studij, ma što god mislili o tome. Ja sam uglavnom radio sa amaterima, što je mnogo teže nego raditi sa profesionalcima, ali kada postignete neki uspjeh, onda je on dvostruko veći.
Milan Cimeša
Polaznici iz Hrvatske i Srbije na istoj obuci
Trening na Paliću
Za predstavnike organizacija civilnog društva, socijalnih ustanova i javnih institucija koje pružaju socijalne usluge bio je organiziran petodnevni trening “Efikasnije upravljanje – bolje usluge”, koji je održan u sklopu projekta “Unapređenje pružanja socijalnih usluga u jugoistočnoj Europi kroz jačanje nacionalnih i regionalnih mreža organizacija civilnoga društva”. Trening je bio usmjeren na izgradnju kapaciteta neprofitnih pružatelja socijalnih usluga u područjima organizacijskog upravljanja, planiranja, financiranja i razvoja novih usluga. Na treningu je bilo 50 učesnika iz Hrvatske i Srbije, a održan je u hotelu “Park” na Paliću kod Subotice. Iz Hrvatske je učestvovala 21 osoba iz 18 organizacija iz Belog Manastira, Kneževih Vinograda, Knina, Osijeka, Petlovca, Pleternice, Slavonskog Broda, Starih Jankovaca, Tenje i Vukovara.
Na treningu su se obrađivale mnoge teme, a važnije su bile: upravljanje organizacijama civilnog društva, pozicioniranje prema ciljnoj grupi, financijski menadžment, strateško planiranje, izvori i načini financiranja, pravni okvir za razvoj socijalnih itd.
Spomenuti projekt financira se sredstvima Evropske Unije i provodi u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji i na Kosovu. Nositelj projekta je beogradski ured njemačke organizacije ASB (Arbeiter-Samariter-Bund), a partneri na projektu su SOLIDAR (Belgija), Organizacija za građanske inicijative – OGI (Hrvatska), Lokalna inicijativa za razvoj – LIR (Bosna i Hercegovina), Edukativni centar Leskovac – EDC (Srbija), Centar za pravnu pomoć i regionalni razvoj – CLARD (Kosovo) i SOS-telefon za žene i djecu žrtve nasilja (Crna Gora).
J. Nedić
Tribina “Kejnezijanski antikrizni menadžment” u “Privredniku”
Izlaz iz krize postoji
Minimalne plaće treba podići i zamrznuti odlukom vlade na dogovoreno vrijeme od godinu ili dvije, smanjiti porez na dobit i zamrznuti cijene energenata, smatra prof. Đuro Medić
Kejnezijanski politekonomski menadžment je primjeren ustavu Hrvatske i alternativnom rješavanju sadašnje ekonomske krize u RH. Može se primijeniti ako postoje socijalno- političke snage koji su zainteresirane za takvo rješavanje krize, rekao je profesor Ekjonomskog fakulteta u zagrebu Đuro Medić na tribini ” Kejnezijanski antikrizni menadžment: Kritika neoliberalne politike i alternativni put izlaza iz krize u RH” održanoj 1. jula u prostorijama “Privrednika”
Osim za izlaz iz divljeg u prosvijećeni državni kapitalizam, takva politika mogla bi poslužiti za kreiranje novog socijalizma, što je legitimna alternativa sadašnjem netipičnom i kolonijalnom ekonomskom sistemu, rekao je Medić. Nakon završetka tranzicije, privreda i društvo u RH nisu prešli u obećano bolje stanje, već u novu političko – ekonomsku krizu.
Ona je, po mnogim kriterijima, od kretanja nezaposlenosti, stope rasta do vanjskog duga i socijalnih razlika, veća od krize samoupravnog socijalizma na kraju 80-tih godina, duža od Velike ekonomske krize u SAD i Europi 1929 – 33., duža i od trajanja Drugog svjetskog rata, rekao je Medić i dodao da kriza nije počela 2008. kako ističu u vladi već mnogo prije
Istovremeno se pojavljuju masovna nezaposlenost i neiskorišteni kapaciteti za proizvodnju,
inflacija i nelikvidnost, stagnacija i pad BDP-a uz stabilnost deviznog tečaja, formiranje kaste novih bogataša, masovni stečajevi poduzeća i financijski bankrot mnogih građana zbog zaduženosti kod banaka. U procesu tranzicije formiran je netipičan kolonijalni model privređivanja koji se ne zasniva na proizvodnji i domaćoj akumulaciji, već na razmjeni, trgovini, uvozu roba, zaduživanju i politici valutnog odbora. Danas postoji dominacija neoliberalnog pogleda na krizu i izlaze iz krize, koje prihvaća velik dio domaće političke elite.
Privatiziraj što više i što brže, potroši prihode od privatizacije za financiranje preširoke državne uprave, županija, općina i drugih korisnika državnog proračuna, ali malo ili ništa uputi za nove investicije, posudi novac i zaduži se ako prihod od privatizacije nije dovoljan. Pad plaća prikazuje se kao put izlaza iz krize, čime se prebacuje teret krize na radnike, penzionere i siromašnije.
Medić je podsjetio da kejnezijanizam zagovara interese proizvodnog kapitala, društvo blagostanja, sistemsku državnu regulaciju mješovite privrede, parlamentarnu demokraciju i socijalno-politički konsenzus između poslodavaca, radnika, sindikata i vlade.
Hrvatska može napraviti zaokret od neoliberalne ka razvojnoj politici i napustiti neoliberalnu politiku globalizacije kao nove kolonijalizacije malih zemalja. Treba kreirati nacionalni socijalno-politički konsenzus između kapitalista, radnika i vlade oko njihovih prava i obaveza, oko minimalnih plaća koje treba podići i zamrznuti odlukom vlade na dogovoreno vrijeme od godinu ili dvije, te oko cijena i poreza, pri čemu se treba smanjiti porez na dobit i zamrznuti cijene energenata i drugih inputa u istom razdoblju.
Smjer ekspanzivne monetarne politike treba okrenuti ka restriktivnoj politici. Osim toga treba ukinuti postojeće i nepotrebne državne agencije, općine i županije, a formirati nove institucije; kao što su Državni ured za investicije koji bi zamijenio sadašnju Agenciju za investicije i konkurentnost, Institut za planiranje i razvoj, Banku za obnovu i razvoj industrije, odnosno ojačati HBOR, Vanjsko-trgovinsku banku i Poljoprivrednu banku.
Trebalo bi promijeniti Zakon o HNB-u tako da ciljevi HNB-a budu rast i razvoj, odnosno da može kreditirati vladu i povećavati novčanu masu u vrijeme recesije, što će izazvati povećanje agregatne potražnje za robama i porast zaposlenosti u kratkom roku. Jedna od mjera je i organizacija javnih radova, rekao je Medić čije je predavanja rezultiralo zanimljivom raspravom većeg broja prisutnih.
N. Jovanović
Stogodnjak (224)
11. 7. – 18. 7. 1914: neki hrvatski političari upravo se utrkuju tko će više oblatiti Srbe u Hrvatskoj. Tako je došao red i na Stjepana Radića koji se u češkom listu Glas naroda grubim riječima okomio na Srbe. Srpska glasila u Hrvatskoj pišu da je “riječ o opskurnom i srbožderskom listu koji u češkom svijetu nije nimalo cijenjen, a Stipa ne bi bio Stipa kad ne bi držao da sav taj svijet, koji je nekada bio s njim, a sad ga prezire, ima krivo a pravo jedino on koji je prešao u društvo konfidenata i denuncijanata…”
* val antisrpskog raspoloženja proširio se i na Dalmaciju. Novine bilježe da su na dan mise zadušnice u povodu smrti nadvojvode Ferdinanda i njegove supruge Sofije “u Dubrovniku, Splitu i Metkoviću održane spontane demonstracije protiv veleizdajničkih Srba”. Pred dubrovačkom vijećnicom okupilo se tako oko 50 demonstranata koji su krenuli kroz grad i počeli razbijati prozore na srpskim ustanovama i stanovima. Iz stana u sklopu čitaonice kroz prozor je bačena i jedna djevojčica. Potpuno su demolirane prostorije sokolskog doma Dušan Silni, pokradena je odjeća i obuća, a potopljen je i čamac sokolskog društva. Poslije napada na uredništvo lista Dubrovnik intervenirala je vojska. Prozori na srpskim radnjama i kućama polupani su i u Splitu i Metkoviću. Huškačka okupljanja nastavljena su i u unutrašnjosti. U Vrginmostu se uzvikivalo: “Treba Vlahe povješati, a ne im razbijati samo prozore.” Srpske kuće u Udbini osvanule su premazane crnom bojom. U Sisku je pak iz izloga tamošnje tiskare, koja je vlasništvo frankovca F. Juenkera, uklonjen veliki natpis koji je obavještavao “koliko je Vlaha do toga dana ubijeno”. Policija je i ispred izloga rastjerala skupinu izgrednika koji su, na Juenkerov nagovor, izvikivali uvrede na račun lokalnih Srba.
* kakav mora biti policijski mozak kad ne može dokučiti da sam ja običan poslovni čovjek, a ne nikakva opasnost za monarhiju? To se pita se stanoviti Radoslav Marković, Srbin iz Hrvatske, koji često poslovno putuje preko Zemuna u Pančevo. I pritom u posljednje vrijeme doživljava silne neprilike na granici, jer je izložen neviđenom policijskom šikaniranju i verbalnom teroru. “Govore mi da previše putujem u Beograd! Silom me odvlače u zemunsku policiju! Pretresaju me i zatvaraju! Ne znam što traže! Opasne elemente! Svi me poznaju da nisam od tih. Ja sam ozbiljan čovjek i mirno radim svoj posao! Provjerite, a ne zatvarajte me!” kaže Marković, tvrdeći da mu se tako nešto nije događalo ranije, prije atentata u Sarajevu.
* u Zagreb je tek sada, s mjesec i pol dana zakašnjenja (zbog dugotrajne i komplicirane policijske istrage), stigla konačna potvrda da je u katastrofi broda Empres of Ajrlend na ušću kanadske rijeke Sent Lorens u Atlantik, poginulo i dvadesetak osoba s područja Hrvatske. Svima njima – a radilo se o srpskim i hrvatskim iseljenicima porijeklom iz Like i Korduna koji su živjeli u Montrealu, Detroitu i Kansas Sitiju – krajnje odredište bili su Zagreb i Karlovac. U katastrofi broda, koji je plovio iz Kvebeka u Liverpul, poginulo je inače 1012 osoba, od čega čak 840 putnika, osam više nego na Titaniku.
Đorđe Ličina