Maraton katastrofe

Nakon osam dana oružanog sukoba između Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze, izraelska vlada prihvatila je u utorak prijedlog Egipta da dvije strane odmah prestanu s neprijateljstvima i da se njihovi predstavnici u roku od 48 sati susretnu u Kairu kako bi započeli pregovore o dugoročnom primirju. No predstavnici Hamasa odbacili su prijedlog Egipta uz obrazloženje da primirje “ne vrijedi ništa ukoliko Izrael ne prihvati zahtjeve palestinskog naroda”, pa je Izrael već istog dana nastavio zračne napade na Gazu, a intenzivirali su se i ulični sukobi Izraelaca i Palestinaca na Zapadnoj obali. Izraelski tvrdolinijaši također su bili izrazili svoje neslaganje s primirjem, a takva raspodjela stavova u potpunosti je u skladu s ranijim ponašanjem u sukob uključenih strana, s obzirom na to da se predsjednik Palestinske samouprave na Zapadnoj obali Mahmud Abas od početka protivio eskalaciji nasilja, dok bi se za izraelskog premijera Benjamina Netanyahua moglo reći da su ga u sukob nevoljko uvukli jastrebovi u redovima vlastite vlade.

Sve je počelo sredinom lipnja, kada su dvojica Palestinaca, pretpostavlja se zbog razmjene zarobljenika, u Hebronu na Zapadnoj obali oteli trojicu izraelskih tinejdžera koji su stopirali kući na putu iz škole. U tijeku otmice jedan je nazvao policiju, pa su se otmičari uspaničili i ubili ih vatrenim oružjem. Sutradan je izraelska vojska pokrenula masovnu akciju s tisućama vojnika koji su tri tjedna tražili otete, no oni su na koncu pronađeni mrtvi. Tek nakon pronalaska tijela, u javnost je procurila informacija o snimci poziva jednog od dječaka policiji. Njezino je objavljivanje zabranila izraelska tajna služba Shin Bet i time doprinijela da opravdano javno zgražanje, kako je napisao izraelski aktivist i novinar Uri Avnery, “degenerira u orgiju rasističkog huškanja koja se intenzivirala iz dana u dan”.

Ministri tvrdolinijaši nizali su tih dana jednu za drugom ratobornu izjavu: ministar ekonomije Naftali Bennett opalio je po Netanyahuu da “nije u stanju braniti zemlju”, a zamjenik ministra vanjskih poslova predložio je da se za 1,7 milijuna stanovnika Gaze prekine dotok vode i struje. Njegov stranački šef Avigdor Lieberman razvrgnuo je dvogodišnji savez s premijerovom strankom Likud, dok je zamjenik ministra obrane Danny Danon izjavio da bi “ruski predsjednik Putin sravnio sa zemljom jedno po jedno selo da je ubijen ruski dječak”. Noam Perl, predsjednik omladinske organizacije izraelskih doseljenika na palestinska područja, rekao je pak “da cijela nacija i tisuće godina povijesti zahtijevaju osvetu”, dok je parlamentarac Uri Bank izrecitirao detaljan recept za djelovanje: “Razmontirati Palestinsku samoupravu, anektirati Judeju i Samariju (Zapadnu obalu), pogubiti sve palestinske zatvorenike uhapšene zbog ubojstva i protjerati obitelji terorista.”

Kada su posljednjeg dana lipnja tijela ubijenih tinejdžera konačno pronađena, izraelska javnost eruptirala je u bijesu i osvetoljubivosti, tamošnji vojnici stavili su na internet tisuće poziva na odmazdu, a neki od njih bili su toliko krvoločni da je policija četvoricu vojnika zadržala u desetodnevnom pritvoru. Gomile su harale ulicama izraelskih gradova u potrazi za Arapima koje bi mogli linčovati, a među tim gomilama bila je i skupina od šestero mladića koji su u Istočnom Jeruzalemu prvo bezuspješno pokušali oteti devetogodišnjeg palestinskog dječaka, da bi im sutradan pošlo za rukom dočepati se 16-godišnjeg Muhameda Abu Kdeira, kojega su polili benzinom i zapalili.

Zbog informativne blokade u javnosti su počele kolati raznorazne teorije, poput one da su napadači pripadnici ekstremno desne navijačke skupine La Familia, no neki su analitičari upozorili da diskurs u kojemu se napad promatra kao izolirani incident zanemaruje jačanje izraelske ekstremne desnice koja rutinski skrnavi džamije i uništava imovinu Palestinaca. Način ubojstva također ne bi bio objavljen da se među onima koji su pronašli tijelo nije zatekao i jedan palestinski patolog, a ubrzo nakon toga diljem izraelskih i palestinskih gradova proširile su se nasilne demonstracije, a zatim su iz Pojasa Gaze prema izraelskim gradovima počele dolijetati i prve Hamasove rakete.

Izraelski premijer još je neko vrijeme oklijevao s uzvraćanjem vatre, neodlučan kako da razriješi kvaku 22 u kojoj se našao; ako se bude suzdržavao, uništit će ga politički protivnici a Hamas će jačati, a ako se odluči na vojnu akciju s neizvjesnim trajanjem, možda mu slijedi ljeto raketiranja, šteta za ekonomiju zbog nedolaska turista, gubitak osjećaja sigurnosti građana i u konačnici pad popularnosti. S druge strane pritiskali su ga i SAD i većina zapadnih vlada koje ga drže odgovornim što je posljednju rundu mirovnih pregovora upropastio tako što je dozvolio da se na palestinskim područjima i dalje nesmiljeno grade ilegalna izraelska naselja, a nije bio raspoložen ni da mu se na vrat natovari međunarodna komisija za istraživanje ratnih zločina, poput one o operaciji Lijevano željezo 2008, koju je za UN predvodio bivši sudac i tužitelj Richard Goldstone.

Ministar poljoprivrede Yair Shamir izjavio je nakon početka Hamasovog raketiranja da se “ne može tolerirati da se djeca u Gazi bude uz cvrkut ptičica, dok se djeca iz Sderota jutro za jutrom bude uplašena, uz zavijanje sirena i zvukove eksplozija”. Mazal Mualem iz izraelskog dnevnika “Haaretz” piše pak da su tri vodeća televizijska kanala bez prestanka uživo prenosila raketiranje, građane kako trče u skloništa i njihove uplašene izjave, sve to ispresijecano također beskrajno dugim studijskim diskusijama obavještajnih dužnosnika, vojnih stručnjaka i uspaljenih političara. Zohar Kampf s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu rekao je da taj “maraton katastrofe” funkcionira tako što “stvara osjećaj da bi se u svakom trenutku nešto moglo dogoditi, a kada se to ne dogodi, onda se satima diskutira o onome što se moglo dogoditi”. Mualem piše da je jedino gradonačelnik Tel Aviva izjavio da “svi znaju da Hamas nema vojnih sposobnosti poremetiti uobičajeni život u zemlji”, na što je intervju s njim naglo prekinut, dok je bivši šef vojnoobavještajne direkcije ministarstva obrane Amos Yadlin jedva uspio upozoriti da mediji konstantno krivo navode da Hamas ispaljuje projektile, iako skupina posjeduje samo rakete bez sustava navođenja.

Pod takvim pritiskom Netanyahu je konačno slomljen, pa je u utorak, 8. srpnja izraelska vojska započela zračnu ofenzivu “Zaštitni rub”, autorizirano je aktiviranje 40.000 rezervista, a spominje se i mogućnosti šire kopnene operacije. U nešto više od tjedan dana od izraelskih je projektila poginulo gotovo 200 Palestinaca a ranjeno ih je 1100, većinom civila, dok su prema podacima izraelskih vlasti ubijeni deseci pripadnika Hamasa i pogođeno je 1300 njihovih vojnih lokacija, poput skladišta, lansirnih mjesta i krijumčarskih tunela. Hamas je sa svoje strane ispalio oko 820 raketa od kojih su neke dospjele i sjeverno od Tel Aviva, no većinu njih uspješno je presreo protuprojektilski sustav “Željezna kupola”. Do srijede popodne jedini poginuli Izraelac bio je civil koji je nosio hranu vojnicima blizu granice s Gazom.

Pojas Gaze najgušće je naseljeno područje na zemlji, a većina tamošnjeg stanovništva podržava Hamas, što je potvrđeno i na posljednjim parlamentarnim izborima 2006. godine. Ta se organizacija zato koristi stambenim zgradama kako bi s njih ispaljivala rakete ili pod njima kopala tunele za dostavu oružja, hrane i drugih potrepština, koje od izbora ne mogu stizati normalnim putem jer Izrael Gazu drži u potpunoj prometnoj blokadi. Pod egidom sprječavanja civilnih žrtava, izraelska se vojska stoga koristi različitim oblicima upozorenja, primjerice bacanjem letaka u kojima na Palestince urgira da ne surađuju s teroristima i pozivima upozorenja o nadolazećem napadu. No sistem i nije naročito funkcionalan, pa je u ovoj posljednjoj operaciji najgori pojedinačni napad bio onaj na kuću šefa policije u Gazi, u kojemu je poginulo 18 ljudi. Hamasov inženjer Salah Kavare nije pak uspio probuditi članove obitelji nakon što je od izraelske vojske primio poziv na mobitel, pa je u sravnjenoj trokatnici poginulo sedmero ljudi, a 25 ih je ranjeno. Izraelska vojska koristi se i “kucanjem po krovu”, ispaljivanjem praznog projektila upozorenja, a povremene izraelske kampanje u Gazi s ciljem uništenja Hamasove infrastrukture nazivaju se “košnjom trave”.

Upravo je “sigurnosna dilema”, odnosno činjenica da se Hamas koristi “ljudskim štitom” ujedno i krunski moralni argument Izraela za ovakve disproporcionalne akcije. No mnogi analitičari upozoravaju da u suštini sukoba nije otmica izraelskih dječaka, pa čak ni Hamasovo raketiranje, već činjenica da Izrael zbog Hamasovog nepriznavanja izraelske države provodi nad Palestincima kolektivnu kaznu, a na palestinskim područjima sustavnu, međunarodno nezakonitu kolonizaciju, naseljavanje židovskih doseljenika zbog kojeg su se palestinska područja svela na nepovezane enklave u potpunosti okružene izraelskim naseljima.

Iako je vodstvo Hamasa negiralo da je naredilo ubojstva trojice izraelskih dječaka, ono je tu operaciju pozdravilo i pojasnilo da političko krilo “ne daje instrukcije vojnom krilu jer brigade Al Kasam znaju svoje dužnosti”. No ta je organizacija ubojstva iskoristila kako bi u trenucima rekordno niske popularnosti popravila svoj rejting. Hamas je, naime, posljednjih mjeseci suočen s teškom situacijom u kojoj je novi vojni režim u Egiptu, zemlji koja je ranije bila ključni medijator u pregovorima između Hamasa i Izraela, zapečatio jedini granični prijelaz prema Gazi, onemogućivši mu za preživljavanje ključnu sivu ekonomiju. Isto tako, Palestinska samouprava već mjesecima kasni s isplatom plaća za 40.000 državnih službenika u Gazi, pa je Hamas bio prisiljen s Fatahom Mahmuda Abasa potpisati sporazum o osnivanju vlade nacionalnog jedinstva. Time je prekršio svoje temeljne principe nesuradnje s Fatahom i oružanog otpora prema Izraelu i našao se u očajničkoj situaciji borbe za preživljavanje.

Eskalacija neprijateljstava dobro je došla i izraelskim jastrebovima, koji nisu željeli pomirenje Fataha i Hamasa i njegovo eventualno smekšavanje stavova u cilju uspjeha te koalicije. S druge strane, najveći gubitnik u ovom sukobu svakako je Mahmud Abas, umjereno lice palestinske politike i čovjek koji je zbog suradnje s izraelskim vlastima na pronalaženju ubijenih dječaka i osude tih ubojstava u Palestini proglašen mlakim i izdajnikom, a od izraelskih tvrdolinijaša licemjerom.