Nenarodne novine

Nedavna vijest o rastu financijske državne potpore medijima u Italiji, objavljena u jednim hrvatskim dnevnim novinama, očekivano je izazvala propitivanje iste teme u ovdašnjim prilikama. Treba li javno subvencionirati medije, i koje, i zašto? Do koje mjere to čini strani svijet, primjerice zemlje EU-a, i kako? Ali poduzmimo najprije kratki pregled aktualnih zbivanja na domaćoj sceni, radi utvrđivanja pozicija, a s posebnim fokusom na još nenadomjestivi papirnati medij.

U posljednjih četiri do pet godina, nazovimo ih općekriznim, u Hrvatskoj je završilo na burzi preko tisuću novinara, fotoreportera, snimatelja, redaktora i raznih drugih neposrednih medijskih proizvođača. To ujedno predstavlja najgori socijalni trend u našoj medijskoj povijesti. Prihod od oglasa u međuvremenu se velikim dijelom preselio iz klasičnih medija, kao što su tiskani, prema internetskim. O tome izuzetno zanimljivom procesu, u kontekstu tehničkom i političkom, donosimo zasebnu notu u okviru uz ovaj tekst. Nakon gašenja niza ekonomski slabijih novina, Hrvatska se upravo suočava i s agonijom dviju od triju najvećih domaćih novinskih kuća, dakako privatnih. Javnih više nema, pa u nacionalnom rangu opstaju samo još nenovinski informativni servisi. Onim dvjema pak zajedničko je to da su im privatni vlasnici godinama iznosili profit izvan medija, upuštali se u nemedijski biznis, obmanjivali javnost i državu, zaduživali izdavačka poduzeća, dok banke nisu zavrnule pipu. Glavne junake možemo zvati recimo Albert Pavić i Ninoslav Faggian, zapravo je svejedno, postali su u svakom smislu zamjenjivi. Sad će ih tako i preuzeti banke, neznani investicijski fondovi i slične zločinačke organizacije pored kojih se i Miroslav Kutle, naš protorazbojnik u medijskom polju, doima kao rješenje od neupitnog javnog interesa. Ne treba se zatim nadati pojavi manje zavisnih novina, jer su resursi dokinuti u svakom pogledu. Distribucija i prodaja uručene su vrhovnom prekupcu te monopolistu Ivici Todoriću, a povrat vrijednosti u tiskano-medijskom sektoru nikad nije bio manji ni teži.

Naravno, sve se to na manje-više isti način dešava i u drugim granama. Ljudi posvuda ostaju bez posla, urušava se potrošnja, gase se poduzeća, nestaje i proizvodnja, a banke uzurpiraju javne proračune i zatim svoje dužnike. Naravno, sve se to dešava i u drugim zemljama, jer je kriza globalna. Ipak, drugdje se naveliko podržavaju određeni zaštitni mehanizmi u tako važnoj i specifičnoj društvenoj djelatnosti kao što je medijska, da kvaliteta informiranja naroda ne bi totalno ovisila o burzovnim špekulantima i njihovoj probavi. Spomenuli smo već Italiju, gdje država upravo osniva novi fond od 120 milijuna eura za potporu novinskom izdavaštvu, čime bi se poticala ulaganja u tehnološki razvoj, kao i zapošljavanje novinara. Što se tiče posljednjeg aspekta, uvode se i razne fiskalne olakšice, ali se propisuje i obaveza izdavačima da novinaru moraju isplatiti minimalno 20,8 eura za svakih 1600 slovnih mjesta teksta. A koliko jučer, nametnuti talijanski premijer Mario Monti rezao je standardne potpore medijima s ukupnih 170 na 53 milijuna.

Da pojasnimo: državna financijska potpora obično se dijeli na direktnu i indirektnu, uz pristojbu za javne servise, kao što je u nas HRT, a koju u pravilu građani izravno plaćaju. Direktna potpora jesu konkretne uplate za ciljane svrhe, pa se onih talijanskih 170 milijuna dijelilo npr. novinama u vlasništvu novinara, dakle kooperativama iliti zadrugama, zatim manjinskim novinama itd. Indirektne potpore, s druge strane, u pravilu se odnose na razne porezne olakšice, rasterećenja od poštanskih troškova ili servisiranje duga. Ne postoji jedinstven model potpore na razini EU-a, zbog čega nije lako uspoređivati ni ukupne godišnje iznose koje zemlje tako plasiraju. Italija je, da zaokružimo priču o njoj, u predmontijevsko doba kroz indirektne vidove potpore otpisivala novinama oko 560 milijuna eura. Danas ta zemlja traži nove vidove potpore, a indikativno je ciljanje na angažman novinara i tehnološki razvoj. Francuska je također pretrpjela udar za mandata predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Dotad, ona je izdvajala oko 440 milijuna eura izravno i oko 800 milijuna neizravno. Ali nakon žestokih napada vlasti i ekonomski-liberalno nastrojenih prijedloga da se sreže potpora koja tamošnji tisak “drži na permanentnom umjetnom disanju” i “dekuražira u traženju održivih financijskih strategija”, kao što je izvještavao autor vladine studije Aldo Cardoso, medijski sektor je nanovo zašao u mirnije političke vode, s daljnjim subvencijskim inovacijama.

Pored mjera koje iznosimo u dodatnom tekstu na koji smo već skrenuli pažnju, tu je i dijeljenje vaučera za 100 tisuća Francuza u dobi između 18 i 24 godine. Oni tako realiziraju pravo na jedne besplatne novine tjedno, svakako po njihovu izboru, a država izravno podupire tržište od 50 milijuna novinskih kopija godišnje. Njemačka se ne ističe tako živo diversificiranim potporama, ali odskače pristojbenim davanjima u visini od oko sedam i pol milijardi eura za nekoliko svojih velikih javnih informativnih servisa. S gotovo 400 milijuna eura za iste svrhe, Finska se – mjereno per capita – vinula čak i više. Za usporedbu, Hrvatska godišnje prikuplja, s približno jednakim brojem stanovnika, oko 160 milijuna eura.

Doista, što je s medijskim potporama u Hrvatskoj? Prvo, od te pristojbe za HRT izdvaja se tri posto u Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, ili oko 35 milijuna kuna. Oni donedavno portale uopće nisu uzimali u obzir. Istodobno, od njih su itekako pokušavali naplatiti dažbinu na koju su obavezane sve tzv. elektroničke publikacije. Lavovski dio dobivali su komercijalni lokalni i regionalni radiji i televizije, a neprofitni radiji dobivali bi – primjerice 2012. godine – manje od 450 tisuća kuna godišnje, što iznosi deset lipa per capita. Francuska za takve medije izdvaja 33 puta više. Nije se Hrvatska proslavila ni s direktnim potporama: lani je Ministarstvo kulture izdvojilo oko tri milijuna kuna preko natječaja za neprofitne medije i 2,4 milijuna za javne potrebe u kulturi, a što se odnosi i na informativne medije. Siva zona ostaju lokalni proračuni.

Dosta pažnje privuklo je najnovije popuštanje države u PDV-u za dnevne novine, čime je sektoru oprošteno daljnjih 24 milijuna kuna godišnje. No aktualna medijska politika zapravo se vodila kriptopolitičkim sredstvima, prebijanjem stranačkih dugova preko Ministarstva financija, oprostima poreznog duga zaslužnim dinosaurima medijskog klijentelizma itd. Iz potisnute, a formalno nadležne radionice domaće egzekutive doprli su zasad tek pokušaji da se revalorizira značaj neprofitnih medija i preispita uloga publike, odnosno naroda, u kreiranju medijske stvarnosti.

Raspravljajući o smislu javnog financijskog podupiranja medijske proizvodnje, dobro je podsjetiti se bogate američke tradicije u tom kontekstu, i jednako golemog njezina kraha. Na počecima te nacije, kao što podsjeća pravnik C. Edwin Baker sa Sveučilišta u Pensilvaniji, političari su vjerovali da je subvencioniranje poštanskih troškova novinama ključno za gradnju društva, radi njegova boljeg informiranja i povezivanja u donošenju odluka o zajedničkom funkcioniranju. Ekvivalent takve potpore danas, s obzirom na promjenu vrijednosti dolara i rast američke populacije, iznosio bi oko šest milijardi dolara godišnje. Ali ona je i prije burzovne propasti 2008. godine jedva prelazila 350 milijuna. Komentirajući takvu zapanjujuću razliku i uopće novodobnu komercijalizaciju demokracije u njezinu prevažnom medijskom aspektu, Robert McChesney i John Nichols u knjizi “Smrt i život američkog novinarstva” iz 2010. godine upozoravaju da se Amerika u tome više ne smije oslanjati na tržište. Baker predlaže intervenciju države u pojačanom zapošljavanju novinara, mediolog McChesney i žurnalist Nichols idu i nekoliko koraka dalje, no zajednička im je tendencija veoma jasna. Informativno novinarstvo, posebice štampano, te dnevno i tjedno, ne smije ovisiti o komercijalnim okolnostima. Na kocki su demokracija i narodni prosperitet, što se dobro ogleda i po zaplotnjačkim lobiranjima privatnih televizija u EU-u danas, u vidu svojevrsnog političkog rata protiv javnih. Utoliko je Baker sasvim u pravu kad tvrdi da je urušavanje novinarstva u Americi – i širom svijeta – danas puno opasnije od razvikane terorističke prijetnje. On predlaže da se javni novac ulaže u medije namjenski, na prvo mjesto stavljajući svrhu zapošljavanja novinara, jer su vlasnici medija u protivnom skloni subvenciju promatrati kao svaki prihod i sredstva potrošiti recimo na dugove. A ta mogućnost stvara izazovnu novu kreditnu sposobnost koja je medijske gazde u SAD-u posljednjih godina masovno odvodila u zaduživanje radi otkupa većeg udjela u vlasništvu i potom u konačnu propast.

Konačno, umjesno bi bilo zapitati se zašto bi javnost morala povjerovati u rečeno više i čak pomalo visokoparno poslanje novinara i novinarstva u društvu. Oko sebe vidimo uglavnom novinare i medije u službi jačeg i sebičnijeg i tek naznake onoga što bi opravdalo ovdje zazivani ulog. Cinizam spram novinarske branše, tako dugo bešćutne prema ostatku društva i napose propadajućeg radništva te raznih ugroženih manjina, posve je logičan. Nije problem, međutim, u pretpostavci da društvu trebaju nezavisni mediji, nego u konkretnom procesu njihove demokratizacije, a ista se ne događa po Duhu Svetom.

U nedostatku kapaciteta za veće političke geste, ipak možemo prionuti, dakle, manjim te domišljeno navođenim koracima u smjeru medijske i opće slobode, pa dokle stignemo. Svjetska praksa pokazuje da se metode za to moraju stalno isprobavati i preispitivati, ali bi cilj trebao ostati nerelativiziran. To važi i za medijsko-političko polje, pri čemu se redakcije ne mogu demokratizirati izdvojeno od ostatka društva. Ili, riječima još jednog Amerikanca, slavnog pisca Arthura Millera – dobre novine su one kojima se narod obraća sebi.

Uzmi Googleu, daj portalima

Nije tajna kamo se prelijeva kapital od reklamiranja u medijima koji, naime, već dugo izbjegava one tiskane. Privukao ga je novi prostor neregulirane poslovne – tržišne – slobode na internetu, gdje najprobitačniji igrači odnose basnoslovni profit. Za to vrijeme, portali preživljavaju lakše nego novine jer su tehnički jeftiniji u proizvodnji, no po cijenu brutalnog obaranja vrijednosti rada njihovih novinara. Francuska medijska politika, razmjerno inovativna i poduzetna, lani je pokazala kako bi se moglo nositi s tim.

Google, dobar znanac sviju nas, jedan je od većih dobitnika informatičko-tehnološke revolucije, uza slične servise, društvene mreže itd. Manipuliranje plaćenim oglasima i servisiranje reklamnih agencija ta kompanija skupo naplaćuje, pa je burno reagirala na pojavu jednog programa s namjenom blokiranja oglasa. Francuska je potom zabranila daljnje korištenje tog programa, ali je od transnacionalnog internetskog giganta, koji se izmiče mnogim državnim regulacijama – radi profita, a ne apstraktne slobode – zatražila participaciju u subvencioniranju klasičnog, štampanog novinarstva. I nekako su se dogovorili oko izdvajanja prvih 82 milijuna dolara u fond iz kojeg bi se financiralo bolje promoviranje novinskog sadržaja na internetu i, konačno, povećao prihod takvih medija.

Profitirat će od toga iznova Google, jasno, ali će takva mjera ujedno spasiti brojne novine od propasti. Jer većina njih bespomoćno gleda preuzimanje svog sadržaja – neznatno prerađenog – po raznim portalima, baš kao što se često događa i među portalima samim. No ono bitno jest prilagodba medijske politike novonastalim tehnološkim prilikama i reakcija na njihovu mijenu. Ipak je trebalo primijetiti što se zapravo događa u ekonomskom kontekstu i zatim svladati privatno-poduzetnički otpor javnom interesu.

U krajnjoj liniji, to je otvorilo i pitanje o društvenom karakteru javnog komunikacijskog prostora. Je li internet samonikla biljka koju može bez obaveze ubrati svaki pojedinačni namjernik ili je riječ o historijski utemeljenom izrazu društva u cijelosti? Svakako je posrijedi ovo drugo, čak i formalnopravno: inoviran je i razvio se iz javnih sredstava. No čak i da nije tako, on zapasuje čitav dodani prostor društvene komunikacije i stoga mora biti reguliran, kako ne bi bio zloupotrebljen. Profit od reklama, prema tome, također mora biti velikim dijelom specijalno oporezovan i preusmjeren, kako ne bi taj epohalni izum poslužio za stvaranje novih dubokih razlika u zajednici.