Nestabilni parlamenti, stabilan sistem

To kako ispraznost kapitalo-parlamentarnog života u normalizaciju postojećeg stanja prevodi medijski mainstream, izaziva posvuda samo jednu te istu reakciju. Ne samo široke mase, već i tzv. obrazovani slojevi to više pomno ne prate, a samo donekle, uglavnom putem televizijskih vijesti, rezultati se još uzimaju na znanje.

Zadnji parlamentarni izbori u Sloveniji, već drugi zaredom izvanredni, nisu u tom smislu iznimka, ni za stanovnike te državice. Zlokobno točna definicija povijesnog fašizma kao redovnog izvanrednog stanja (kojemu komunisti suprotstavljaju pravo izvanredno stanje), u novom evropskom kontekstu zadobiva nove oblike. Tako je sada u evropskoj Sloveniji moguće da Stranka Mire Cerara (SMC), registrirana u “dobrom tajmingu” tik pred ove izvanredne izbore, na njima pobijedi sa 36 posto osvojenih glasova. Te da se njezin vođa, koji se ne libi nazvati stranku svojim osobnim imenom, opisuje kao suzdržani pravni stručnjak, kojemu je do poštenja, na način vladavine prava i borbe protiv svakog oblika klijentelizma. Da, i izlaska iz robovanja podjelama na lijevo i desno, te time omogućavanja “novog” (kojeg već po redu?) narodnog jedinstva, u okrenutosti izazovima budućnosti.

Već je na prošlim parlamentarnim izborima u Sloveniji, na kojima su po sličnom scenariju (ali u drugačijem kontekstu početka ekonomske krize, koja se u međuvremenu produbila) tadašnje novo lice politike Zoran Janković i njegova Pozitivna Slovenija (PS) izašli sa sloganom “Ni lijevo, ni desno, već pravo!”, primijećeno da su ti “antipolitički” političari i njihovi “pokreti”, svjesno ili ne, fašistoidnog porijekla. Jer to su upravo bile parole Mussolinijevih nacrta korporativne Italije 1930-ih godina. Ali to u suvremenosti više nije nešto originalno slovensko, već se tako samo politika tehnokratskog vođenja EU-a pokušava preventivnom depolitizacijom prenijeti i na scenu tzv. nacionalne politike.

Da to sve teže uspijeva govore dva fenomena, koje razrađuje u svom tekstu o izborima i sociolog Primož Krašovec (“Izbori u Sloveniji – tko je pobijedio i zašto?”, dostupno na www.bilten.org/?p=1727). Prvi fenomen je sve veće sužavanje, gotovo do nestajanja, programskog dijela aktivnosti stranaka koje možemo okvalificirati kao “stalno nove” zastupnike urbanih srednjih klasa, s jedne strane. I sve veća apstinencija glasača, s druge. Tako da su ovi parlamentarni izbori spali na izlaznost od 51 posto. To znači da je od točno 1.713.067 ljudi koji su u Sloveniji mogli glasati, to učinilo samo njih 875.728. Oni koji nisu, bilo po osjećaju, bilo po dužnosti, zatelebani u “svoju” državu, iz toga mogu izvući samo jedan zaključak. A taj je da pola stanovništva te zemlje od te i takve samostalnosti i neovisnosti kakvu sada imaju ne očekuje više ništa. Takvih “građana sela Luga” nakupljaju se ovdje, po svim našim državicama, frustrirani milijuni! To treba imati na umu jednom kada stanje postane doista izvanredno.

Krašovec piše da novi SMC, u koji su se preusmjerile nade tih vladajućih urbanih srednjih klasa, “u konkretnom političkom smislu ne obećava više ništa, ni kapitalizam s ljudskim licem”, što je bila pobjednička formula Liberalno-demokratske stranke (LDS), ni menadžersko-poslovnu izvrsnost, što je bila oklada PS-a. U tom smislu, maske su pale. Gdje je u prošlosti postojala barem simulacija politike (u osnovnoj definiciji, kao demokratskog zajedničkog upravljanja društvenim procesima, iako je praksa politike u posljednjih 25 godina uvijek bila tehnokratska), danas ostaje samo golo lice Cerara koji ne obećava ništa drugo nego da će se “meritokratsko-klijentelistička” reprodukcija srednjih klasa nekako nastaviti, iako nitko ne zna konkretno kako.

Ne treba biti prorokom pa da predvidimo kako će se u “ubrzanju povijesti” (zajedno s usporavanjem privrede) “nova lica” sve brže trošiti. I da trenutni pobjednik Cerar neće odraditi cijeli mandat u pobjedničkom raspoloženju i naklonosti, čak ni u okviru “svoje” dirigirane javnosti.

A što reći o velikoj iznimci u tom propadanju stranačja, koju čini ulazak Udružene ljevice (ZL) u slovenski parlament? Ta koalicija stranaka i pokreta, koju čine Demokratska stranka rada (DSD), Inicijativa za demokratski socijalizam (IDS), Stranka za ekosocijalizam i održivi razvoj Slovenije (TRS), te pokreti i pojedinci iz civilnog društva, osvojila je šest posto glasova i isti broj zastupnika u parlamentu. Je li to veliki proboj i slučaj “prve autentične ljevičarske partije koja se nakon četvrt vijeka izborila za ulazak u parlament neke od zemalja bivše Jugoslavije”, kako o svemu međunarodnu javnost izvještava Gal Kirn, slovenski aktivist i teoretičar na radu u Berlinu? Ili je više od ekspresnog “kraudsorsanja” i “grasruts” kampanje za ovakav uspjeh novih zagovaratelja socijalizma zaslužna situacija ispražnjenosti i zasićenja “starim facama” i “klasičnim strankama”? Bilo kako bilo, članovi Udružene ljevice dobro su istaknuli da ne trebamo nove face, već novu politiku. Što za mainstream znači nekako prihvatiti “novost” da svi oni zajedno čine jednu, neoliberalnu paradigmu, koja sada ima alternativu! Ta alternativa neće biti dio nove vladajuće koalicije, a sigurno neće moći preokrenuti smjer državne politike u narednom razdoblju. Ona će dakle morati biti strankom/pokretom osporavanja i simboličkog držanja alternative otvorenom i u parlamentu. Kirn tvrdi da su za Udruženu ljevicu glasali mnogi među onima koji su prvi put izašli na izbore i oni koji su do sada glasali po principu “manjeg zla”. A sada prepoznaju uistinu svoje zastupnike!

Nije toliko upitno da će Udružena ljevica i nakon ulaska u parlament ustrajati na svom programu protivljenja daljnjim privatizacijama državnih tvrtki, promoviranju zadrugarstva, radničkog (samo)upravljanja, otpisivanju dugovanja, demokratskoj kontroli nad bankama i velikim državnim poduzećima. Upitno je kakvu će težinu ti stavovi s vremenom dobiti. Svakako, teza da je ovime razbijen začarani krug antikomunizma koji vlada postjugoslavenskim kontekstom (mi bismo dodali na način nasilne dominacije, više negoli uvjerljive hegemonije vladajućih), obavezivala bi i na polaganje računa o klasnoj utemeljenosti ovih politika, bitno drugačijoj od pukog zastupanja onih koji u jednoj državi žive od svoga rada (na što se eufemistički svodi gotovo sav današnji “lijevi populizam”). A tek odgovor na pitanje o međusobnim odnosima radničkih klasa Jugoslavije, pokazalo je to i svrstavanje Udružene ljevice oko Mercatora, usprkos međusobnim simpatijama među sličnim ljevičarskim grupama u svim našim državicama, daleko je od rješenja. O zajedničkim akcijama u novim bitkama za socijalizam, koje bi imale političku težinu, da i ne govorimo.